Jesen 2019 (21. prosinca 2019. godine, materijal iz jeseni 2019)

U Varaždin smo 21. rujna otišli radi Baroknih večeri i koncerta Goteborg Baroque ansambla u Uršulinskoj crkvi. Nešto svjetla sam ulovio prije koncerta (iznad i ispod) ...

... a nešto i poslije (ispod), kad se već posve smrknulo i svijetlila je žuta svjetlost žarulja. Platneni leptir danju izgleda veselo, a noću stravično.

Šestog listopada u Klanjcu je bila manifestacija Zahvala jeseni, a dan prije na Trgu Antuna Mihanovića nastupila je Crvena jabuka, svuda su plakati, nije to mala stvar za Klanjec. Živahno, mnoštvo štandova, Klanjec je obično posve pust, ali ne i šestog listopada 2019. godine. Meni fotoaparat ipak nekako uvijek zaluta tamo gdje nema nikoga (ispod).

Poslije smo otišli malo izvan grada, do kapele svetog Florijana (ispod).

Svratili smo i u Kumrovec, a taj smo dan zastali i u prekrasnom zagorskom cvjetnjaku punom japanskih anemona, uresnica i zvončića (ispod). Jesen je tek počela i cvijeća ima još dosta.

Osmog listopada bili smo u Požegi (ispod; >> kliknite na fotografiju da je prikažete u dvostrukoj rezoluciji).

Plan je za taj dan bio ambiciozan, trebalo je proći kroz Požegu, Papuk (Jankovac), Viroviticu, i svašta još nešto, ali na kraju je ispalo previše. Ostala mi je lijepa fotografija iz crkve svete Terezije (ispod; >> kliknite na fotografiju da je prikažete u dvostrukoj rezoluciji), a od Jankovca nije ostalo ništa iako smo ga posjetili i nakratko obišli. Ostalo je zapravo malo vina od aronije i teglica meda.

Iz Virovitice sam ipak donio jednu fotografiju dvorca Pejačević (ispod; >> klinknite na fotografiju da je prikažete u dvostrukoj rezoluciji), već na kraju dana. Neki Virovitičani mi rekoše da je Virovitica danas tek sjena one Virovitice iz osamdesetih. Nema više moćnog drveća u arboretumu oko dvorca, sve su posjekli radi obnove. Neki ljudi uopće ne doživljavaju drvo kao živo biće. Umjesto drveća, u parku oko dvorca sad je glazbeni most preko kojeg možete pretrčavati i koji svira ovisno o tome gdje se nalazite. Nije loše, ali slaba je to zamjena za glazbu šume.

Trinaestog listopada bili smo opet na Loviću Prekriškom, ali ni jedna mi fotografija nije uspjela. Ostalo ih je zato nekoliko iz petnaestog listopada, iz sunčanog Zagreba, kad sam se iz nekog razloga spustio prema centru. Tamo već godinama rijetko idem, a nisam posve siguran ni što me je petnaestog listopada natjeralo, vjerojatno sam kupovao nove boje i papir za akvarel.

Neke stvari skoro da i ne prepoznajem, staklene zidove u kojima se ogledaju automobili (ispod) i sjene visokih zgrada koje su se izgradile nemam pojma ni kad.

Katedralu, svjetiljke i kvadratne suncobrane ipak prepoznajem, to je iz mog vremena (ispod).

Prepoznajem i svjetlost na Kaptolu (ispod), kad smo kao studenti bježali na pivo, kroz Kaptol pa do Opatovine. Vrući ljetni dani i lijepe tople studentske jeseni.

Dvadesetog listopada bili smo s obje strane Sutle, a ostala je jedna fotografija iz brega iznad Bistrice ob Sotli (ispod) ...

... i iz Svetih Gora (ispod). Uže zvona izgleda zlokobno, a svjetlost jeseni se hladi.

Sedamnaestog studenog u Plešivici snažno me je protresao vlažni miris jablana (ispod). Sjetio sam se visokog djedovog jablana kojeg smo se kao djeca uvijek bojali jer su nam pričali da privlači gromove. I mirisa, naravno. Ni djeda ni djedovog jablana već dugo nema, ostalo je dvoje djece koja ih se sjećaju. Još neko kratko vrijeme.

Dvadesetosmog studenog šetao sam malo po Reichenau an der Rax. Došao sam tamo da održim studentima predavanje o peludi, a ne zbog fotografija, ali ipak nađoh jednu donekle lijepu (ispod), iako su dani bili tmurni i vlažni. Bilo je to moje prvo predavanje o mehanici zrna peludi. Jedna od lijepih sporednih stvari takve teme istraživanja je što predavanje možeš započeti slikama cvijeća.

Prvog prosinca u Ljubljani, na Križankama (ispod). Ponekad, kad ne znaš kud bi sa sobom, dobro je da se vratiš tamo gdje si bio i ponovno uspostaviš veze s vremenom.

Zato smo opet prošli gdje smo već bili, iako Ljubljana nije bila u svom najljepšem izdanju (ispod). Svi, uostalom, imamo svoje loše dane pa valjda i gradovi tako nekako.

Desetog prosinca nađoh se u Gradisci d'Isonzo ili Gradišču pri Soči kako kažu Slovenci. Znam da je cijeli krug gotov kad dođe vrijeme za biofizičku božićnu radionicu. Prošla je bila u Tuheljskim Toplicama i organizirao sam je ja. Kao da je bilo jučer.

U Gradisci d'Isonzo lav čita knjigu (ispod).

U Codexu Atlanticusu Leonardo spominje "Gradiscu nel Frigoli" - ovo Frigoli je Friuli, a Gradisca je Gradisca d'Isonzo. Spomenuta je u kontekstu izrade "bombardi" tj. srednjovjekovnih topova i izgradnje vodenih prepreka oko utvrda u toj regiji. I Gradisca ima svoju utvrdu, a Gradiščani se upinju dokazati da je i Leonardo imao udjela u njenoj izgradnji, pogotovo planiranju opkopa i obrane od Turaka. Moglo bi biti i da ima nešto u tome. Spomenik Leonardu svakako služi da njihovo mjesto, rubno područje slavne Venecije, malo uveća (ispod, >> kliknite na fotografiju da je prikažete u dvostrukoj rezoluciji).

Desetog smo prosinca šetali po Gradisci i oko njenih zidina, preko drvenog mostića (ispod) ...

... i oko kule po kojoj je plesalo još malo svjetlosti (ispod).

Petnaestog prosinca popeli smo se na ptujski grad da vidimo krovove i rijeku (ispod).

U ptujskom gradu majka drži dijete u naručju i oboje se smiju (ispod).

<< Ljeto 2019, dio drugi Zaprešićki mraz T. Bernharda >>

Zadnji put osvježeno 21. prosinca 2019. godine