Fahrenheit 451, dio četvrti (29. ožujka 2018. godine)


MIRI, ALEKSANDRIJA, 340. GODINE NOVE ERE

Kada sam saznao za nesreću - da je Miri umro,
pošao sam njegovoj kući, mada inače izbjegavam
zalaziti kršćanima u domove,
naročito u vrijeme žalosti ili praznika.

Stajao sam u hodniku. Nisam htio
da uđem sasvim unutra, jer sam opazio
da je očigledno kako me rođaci pokojnika
promatraju smeteno i nezadovoljno.

On se nalazio u velikoj prostoriji
od koje sam sa svog mjesta u kutu
vidio tek dio: sami skupocjeni ćilimi
i predmeti od srebra i zlata.

Stajao sam i plakao u kutu toga hodnika
i mislio kako naši sastanci i izleti
bez Mirija više neće vrijediti ništa;
i mislio kako ga na našim divnim, nedoličnim
noćnim terevenkama neću više viđati
da se raduje, da se smije i da kazuje stihove
sa svojim savršenim osjećajem za grčki ritam;
i mislio kako sam zauvijek izgubio
njegovu ljepotu, kako sam zauvijek izgubio
mladića kojeg sam obožavao tako ludo.

Pokraj mene, neke starice šaptale su
kako je proveo svoje posljednje trenutke
s Kristovim imenom stalno na usnama,
i stiskajući križ rukama. -
Poslije toga su u sobu ušla
četiri kršćanska svećenika moleći se usrdno
i upućujući molitve Isusu Kristu
ili Mariji (ne znam baš dobro njihovu vjeru).

Mi smo, naravno, znali da je Miri bio kršćanin.
Znali smo to od prvoga časa kada se
preklani priključio našoj družini.
Ali on je u potpunosti živio kao i mi.
Od svih nas je predaniji bio uživanjima,
trošeći nemilice svoj novac na zabavu.
Ne brinući se za mišljenje svijeta
nestrpljivo se uplitao u ulične tuče
kad bi se desilo da naša družina
naiđe na protivničku grupu.
Nikada nije govorio o svojoj vjeri.
Čak smo mu jednom rekli
da ćemo ga povesti Serapionu.
I kao da mu se nije svidjelo
to naše šegačenje - sad se sjećam.
Da, i još dvije zgode sad mi dolaze na pamet.
Kada smo Posejdonu prinosili žrtvu,
povukao se izvan našeg kruga i skrenuo pogled na drugu stranu.

Kada je jedan od nas rekao
u oduševljenju: "Nek naša družba bude
po blagonaklonom zaštitom velikog
divnog Apolona", Miri je promrmljao
(a da ga drugi nisu čuli): "izuzimajući mene."

Kršćanski svećenici su gromko
molili za mladićevu dušu. -
Gledao sam s koliko su brige,
s koliko napregnute pažnje
u pogledu svojih vjerskih obreda, pripremali
sve za pravu kršćansku sahranu.

Odjednom me je obuzeo čudnovat osjećaj.
Činilo mi se neodređeno
da Miri iščezava iz moje blizine:
osjećam da se on, kršćanin, sjedinio
sa svojima, i da sam ja postao
stranac, pravi stranac; čak sam osjetio
da me počinje nagrizati sumnja: nije li mene strast prevarila
i nisam li ja njemu uvijek bio stranac ...

Povukao sam se iz njihove grozne kuće,
otišao sam brzo prije no što bude zgrabljena, prije no što bude promijenjena
njihovim kršćanstvom uspomena na Mirija.

