Ljeto 2019, dio drugi (5. listopada 2019. godine, materijal iz ljeta 2019)

Kad srpanj ide kraju, dolaze kupine (iznad). I to obilato i šareno; zeleni, crveni i tamni plodovi zajedno s cvatom, u svjetlosti sunca koja već žuti - kolovoz će još malo. Kakva raskoš, pomislio sam kliknuvši okidač fotoaparata, još mi je i pčela sletjela, da ukrasi sve.

U srpnju se ipak čini da je sve još nekako tu, iako je treperavi cvijet trešanja već odavno prošao, a i lipanjski vatromet cvata svih onih skromnih biljčica kojima većina ne zna ni imena. Rudbekije su nešto drugo (iznad). Nisu one uzalud bodljikave i oštre, ne daju se vremenu dugo, dugo, i bit će ih još cijeli srpanj i kolovoz pa i rujan, a naći će se latica na pokojoj već crnoj glavi sve do početka listopada. Vjerujte meni, ja sam ipak slikar cvijeća, a rudbekije sam slikao mnogo puta. Tri puta uspješno i mnogo puta neuspješno. Ako purpurnoj rudbekiji pristupiš nježno, pogriješio si. Moraš joj pristupiti snažno i hrabro, ne bojati se jake boje, ljubičaste koja titra između plavog i crvenog, jarkog narančastog u središtu cvata i žestokog zelenog koje na mjestima vuče prema plavom. Ali ako je ne vidiš dobro i ne smiriš narančasto smeđim, zelenim i crvenim, a zeleno žućkastim i ljubičastim, uzalud ti je snaga i sve će biti pogrešno, i ono narančasto i ono zeleno. Posebno su nezgodne žute rudbekije koje su mnogo slabije rođakinje purpurnih. Kod njih treba znati sa svim nijansama žute, od zelene na jednom kraju pa skoro sve do crvene na drugom. Inače neće svijetliti.

A onda fotografije iz slovenskih planina, krajem srpnja. >> Te sam već izdvojio pa preskačem.

Drugog kolovoza na creskom Salvaduru [iznad ( >> kliknite na fotografiju da je prikažete u dvostrukoj rezoluciji) i ispod]. Bio sam tu već dvaput, put od mora vodi kroz kržljave maslinike što ne daju hlada. Zato gore, uz miris oleandera pod borovima svi osjete olakšanje. Put dalje ide do Blaža, ali ima do dolje više od sat i pol hoda. Kad smo se odozdo vraćali, uspinjući se, Salvadur je izgledao kao bijela točkica među zelenilom i činilo se kao da nikad nećemo stići. A kad je pala kiša, skinuo sam znojnu majicu i osjetio ogromnu sreću i olakšanje. A i neku zahvalnost, premda bi je bilo teško locirati. Svaka kap koja se skotrlja niz leđa odvuče sa sobom po jedan korak uzbrdo. Sve se to ispere i izgladi.

Sutradan smo na kraju dana šetali gradom. I tu smo već bili, znam i sat i prolaz i tržnicu i lođu i gradska vrata i spomenik i aleju iznad starog grada. Znam i samostan i klauster i lijepe odvojke s uglancanim stepenicama koje svi previde pa čak i oni koji u njima žive. Znam i kulu i parking pod borovima, znam gdje počinje put prema Bartolomeju i Meragu, sve znam, samo ne stignem sve ponoviti. Mačku ipak nisam znao, a bila je tako lijepa, kao uokvirena slika (ispod; >> kliknite na fotografiju da je prikažete u dvostrukoj rezoluciji).

Četvrtog kolovoza u Lubenicama. Kako otići s Cresa, a da ne vidiš Lubenice, šteta je (ispod).

Postoji put, ali i kamenjar. Ovuda se manje prolazi, ali ipak se vide strujnice, vijugavi putići za koje više nisam siguran je li ih propuhao vjetar ili oni poput mene, koji skreću s glavnih puteva zato da bolje vide (iznad i ispod; >> kliknite na fotografiju da je prikažete u dvostrukoj rezoluciji).

Tamo dalje je pramac broda Lubenice, znam i to, bio sam tu kad je puhao jak vjetar (ispod). Tko se ne drži dobro za brodsku užad može lako pasti u more.

Ima na Cresu i smirenih vidika. Svjetlost u Osoru, na primjer; oleanderi, i plavilo civiliziranog kamena u sjeni (ispod). Domoljuba ima posvuda i potpisuju se gdje stignu, ni Osor po tome ne može biti iznimka.

S druge strane trga, iz sjene se izlazi u svjetlost. Gliseri i jahte svakodnevno odvajaju Cres od Lošinja upravo ovdje (ispod; >> kliknite na fotografiju da je prikažete u dvostrukoj rezoluciji). Sjećam se da sam to prvi put vidio još kad sam bio dijete.

U svakom je mom ljetu, već zadnjih petnaestak godina Krk. Najprije ga nisam volio, uglavnom zato što ga nisam poznavao, a i zato što nisam poznavao sebe. Naklonost i ljubav treba pronaći prvo u sebi, iz nas ona izlazi u svijet. To je vraćanje našeg duga, ako pamtimo, i ako ga se sjećamo. Treba vremena da se Krk zavoli, a onima nakon nas trebat će još i više. Svake je godine Krk manji od onoga što o njemu pamtim.

Jednom sam se, kad su mi se posve začepila pluća i kad skoro više nisam mogao disati, popeo na Žanac, bijesan zbog vlastite nemoći. Sav zelen, na goloj kamenitoj zaravni, uz lokve za ovce, suhe plave kotrljane, sikavice i vjetar koji striže, udahnuo sam jednom, pa još jednom i tako nekoliko puta dok nisam prodisao. Poslije su mi liječnici rekli da je puka sreća što nakon takvog nepromišljenog napora nisam umro, a ja sam se osjećao preporođeno. Moj život sve to povezuje.

Svake godine stanemo zbog svjetlosti u Ribarskom selu (ispod). Ovaj put stali smo 12. kolovoza. Arhitektura je zapravo dizajn svjetlosti, jer prostor ne znači ništa bez svjetlosti u njemu. Ovdje je netko dobro pogodio, možda slučajno, a možda i nije, ne znam. Zamišljam dvojicu arhitekata koji sjede na obali, dok ovdje još ničeg nije bilo i mjere kuteve i sjene. Sunce prelazi s jedne na drugu stranu, dok ne pocrveni pred uron, kad se njih dvojica, zadovoljni poslom koji su napravili odluče okupati u bakrenim ljuskicama preostalog dana. Tako je nastalo Ribarsko selo. Barem bih ga ja tako napravio, da sam arhitekt.

Početkom rujna ljeto je već zapravo gotovo, iako kalendar laže da još nije. Svjetlost je sad najljepša i izaziva one u uredima, koji još imaju strasti i života. Ja odem do Mirogoja.

Petolisne lozice i bršljani već počinju pomalo žutiti i crveniti, premda će najljepše biti tek za mjesec dana.

Neki dan sam se probudio iz dubokog sna, u kojem nisam sanjao baš ništa (zašto onda to i dalje zovemo snom?). Bio je to tako dubok san, da sam se morao prisjetiti tko sam kad sam se probudio. Pomislio sam da je i smrt takva, barem bi bilo valjda utješno da je takva. Nema u njoj nečega za čim bismo žalili i našeg života koji sve to povezuje. Nema u njoj ničega.

Nema u njoj nas.

<< Ljeto 2019, dio prvi .

Zadnji put osvježeno 5. listopada 2019. godine