Haiku o sakeu (7. prosinca 2012. godine)

(Otomo Tabito, preveo Antonio Šiber prema engleskom prijevodu Edwina Cranstona)

Pijanstvo je uobičajena tema japanske i kineske poezije, a premda se ono u tanki Otoma Tabita (665-731) iznad ne spominje izravno, kad Tabito kaže "uživam" misli u stvari "pijem". Očito je to iz njegovih 13 ulančanih tanki posvećenih sakeu od kojih je jedna iskorištena kao tekst za PovRay ilustraciju prikazanu iznad. A da ne bi bilo kakve zabune da Otomo zbilja govori o sakeu i pijanstvu, evo još jedne:

(Otomo Tabito, preveo Antonio Šiber prema engleskom prijevodu Thomasa McAuleya)

Tabito je bio guverner grada Daizafua, administrativnog centra otoka Kyushu pa sam zato keramički pribor za sake (s njegovim imenom) načinio elegantno i naizgled skupo, možda prikladno za nekoga njegovog statusa. Vjerojatnije je ipak da je Tabito u kasnom sedmom stoljeću pio mutni sake, a ne ovaj visoko rafinirani i prozirni kakav sam ja "nalio" u čaše.

Iz Tabitove poezije mogli bismo zaključiti da je opijanje glamurozna djelatnost. Svatko tko se njome bavio zna da u toj djelatnosti nema ničeg glamuroznog. Tabito skirva najvažnije dijelove istine o opijanju.

No, mene u ovom postu od Otoma Tabita u stvari mnogo više zanima jedan drugi pijanac i poeta - Taneda Santoka (1882 - 1940). Santoka nije bio guverner ničega i proveo je naizgled nesretan život koji je od njegove jedanaeste godine bio označen samoubojstvom njegove majke, čini se zbog muževe nevjere. Santoku je odgojila baka, a cijeli je njegov životni put bio praćen stalnim opijanjem zbog čega je uvijek ostajao na rubu svih zbivanja, bez obzira na svoj veliki poetski talent. Nijedan posao nije uspijevao zadržati i sve čime se uspješno "bavio" bilo je lutanje i pisanje tužne haiku poezije obilježene ovisnošću o sakeu. Vjerojatno ga je to ga na kraju i ubilo. Iz >> članka u Wikipediji može se o svemu tome više pročitati.

Santokin haiku je slobodan i ne slijedi 5-7-5 slogovno pravilo. Santoka tu prekida s tradicijom haikua, ali njegova poezija se i dalje može nazvati haikuom, premda formom ne odgovara. Ona ipak odgovara duhu haikua, jer ostaje vjerna otkrivanju cijelog svijeta u trenutku, u jednom opažanju. Santoka je u tome bio tužni majstor.

Slika ispod prikazuje drvene mjerice za sake (masu) koje su se koristile i kao čaše. Masu koji sam iskodirao u PovRayu ima ugravirano ime Tanede Santoke.

(Santoka, na engleski preveo Burton Watson, s engleskog na hrvatski preveo Antonio Šiber)

A ispod donosim još nekoliko primjera Santokine poezije, koje, mislim s pravom, možemo nazvati haikuom, premda ne slijedi tradicionalnu formu 5-7-5.

(Santoka, na engleski preveo Burton Watson, s engleskog na hrvatski preveo Antonio Šiber)

(Santoka, na engleski preveo Burton Watson, s engleskog na hrvatski preveo Antonio Šiber)

(Santoka, na engleski preveo Burton Watson, s engleskog na hrvatski preveo Antonio Šiber)

Na kraju, sjetio sam se knjige koju sam nedavno pročitao o Kerouacovom pijanom lutanju po Parizu gdje on pokušava istražiti svoje francusko odn. bretanjsko porijeklo. U tom je pothvatu on stalno na rubu tog društva koje je došao vidjeti, uglavnom zato jer je stalno pijan pa ga u knjižnici ignoriraju, a čak ga i njegov francuski izdavač koji je na njemu pristojno zaradio ne želi primiti. Kerouac to prima naizgled bezbrižno, sa stavom veselog pijanca kojemu na kraju i nije stalo do svega toga, sve dok ima štogod za popiti.

Knjigu sam čitao sa stalnim slatko-gorkim osjećajem jer sam znao da je Jack Kerouac umro od nezaustavljivog krvarenja u jednjaku izazvanog skoro sigurno njegovim dugogodišnjim opijanjima. Zato se i nisam mogao od srca nasmijati njegovim blesavoćama.

Knjiga se zove "Satori u Parizu" pa ga i to povezuje sa Tanedom Santokom - satori je termin koji se u zenu primjenjuje za prosvjetljenje, za spoznaju naravi stvarnosti. Santoka je dio svog tmurnog i pijanog života proveo i kao zen monah.

Za više postova o haiku poeziji, pogledajte >> arhivu.

Zadnji put osvježeno 7. prosinca 2012. godine