Konstantin Kavafi

Raspelo, katedrala u Krku


Na određenoj točki njegovog puta, apsurdnog čovjeka se iskušava. Povijesti ne manjkaju ni religije ni proroci, čak i bez bogova. Od njega se traži da skoči. On može odgovoriti samo da ne razumije dobro, da to nije jasno. Uistinu, on ne želi raditi ništa osim onoga što dobro razumije. Uvjeravaju ga da je to grijeh oholosti, ali on ne razumije pojam grijeha; da je na kraju možda pakao, no on nema dovoljno mašte da bi predočio tu čudnu budućnost; da gubi besmrtni život, ali mu se to čini ispraznim. Htjelo bi se od njega da prizna svoju krivicu, a on se osjeća nedužnim. Pravo rekavši, on jedino i osjeća tu svoju nenadomjestivu nedužnost. Ona mu sve dopušta. Zato on traži od sebe samoga da živi samo s onim što zna, da se zadovolji onim što jest i da ne unosi u to ništa što nije izvjesno. Odgovara mu se da ništa nije izvjesno. Ali to je bar jedna izvjesnost.

Albert Camus, Mit o Sizifu

Reljef iz katedrale u Krku


DOMINIKANCI

Historijska je istina, da je Dominik Guzman počeo svoju karijeru u pobijanju krivovjerstva, koje je u ono doba značilo početak laičke svijesti i pobune protiv crkvene hijerarhije. Isto je tako neosporna istina i to da su i u našu zemlju dominikanci stizali sa naročitim zadatkom, da unište manihejsku i bogumilsku herezu. U našim tekstovima ovi dominikanci su "naši dominikanci", te im tepamo, rastapajući se od milja, koliko ih je bilo, kako su bili kulturni i mudri i obrazovani, i kako su konstruktivno djelovali u izgradnji naše moralne i intelektualne civilizacije. Isto tako pojam hereze iz perspektive našeg prikaza jeste nešto što nije "naše", što je "njihovo" tj. heretičko, i što se nas uglavnom i ne tiče, jer je corpus alienum u okviru naših iluzija. Da se stidimo nečega što se zove hereza ili da žalimo ne znam što, ili da zaobilazimo sordinantno kao mačke oko dominikanskih lomača, kao da tako nije bilo kako je bilo, smisla mnogo nema. U surovom i poganom vremenu i dominikanci su bili u zlu zli i opaki kao što su bile i društvene prilike i odnosi tog perioda. No dok je takozvani heretički laicizam značio ipak neku pobunu u ime svijetlih evanđeoskih principa, lavež ovih vjernih pasjih čopora dominikanskih, koji su se sami dičili pred Gopodinom da su "domini canes", odjekivao je cijelom Evropom. Bili su roditelji likovne propagande i oni su prvi u slikarstvo unijeli teme mrtvačkih plesova, prijeteći terorom sudnjega dana. (Campo Santo u Pisi kao primjer.) Bilo ih je više od 150 bataljona u ratnom sastavu. Počeli su kao pauperi, legionari, božji bojovnici, ali ratujući za račun svjetovne vlasti i dominikanci su pali pod gravitaciju svjetovnih dobara i pogospodivši se pretvorili se u feudalnu vlastelu, tako da ni u tom pogledu nisu očuvali čistoću principa. Vidi sve što je o njima pisao Erazmo, a da o protestantima i ne govorimo. "Naši" bogumili smatrali su ih đavolskim sjemenom, pak su tu herezu i platili glavom.

Miroslav Krleža, Marginalije

Iz dominikanskog samostana u Ptuju


Nisu komunisti izumili intervenciju društva u obrazovanje; oni traže promjenu naravi te intervencije i spašavanje obrazovanja od utjecaja vladajuće klase.

-------

Buržoaska brbljarija o obitelji i obrazovanju, o posvećenom međuodnosu roditelja i djeteta, postaje to odvratnija što se više, djelovanjem moderne industrije, prekidaju sve obiteljske veze među proletarijatom, a njihova se djeca pretvaraju u najobičnije predmete trgovine i instrumente rada.

-------

Gdje god je došla na vlast, buržoazija je razorila sve feudalne, patrijarhalne i idilične odnose. Ona je nemilosrdno pokidala raznolike feudalne spone [] ne ostavljajući između čovjeka i čovjeka nikakve druge spone osim golog interesa, osim bezosjećajnog “plaćanja u gotovini”. Ona je u ledenoj vodi egoistične računice utopila svete drhtaje pobožnog zanosa, viteškog oduševljenja, malograđanske sentimentalnosti. Ona je osobno dostojanstvo rastvorila u razmjenskoj vrijednosti i na mjesto bezbrojnih poveljama priznatih i valjano stečenih sloboda postavila jednu slobodu, slobodu nesavjesnog trgovanja. Jednom riječju, na mjesto izrabljivanja, prikrivenog religijskim i političkim iluzijama, ona je postavila otvoreno, bestidno, izravno, surovo izrabljivanje.

