Tehnologija interesa (10. travnja 2018. godine)

"Tehnologija je važnija od ideologije", "U nekoliko idućih godina pokušat ću kao ministrica depolitizirati znanost i obrazovanje", "Izgradit ćemo moderni obrazovni sustav kako bi mlade zadržali u domovini" samo su neke od izjava Blaženke Divjak, otkad je u naglom prevratu na hrvatskoj političkoj sceni zasjela na mjesto ministrice znanosti, i to kao "nestranačka" kandidatkinja. Stječe se dojam da je njoj stranačka pripadnost ispod časti. Ministrica, naime, uporno naglašava kako je ona stručnjakinja koja "od politike ne živi niti je ikad živjela". Njeni su obzori ipak posve iznad dnevne politike i stranačkih prepucavanja. Njena vizija dobacuje daleko u budućnost, mnogo dalje nego što bi bilo tko od svih tih nestručnih političara u čijem se društvu našla mogao i sanjati, a kamoli planirati. U znanosti se, a ministrica tvrdi da je ona "prije svega profesorica i znanstvenica", stvari rješavaju na jednom posve drugom nivou. Znanstvenom i tehnološkom, a ne ideološkom. Dogovore se kriteriji, načini vrednovanja, a onda se sve opcije razmotre u svjetlu tih kriterija, adekvatno i stručno vrednuju te se na osnovu toga odaberu najbolja rješenja - tablice, ishodi, vrednovanja, kompetencije. Mantra je to ministrice Divjak usvojena iz programa reformi namijenjenih našoj djeci zbog kojih će ista konačno kročiti u dvadesetprvo stoljeće.

No, svi koji imamo nesreću poznavati sustav znanosti u Hrvatskoj, vrlo dobro znamo da se radi o najobičnijim ispraznicama. Ništa se ovdje ne rješava prema kriterijima i kompetencijama, nijedan se natječaj ne završava transparentno, a tehnologija je posve sekundarna kad u prvi plan dođe ideologija zgrtanja i moći. Jer to je kod nas najvažnija ideologija pa i u znanosti, manje-više jednako kao i u svakom segmentu ovog društva. Kompetencije i kriteriji služe samo kao reklama na konferencijama za medije, a iza scene i iza leđa kompetentnih koji su gurnuti u prvi plan, novac se dijeli, oprema preusmjerava, klinike, instituti i centri osnivaju, a mala znanstvena kraljevstva i dinastije uspostavljaju prema političkom utjecaju, vezama i moći. U nedavnoj studiji više od 70 % anketiranih hrvatskih znanstvenika izjasnilo se kako smatra da naš znanstveni sustav podržava ortački akademizam i klijentelizam [1].

Svi kod nas, osim posve novih generacija, znaju da su hrvatski kapitalisti i poduzetničke veličine glembajevskog tipa - ili su sami ubili kramara u šumi, ili im je tata ubio kramara, a onda ukradenim zlatnicima podigao mramorni oltar u crkvi Svetog Trojstva i kupio mlin. No, mnogi izvan sustava znanosti ne znaju da se kod nas posve sličan scenarij provodio i u znanosti. Velike mange, direktori novoizgrađenih instituta, klinika, voditelji znanstvenih enterprajza, regionalna znanstvena božanstva, započeli su ubijanjem svojih kramara po ministarstvima, upravnim vijećima, povjerenstvima, hodočasteći po mračnim stranačkim odajama i šutke obavljajući zadatke, očekujući svoje mramorne oltare u crkvi Presvetog Trojstva. I mlinove. Uglavnom su ih i dobili. Bez obzira na kriterije, naravno.

