Ljeto 2019, dio prvi (28. rujna 2019. godine, materijal iz ljeta 2019)

Poslagao sam po datumima fotografije u folderu koji se zove ljeto_2019. Gledam ih i pokušavam se sjetiti vremena i prostora kao i života koji ih povezuje. Dvadesetog lipnja pješke prelazimo Krčki most. Malo je strašno, a ograda je niska, pogotovo za mene. Ne znam smije li se uopće ovuda hodati. Nema nikoga osim nas, a automobili samo zuje. Ispod stijena, u malo sunca koje je pobjeglo sjeni mosta probila se barka (iznad). Brzo fotografiram, prije nego što mi umakne u sjenu.

Dvadeset drugog lipnja nije bio lijep dan. Krenuli smo od Zaroka samo malo u planinu, da pobjegnemo malo od zapare koja je čak i svjetlost prigušila. Skoro pa na samom početku, kad se put tek počinje uzdizati opazih djeda i unuka kako pecaju. Fotografiram ih preko smilja koje miriše po izgorenom curryju i limunu (iznad).

Prekosutra je svjetlost bila puno ljepša. Kad se put popne do prevoja Vraca, osjeti se vjetar. Kad sam se oznojen vraćao osjetio sam ga skoro posve hladno na mokrim leđima, iako je dan bio vreo. Popodne je strana prevoja koja gleda prema Baški u plavoj sjeni (iznad). Smilje je posvuda. Plavo i žuto.

S druge strane svjetlost potraje duže. Sjećam se suhozida, već sam prolazio ovuda nekoliko puta (iznad). To je život koji sve to povezuje, i vrijeme i prostor.

Još dalje prema Staroj Baški put se spusti prema svjetioniku na rtu Škuljica. Nećemo dolje ovaj put. Gledam Prvić preko cvata kupina na suhozidima (iznad).

Samo šest dana nakon što smo stigli, 26. lipnja, vraćali smo se u Zagreb. Sjećam se da sam pomislio kako mi se ono prelaženje mosta na samom dolasku čini tako daleko i tako blizu. Život sve to povezuje i otkucava nepravilno i ono prelaženje i dolaženje i odlaženje i sjećanje. Aritmija bivanja. Ponekad ne želimo otići i ne želimo doći pa ostajemo po putu. Zastajemo tamo gdje nismo nikad stali da vidimo nešto što nismo nikad vidjeli. Tko uostalom želi uporno prolaziti istim putevima? Dvadeset šestog lipnja stali smo u Malom Lugu (Čabar). Tamo je Spomenik palima za slobodu, iz 1975. godine (iznad).

Put kojim se inače ne ide u Zagreb, nego mu se nevoljko prilazi, vodi dalje kroz Sloveniju. Stali smo opet u Ribnici koju dobro poznajemo, i crkvu i dvorac i park i rječicu. Fotografiram Plečnikove zvonike preko cvijeća, mosta i vode (iznad). Znam taj kadar, već sam bio tu. Samo je svjetlost bila drukčija. Moj život sve to povezuje, i svjetlost i zvonike i cvijeće. I ovu vodu. Spustio sam se jednom da je dotaknem.

Kroz udolinu prema Kočevju, do crkvenih tornjeva blizanaca i njihovih blizanaca u reki Rinži (iznad). Čučnuo sam ispod mosta da ih fotografiram. Pod mostom je mračno i ima pauka, ali je pogled lijep. Znam tu obalu i žute lokvanje, bio sam već tu, samo je svjetlost bila malo drukčija. Još malo kroz grad, gdje se cesta malo popne do još jednog mosta preko Rinže. Tamo je uvijek svježe (ispod).

Dvadesetog lipnja je vrhunac godine i nikad ga ne uspijem proslaviti kako je dostojno. Uzvišeno.

Kako je uzvišen
tko za sijevanja ne pomišlja
na prolaznost života!

- Basho

Sve se kotrlja nizbrdo i još jedna godina odlazi. Život sve to povezuje, još neko vrijeme. Teško je ne pomisliti na to, iako ne sijeva, nego je sjajno i zdravo. Tješim se ipak da čak i majstor Basho zavidi onima uzvišenima, a kao dokaz navodim još jednu njegovu.

Proljeće minu -
u oku ribe suza
i ptice plaču.

