Japanska kulturna jesen (17. listopada 2014. godine)

Veleposlanstvo Japana u rujnu i listopadu organiziralo je u Hrvatskoj niz kulturnih događanja u sklopu manifestacije "Japanska kulturna jesen - zajedno u šarenilu lišća!". Nije baš još previše toga ostalo od kulturne jeseni, HRT3 je već "ispucao" tjedan japanskog filma, U Mimari je 27. rujna bio Dan Japana, ciklusi japanskog filma završili su u kinima Rijeke i Zagreba, a prekjučer je nažalost otkazana turneja Yamato bubnjara zbog slabe prodaje ulaznica. Ostala je još izložba japanskih urbanističkih projekata u Varaždinu (od 13. do 31. listopada) i Shakuhachi koncert u Puli (20. listopada).

U Veleposlanstvu su izabrali dobar naziv - Japanci su, barem po tradiciji, iznimno osjetljivi na život prirode, trešnjin cvat, krijesnice, snijeg ... i šarenilo lišća.

Drvo duda -
sutra će, sutra će
tvoje novo lišće

(Issa, na hrvatski preveo A. Šiber prema engleskom prijevodu D.G. Lanoue-a)

Ja Japan volim, premda bi netočno bilo reći sam oduševljen cijelim Japanom - oduševljen sam onim Japanom koji sam posvojio, koji mi je otkrio nove vidike i koji više nije japanski nego posve moj.

U Japanu volim navodno "iracionalni" i "paradoksalni", "apsurdni" pogled na spoznaju - mislim na Zen. Za njega sam se zainteresirao kao srednjoškolac, a posebno na trećoj godini studija fizike, u vezi s kvantnom mehanikom. Nisam ja to naravno prvi opazio, znali su to dobro prvoborci kvantne mehanike - evo što je o tome zborio Heisenberg:

... Pauli je jednom govorio o dva granična koncepta, oba od kojih su bila iznimno plodna u povijesti ljudske misli [...] U jednoj krajnosti je ideja o objektivnom svijetu koji evoluira u prostoru i vremenu, neovisno o subjektu koji ga promatra; ovo je bila slika vodilja moderne znanosti. U drugoj krajnosti je ideja o subjektu koji mistično osjeća jedinstvo svijeta i koji nije više suprotstavljen objektu ili bilo kojem objektivnom svijetu; ovo je bila slika vodilja azijskog misticizma. Naše razmišljanje ide nekom sredinom, između ova dva krajnja koncepta; trebali bismo sačuvati napetost koja nastaje između ove dvije suprotstavljenosti.

Werner Heisenberg, "Across the Frontiers"


O spoznaji, zenu i kvantnoj mehanici sam snimio i dva tekstića koje možete poslušati na linkovima ispod:

I moja knjiga "Problem promatrača" bavi se problemima spoznaje s "japanskim spinom", Zenom i Taom. U njoj, između ostalog, u desetom poglavlju možete pročitati i ovo (ovdje se doduše radi o Tao Te Chingu koji se smatra više kineskom tradicijom, ali ne treba zaboraviti da su mnoge od kineskih tradicija, zapuštene u Kini, svoj "novi život" našle u Japanu - tako je i Tao snažno utjecao na Zen):

Put kojim možeš proći
nije pravi put,
Ime koje možeš izreći
nije pravo ime.
Nebo i zemlja
počinju u bezimenom:
Ime je majka
deset tisuća stvari.
I duh koji nema želje
vidi što je skriveno,
a duh koji stalno želi
vidi samo ono što želi.

A i ovo:

Scena je prikazivala četiri azijata u starinskoj odjeći živih boja koji su sjedili u krugu na planinskom platou. U daljini su se vidjeli snijegom pokriveni vrhovi planina. Najstariji od njih pitao je „Što je Buda?“, a muškarac njemu s desne strane odgovorio je „Hrpa sasušenog govna.“. Kad je najstariji ponovio pitanje, onaj s njegove lijeve strane odgovorio je „Kilogram lana.“. Cijelo to vrijeme tijela i lica sve četvorice muškaraca gotovo da se nisu pomaknula. Ni ispitivač ni upitani nisu odavali nikakvo zadovoljstvo dobro uvježbanim i mnogo puta ponovljenim dijalogom. Nakon kratke pauze, najstariji je opet pitao, ovaj put malo podižući desnu ruku s ispruženim kažiprstom: „Koji je razlog što je Prvi Osnivač došao sa zapada?“, a muškarac njemu preko puta koji do tad nije govorio reče „Čempres u dvorištu.“.

Nije japanska kultura i tradicija opterećena samo takvim teškim stvarima kao što je spoznaja, kao što rekoh na početku, tradicija Japana uključuje osjetljivost prema taktu prirode, prema "duši svijeta". Haiku poezija posvećena je upravo tome, ali bilo bi posve pogrešno reći da je posvećena isključivo tome - dobri haiku nam, pored doživljaja prirode, uvijek govore i nešto o nama:

Osvrćemo se;
Sad kad smo oboje
u snijegu

(Taigi, preveo A. Šiber prema Keisenovom prijevodu na engleski)

Japan: poezija i zbilja

U japanskoj kulturi mnogo je toga što se može zavoljeti, nisam ni započeo nabrajati - trebalo bi mi za to mnogo više prostora i posve drukčiji medij. Ljubav je uvijek široka i sveobuhvatna. Ne može se u svijetu posve izolirano zavoljeti samo njegov mali dio, ne može se stvarno zavoljeti psa, ako ne volimo i mačku i sav drugi život. Tako i voleći Japan, volimo cijeli svijet. Možda je najbolje to izrekao pokojni Devide - kupih njegovu knjigu "Japan: poezija i zbilja" (iznad) neki dan u antikvarijatu:

I dalje sam uvjeren, nakon pet posjeta ovoj zemlji u intervalu od 20 godina, da se vlastita zemlja ne može potpuno i neopozivo voljeti ako se ne voli i druga, i da upravo to što u nekoj zemlji nađem nešto vrijedno i lijepo, mora biti uzrokom da ubuduće još više volimo svoju vlastitu zemlju. To može zvučati paradoksalno jedino onom koji to sam nije doživio. Prisjećam se jedne waka pjesme engleskog pjesnika Jamesa Kirkupa:

Sretan sam u Japanu
Jer kad metem
Šašem prekrit pod moje sobe
Pomiješane s mojim plavim vlasima
Nalazim crne.

To nisu samo crne vlasi njegove japanske djevojke, već sve ono što doprinosi razumijevanju i ljubavi među ljudima sa suprotnih krajeva ove toliko male Zemljine kuglice.

Lady Sao: čitačica

I ja sam sretan u Japanu.

Zato ispod donosim "kompilaciju" tekstova o Japanu koji su se pojavili na stranicama "Konstrukcije stvarnosti". To neka bude moj doprinos japanskoj kulturnoj jeseni na izmaku.



<< Virusi: scenariji uništenja vrste Guercino u Zagrebu >>

Zadnji put osvježeno 29. listopada 2014. godine