Stoga je ministričino inzistiranje na stručnosti, kompetencijama, izvrsnosti i tehnologiji od samog početka bilo sumnjivo jer dolazi od osobe koja vrlo dobro zna kako funkcioniraju sustavi znanosti, akademije i visokog obrazovanja kod nas. Lakše je, ipak, fantazirati o izvrsnosti >> [2] nego podvrgnuti ozbiljnoj analizi procese, recimo rad HAZUa ili Hrvatske zaklade za znanost (HrZZ) o kojoj potpuno ovisi financiranje znanstvenih projekata. Uostalom, to i nije uputno ako vodite računa o svojoj karijeri i pozicioniranju u hrvatskoj akademskoj zajednici. Ministrica dobro poznaje odnose moći pa je stoga u Posebno stručno povjerenstvo (PSP) za provedbu strategije obrazovanja, znanosti i tehnologije sama predložila upravo ljude od moći - akademika Vretenara, predsjednika Upravnog odbora Hrvatske zaklade za znanost, i akademika Kusića, predsjednika Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Radi se o tijelu koje bi trebalo definirati tempo ne samo "kurikularne reforme" (što god to bilo), nego znanosti i obrazovanja u ukupnosti. Ministričin odabir stoga ipak daje naslutiti da ona vrlo dobro zna što pokreće našu znanstvenu zajednicu, a to svakako nisu izvrsnosti i kompetencije, nego ortački akademizam i klijentelizam, kako misli 70 % hrvatskih znanstvenika, a onih 29 % još nisu shvatili gdje se nalaze. Uostalom, ministrica zna i da svoju poziciju, i sada, a i kasnije, u karijeri profesorice i znanstvenice koja od politike ne živi i nikad nije živjela, treba dobro čuvati. Izvrsnost se ionako može lako kupiti, recimo članstvom u CERNu ili Europskoj svemirskoj agenciji >> [3].

Kako se u hrvatskoj znanstvenoj i visokoobrazovnoj zajednici stvari rješavaju, najbolje ilustrira upravo poništeni natječaj za izbor predsjednika Ekspertne radne skupine. Taj se cirkus odvio otprilike ovako: prvo je imenovano Posebno stručno povjerenstvo (PSP) sastavljeno od stručnjaka od povjerenja i ugleda - sve listom akademici izabrani po želji ministrice kako je iznad i navedeno. Nakon toga su se dogovorili kriteriji bodovanja, a kad se bodovanje završilo i kad je ispalo da je najviše bodova dobio doc. dr. sc. Glunčić koji našoj ministrici ne odgovara, onda se digla galama. Čudno je to jer se proces, tako kažu, odvio u skladu s tablicama, kompetencijama, stručnostima i vrednovanjima, no ministrica je ipak procijenila da je ideologija ovaj put važnija od tehnologije i da njoj svakako ne odgovara da jedno od najvažnijih tijela vodi netko tko, doduše, vjerojatno ide na misu, kao i ona, ali ipak ne sluša Azru. I nema tako živopisnu sliku o našoj djeci u 21. stoljeću, a i nikako ne godi imidžu i izbornoj bazi koju si je ministrica izgradila u neideologiziranom, nadasve naprednom, građanskom biračkom tijelu koje, doduše, uglavnom voli vjeronauk, ali i tablete, robote i pametne ploče i sjajnu budućnost koju oni i njihova djeca odavno zaslužuju.

Znala je ipak ministrica koga će odabrati u Posebno stručno povjerenstvo i znala je dobro da su to stručni ljudi, znanstvenici spremni na razgovor i dogovor, kojima tablice jesu važne kad se radi o konferencijama za medije, ali se s njima zapravo ipak može dogovoriti po potrebi. Lako oni odustanu od kandidata iz svojih tablica i šutke i u miru ponište svoje bodove i natječaje kad im se objasni da je to u interesu veće stvari, jedne vizije, koja se ipak ne da opisati tablicama i bodovima. Nije to ništa novo i ništa nepoznato u hrvatskom akademskom kontekstu. Kod nas su povjerenstva i inače jako pouzdana, zna to dobro akademik Kusić.

Tako je ministrica pokazala kako namjerava depolitizirati znanost i obrazovanje, i kako njoj nečiji interesi, ortaštvo i sitno politikantstvo, odigrano za kakvo mjesto u akademiji ili diplomaciji, ne znače baš ništa. Pokazala je ministrica i kako se kod nas rješavaju stvari u najboljem interesu mladih koji u ovo društvo dolaze i koje u domovini moramo zadržati - javite se mladi slobodno na natječaje, bit ćete odabrani prema kompetencijama i vještinama, tablicama i bodovima, i politika i sitni interesi vas tu nikako neće zaustaviti.

Uostalom, važna je tehnologija, a ne ideologija.

Ivan Vrdoljak, portret, skica

[1] Jadranka Švarc et al, Kamo ide hrvatski znanstvenoistraživački sustav: prema racionalnoj reformi ili prema entropiji i urušavanju? (ožujak 2018. godine).

[2] Antonio Šiber, >> Što mislimo kad kažemo izvrsnost? (5. ožujka 2018. godine)

[3] Antonio Šiber, >> Fahrenheit 451, dio prvi (3. prosinca 2017. godine).

<< Fahrenheit 451, dio četvrti .

Zadnji put osvježeno: 10. travnja 2018. godine