San magaradi (14. rujna 2013. godine, materijal iz srpnja 2007.)

San magaradi, Nikola Šop

Na konferencijskoj večeri u >> Cavtatu prošle godine bio sam u čudnom društvu. Tako se to nekako zalomi na tim večerama, stolovi su veliki pa se često za istim stolom, čak i u neposrednoj blizini, nađu ljudi koji nemaju ništa zajedničko osim činjenice da se bave znanošću. Naravno, ta činjenica ne govori baš ništa o njihovom karakteru, jer su karakteri znanstvenika raznoliki koliko i karakteri ljudi uopće, a takve su i njihove znanosti - zato volim znanost.

Sjećam se da se te večeri razgovor otkotrljao nizbrdo, sve do trenutka kad sugovornici shvate da jedan drugome nemaju baš ništa reći jer su njihove slike svijeta međusobno gotovo isključive. Nakon toga nastupi neka nelagoda ili šutnja, a onda oni koji manje uživaju u hrani i piću odluče otići negdje drugdje. Promijene stol ili prošetaju. Ja sam taj put ostao druže. Vino nije bilo loše.

Poslije mi je bilo malo žao što sam neke stvari objašnjavao ljudima koji ih nikako nisu mogli čuti. Bilo mi je žao truda i riječi. Sjetio sam se toga jutros prizivajući slike mora i sunca da se ugrijem nakon noći u kojoj sam se morao pokrivati, i odlučio da to ispravim. Pa evo. Nadam se da će netko čuti.

Na Mljet se, naravno, ne odlazi zbog pečene janjetine. Premda, ako ima dobre pečene janjetine, ni to nije loše, ali svakako nije razlog zbog kojeg bi vam se Mljet trebao dopasti ili zamjeriti. Mogao bih nabrojati stotine razloga zbog kojih bi trebalo otići na Mljet, ali ovaj je post o samo jednom razlogu. Na Mljetu, naime, živi pjesma.

Da, dobro sam napisao, živi pjesma. Tamo se pjesma materijalizirala, uvukla u korijenje borova i zidove staje s magarcima. Nedavno sam napisao da >> ljudi olako koriste riječi, uglavnom ne shvaćajući da riječi mijenjaju stvarnost, mnogo snažnije nego bageri i atomske bombe. Tako se dogodilo i na otočiću Svete Marije u Nacionalnom parku Mljet, gdje sam, čitajući pjesmu uklesanu u kamenu, osjetio da su riječi izmijenile prostor. Čitajući pjesmu Nikole Šopa, doživio sam navalu blagosti i mira i shvatio da njegova pjesma živi upravo ovdje, da je nitko tko je nije pročitao upravo ovdje, na otoku Svete Marije, u hladu pored staje s magarcima, ne može zapravo razumjeti:

SAN MAGARADI

Isuse, u ovom kasnom času sad
U sve staje ćemo ući.
Od nježnosti ti ćeš svu magarad
Blago za uho povući.

I kad odeš, u doba to gluho,
Među njima će riječi da kruže:
Ko je taj koga si za uho
Držo najduže.

I svaki će usnuti opet,
Sa najljepšim snom u duši:
Da tvoja meka ruka još miluje
Baš njegove uši.

Mogao bih napisati mnogo teksta o ovoj pjesmi, o tome kako je kršćanska, ali i "krivovjerna", panteistička - franjevačka, ili budistička. O tome kako bi je se moglo shvatiti i ironijski i satirično. Ali, s obzirom na sve što sam napisao ispred, ne mogu. Ne bi bilo ispravno.

Zato ću samo skicirati put do mjesta gdje pjesma živi. Najbolje je njoj u pohode doći barkom (ispod), zavezati je za stijene preko puta i polako preplivati do otočića.

Barka, Mljet

Ljudi na otok Svete Marije dolaze zbog restorana i samostana (ispod) ...

Samostan, Sveta Marija, Mljet

... koji je jedno vrijeme bio i hotel (ispod, >> kliknite na fotografiju da je prikažete u dvostrukoj rezoluciji), ali vi sad znate bolje - potražite staju s magarcima i riječi u kamenu.

<< Arboretum Opeka Petehovac i Črmažov vrh >>

Zadnji put osvježeno 14. rujna 2013. godine