Ruže, 22. rujna 2019. godine

U ovo doba, u cvjetnjaku se već jako osjeti jesen. Uostalom, sutra je prvi dan jeseni, premda biljke za jesen već dugo znaju. Doduše, sve se pomiješalo, ni ljeta ni jeseni nisu iste kakvim ih ja pamtim, a svake godine dogodi se ponešto što se nikad ranije nije dogodilo.

Ovih dana su najuočljivije >> japanske anemone, pogotovo one bijele. Višeredne, a pogotovo jednoredne ljubičaste su već pognule glave i izgubile većinu latica. Cvate i po drugi put >> delfinija (kokotić), premda tek na dva mjesta gdje joj posebno odgovara, a i to u rijetkom i krhkom cvatu. >> Uresnica, tih gracilnih balerina još uvijek ima i dobro se drže na svojim skoro prozirnim stabljikama. Od rudbekija su ostale samo bodljikave tamne glave koje sliče čičcima, tek pokoja još ima i latica - ljubičaste ih uglavnom nemaju, a nađe se pokoja žuta. Crvene kane su se smežurale i posve izgubile formu, premda je kana nježan cvijet kojemu je teško utvrditi formu i kad je u punoj snazi. Cvjetova >> oleandera više nema, a donedavno su gutali kante vode za svoj mirisni cvat. Zalutao je i zakasnio i jedan cvijet >> močvarnog hibiskusa. Biserak je pun nabubrenih bijelih kuglica.

>> Dalije se ne daju. Ima ih raznih vrsta i oblika, ali najuočljivije su one krupne, žute. Cvat je toliko težak da im stabljike svija prema zemlji. Ima još i ljubičastih zvjezdana (Aster). Na njima se love jesenske magle i rose u bezbrojnim sićušnim kapljicama. Hortenzije su uglavnom već smeđe. Tu su i margaretice, a bit će i >> krizantema, naravno, Svisveti su blizu.

Najviše je ruža, i to u svim stadijima, od pupoljaka, preko posve otvorenih i rascvalih cvjetova u punom sjaju, do šipaka. Ima ih u mnogobrojnim nijansama, a boje se često miješaju i na istom cvijetu, kao što je slučaj recimo na slici iznad (naslikano 16. rujna ove godine), gdje je središte cvata ruže narančasto, a okolina i najniže latice crvene pa čak i pomalo ljubičaste. Sjene također ponekad daju posve iznenađujuću nijansu, recimo kao na ovim ljubičasto-ružičastim ružicama na slici ispod (naslikano 13. rujna ove godine), gdje se čine vrlo plavim.

Ruže su pomalo nezahvalan cvijet za slikanje, pogotovo kad su posve otvorene, sa desecima tankih i gusto pakiranih latica koje stvaraju finu čipku od svjetla i sjene. Ako u toj čipki promašite vez, ruža će izgledati pogrešno. Treba dobro pogoditi i odnos svjetla i sjene na većoj skali, na skali koja cvijetu daje njegov oblik, a i na manjoj skali, na skali latica tako da ruža izgleda "čipkasto". Samo pravi majstori snalaze se u slikanju ruža, a pogotovo kad rade uživo, uz pravu ružu koja diše pored njih.

Ima nečeg elegantnog u ružinom pupoljku, a i zahvalniji je za slikanje jer je vizualno manje kompleksan. No, ako ste odabrali pupoljak koji se upravo otvara u raskošni cvijet, onda ćete od slike skoro sigurno morati odustati, jer će se oblik i raspored svjetla i sjene posve izmijeniti tako da vaš podcrtež olovkom i prizor koji treba obojiti neće imati nikakve veze.

Već sam pisao o >> ružama, ali skupilo se u međuvremenu mnogo skica i slika ruža u brojim pozama i nijansama. Sitne ruže cvatu često u grozdovima cvata, gusto pakirane jedna uz drugu i uz pupoljke koji će ih zamijeniti.

U takvim situacijama treba dobro odabrati dio biljke za prikaz tako da skladno popunjava prostor i čini zanimljivu formu na papiru. Čak i tehnički dobro izveden akvarel izgledat će slabo ako prostor papira nije dobro dizajniran. Tome treba posvetiti pažnju na samom početku skiciranja jer ako se u ovom, prvom koraku pogriješi, može se dogoditi da trud bude uzaludan.

Ponekad je boje ruže teško pogoditi, pogotovo kad svjetlost djelomično prolazi kroz tanke latice. To traži mnogo vještine, ali postoji i dodatan razlog zašto je naslikana ruža samo sjena žive ruže: pigmenti koje proizvodi cvijeće neki su od najživljih pigmenata u prirodi pa se ponekad dogodi da boju ne možete reproducirati koliko god pažljivo miješali i dodavali. Japanski slikari su pigment cvijeća ponekad stvarali gnječenjem latica pa sam znao probati i to, ali me je količina latica koje bih morao zgnječiti zaustavila u toj nakani. Bolje je da one svijetle u svijetu nego na mom papiru.

Sjećam se svake ruže koju sam naslikao. Sjećam se stajanja pred grmom, hlada nadstrešnice i zvuka sudaranja tankih metalnih cilindara koje nosi vjetrić, sjećam se pčela i osa, svjetlosti koja se skriva i pojavljuje, sjena latica koje bježe kako dan odmiče, žutih pupoljaka koji se otvaraju tako brzo da sam ih morao napustiti, mirisa nagažene kadulje, radnika koji u blizini postavljaju pločice dok zurim u pupoljak i pokušavam pogoditi nijansu zelenog, mačke Marte koja mi se vrti oko nogu, a onda razočarano legne pred mene nadajući se da ću je ipak malo počeškati - ostala je tako puni sat sa mnom, a ja sam je ipak počeškao dva-tri puta, u pauzama dok se akvarelni nanos sušio.

<< Cikorija Zalud odrastao >>

Zadnji put osvježeno: 22. rujna 2019. godine.