- Basho

Žudeći za svjetlošću, lahorom, svježinom i životom koji sve to povezuje, treba pobjeći i to mnogo puta. Svaki dan ispočetka. Tridesetog lipnja na Loviću Prekriškom kraj mobilnog hotela za pčele (ispod). Sjećam se da smo poslije sjeli u hlad kraj nekadašnje škole. Slikao sam graničicu. A onda smo hodali po školskom igralištu zaraslom u duboku travu. Nitko tu nije igrao nogomet godinama.

Prvog pa onda osmog srpnja fotografirao sam purpurne rudbekije i kukce na njima. Zlatne mare (Cetonia aurata) žderu breskve i kruške, izbuše rupu pa se dave u slatkoći ploda. Ne znam što traže na rudbekiji (ispod). Sjećam se da sam ih fotografirao mnogo puta i zelena boja je bila uvijek malo drukčija. Čim se kut promatrača s obzirom na oklop promijeni, promijeni se i boja. Ne radi se o pigmentu, nego o strukturnoj boji i interferenciji svjetlosti. I to sam nekad davno naučio. Sjećam se inspirativnog izvoda difrakcije iz Feynmanovog udžbenika fizike. Tek sam krenuo na fakultet.

Znam što pčela radi na rudbekiji (ispod; >> kliknite na fotografiju da je prikažete u dvostruko rezoluciji). Oprezno hoda po bodljikavoj unutrašnjosti cvata i marljivo sabire zlatni prah. To je pravo zlatno runo.

Četrnaestog srpnja u Lužnici (ispod). Bio sam tu već mnogo puta, ali ovaj put ne čujem žabe.

Kad su me kroz desetljeća pitali o tome što sam i tko sam, davao sam različite odgovore, ovisno o tome što sam mislio i znao, kad nisam lagao. U zadnje vrijeme se rijetko o tome izjašnjavam. Zašto bih se uopće vezivao za neko tko, a pogotovo za neko što? Ipak, ako baš moram nešto reći, onda obično kažem da sam slikar cvijeća. Ima li ljepšeg zanimanja od slikara cvijeća? Ne služi ničemu i ne škodi nikome. Ne služi. Ničemu.

Čak ni pred carem
strašilo neće skinut
pleteni šešir

- Dansui

Ponekad i fotografiram cvijeće. Vrijeme nam otimaju, a fotografija košta tek koju sekundu.

Ja ne cijenim toliko gromoglasna prava
Nad kojima se razbija ne jedna glava
I ne marim što bozi ne daju mi uopće
S uživanjem da protiv poreza ljut zaropćem
Il' sprečavam da s carem car boj ljuti bije;
Dal' tisak slobodno, mene briga nije,
Ismijava budale il' cenzura kleta
U novinarskom radu veseljaka smeta.
Jer riječ tek do riječi, znate, sve vam je to.
A ina, bolja prava, srcu su draga mom;
I ina, bolja mi je potrebna sloboda:
Da ovisimo o caru il' nas narod voda,
Zar nije to isto? Svejedno. Nikomu
Ne opravdavat se, tek sebi samomu
ugađat, služiti; zbog odore il' vlasti
Ni savješću ni mišlju ničice ne pasti;
Po volji svojoj se bez cilja skitati,
Božanskoj ljepoti prirodnoj diviti,
Pred umjetnosti djelima i nadahnuća
Treperit radosno u zanosu ganuća.
E, to je sreća! To su prava.

- A. S. Puškin

Šesnaestog srpnja fotografirao sam biserak (ispod; >> kliknite na fotografiju da je prikažete u dvostrukoj rezoluciji) ...

... a osamnaestog srpnja hortenziju (ispod). Hortenziju sam dosad uspješno naslikao dva puta. A jednom sam s njom proveo mnogo vremena i nisam uspio. Sjene su bile čudne.

Osamnaestog srpnja fotografirao sam i lavandu (ispod; >> kliknite na fotografiju da je prikažete u dvostrukoj rezoluciji). Uzeo sam malo cvata, zdrobio ga u šaci i utrljao iza uha. Tako će mi duže trajati.

<< Planinski pabirci 2 Ljeto 2019, dio drugi >>

Zadnji put osvježeno 28. rujna 2019. godine