-------

Vi nam dakle predbacujete što želimo ukinuti oblik vlasništva koji kao nužnu pretpostavku ima to da ogromna većina društva ne posjeduje nikakvo vlasništvo.

Vi nam, jednom riječju, predbacujete da mi hoćemo ukinuti vaše vlasništvo. Točno, mi to doista i želimo.

Karl Marx i Friedrich Engels, Manifest Komunističke partije


Padaju tako rečenice, s ove i one strane sobe, jedna teža od druge. U ovome našem položaju, kad se osjećamo ugroženima od istih sila, kakve se osjećaju u Budakovom romanu — potajne, podmukle, zločinačke — što može značiti estetska analiza, analiza jezika, stila, značajeva, kompozicije? Što može značiti simbol ognjišta za ljude, koji su usred noći maknuti sa svojih ognjišta, i koji na svoje oči gledaju, kako plamte mnogobrojni seljački domovi na Kozari? Što može značiti imaginarna i lažna Anera kraj mnogobrojnih žena i matera koje se pate daleko od odvučene djece i muževa, i kraj toliko tisuća djevojaka — izranjenih, iznakaženih, silovanih, zaraženih?

»Ognjište« je pročitano. O njemu je logor stvorio svoj sud, i o njemu se više ne govori.

-------

»Ognjište« nije slika Like, hrvatstva, nije simbol naše prošlosti i naše budućnosti, nego je najkrvaviji izraz našega vremena, u kome patološki tipovi pokreću gomile koljača, u kome zločinačke krilatice postaju vjerovanjem gomila, i u kome se traže zvučne rečenice, da bi se našlo opravdanje za ubijanje, krađu, prevare. Ono je opasna knjiga, i nad njim će se danas sutra ljudi zgražati, kao i nad cijelim ovim našim vremenom, u kome je baš »Ognjište« našlo toliko kupaca i slavitelja.

-------

U nekoliko me navrata u toku ove četiri ratne godine spopalo čuvstvo gađenja pri pomisli na knjigu i književnike. Prvi je to put bilo odmah iza stvaranja NDH, kad je ustaški ministar prosvjete stao primati pojedince i o svojim razgovorima s njima slati u javnost izvještaje. Još nije bio pravo ni zasjeo na svoj položaj, a već su mu stali dolaziti kulturni radnici i književnici. Stali su mu laskati kao čovjeku, koji je na to mjesto došao po sposobnosti, te je upravo njemu namijenjeno, da izvede preporod hrvatske kulture. Laskali su mu i književni radikalci i književni oportunisti. Laskali su mu tako odvratno, da je to u jednome času i njemu bilo previše, te je u javnoj izjavi udario na takve pisce. Taj su udar osjetili svi - i oni, kojih se ticao, ali i ostali stvaraoci, koji nikad nisu imali iluzija o duševnosti toga ministra. Prvi sam put upravo tada jasno požalio, što sam ikada išto napisao, i što se moram ubrajati među književnike - među ljude, o kojima i takav čovjek može s pravom govoriti s visoka.

Antun Barac, Bijeg od knjige

Bosch, Vađenje kamena ludosti

Hieronymus Bosch, Vađenje kamena ludosti, detalj

Ovo je četvrti dio popisa tekstova koji će biti zabranjen kurikularnom reformom, svojevrsni kurikularni index librorum prohibitorum pod nadzorom domoljubnih snaga i Crkve. Kako je započeo ovaj pothvat očuvanja dobre literature, >> pročitajte u prvom dijelu, a evo i >> prethodnog nastavka.

<< Generička fizika i ... Tehnologija interesa >>

Zadnji put osvježeno: 29. ožujka 2018. godine