Kraj Slapnice, 25. svibnja 2022. godine

Hodali smo danas pored Slapnice na Žumberku, prilično dugo, skoro 10 kilometara, uz vodu, gdje nema peludi trava, a gdjegod je malo sunca tamo je bazga, daleko zaostala za svojim rođakinjama u međama Zagorja koje imaju sunca koliko hoćeš. Cvjetići se ovih slapničkih uglavnom nisu ni otvorili i još mirišu po nedozreloj zeleni. Nema u tom mirisu one slatke težine bazge, u njemu je samo ona nota koja tu slatkoću reže i čini posebnom, ali kad je ovako sama, nezrela, nije to to.

Svako malo, između mirisa vlažne šume, zamiriše i bagrem, i ne moraš ni dizati glavu, možeš biti siguran da su negdje iznad tebe bijeli grozdovi bagremovih cvjetova. Kakav je to miris! U stvari, kako da bilo kome opišem bilo što od ove današnje šetnje? Upravo sam o tome nekako mislio danas dok sam po glavi vrtio nekakav haiku i pomislih kako se ništa važno zapravo ne može opisati. Nikoga se kroz nijedan važan i snažan osjet ne može provesti riječima. Ovdje isključujem matematiku i prirodne znanosti, gdje riječi i jednadžbe uistinu omogućuju da nekoga provedete kroz ono što vam je u glavi – zato volimo matematiku i fiziku – no to i nije zapravo važno u onom smislu u kojem je važan miris bagrema i bazge, ne znam razumijete li me, ali možda nije ni važno. Nije ni važno, jer od ovih riječi i ne treba očekivati da nekoga prosvijetle, jednako kao ni haiku, iako ih ovdje nemilice trošim, neusporedivo sa škrtim haikuom. Kako je ipak moguće da nas haiku ponekad ošine kao da nas je grom pogodio? Radi se o tome da haiku u onoj svojoj skromnoj 5-7-5 formi uopće ne objašnjava i ne prenosi osjećaj i dojam. On je zapravo rezonantna forma koja titra između autora i čitatelja. Rezonancija se može pobuditi uz minimalnu količinu energije, ali samo ukoliko pogađa pravu frekvenciju, pravu notu na kojoj rezoniraju i autor i čitatelj. Zato haiku nema nikakvog smisla po sebi. On se realizira samo u rezonanciji između autora i čitatelja. I potpuno je uzalud pisati haiku za nekoga kome cvat trešnje ništa ne znači ili tko nikad nije vidio mačku kako se i prednjim i zadnjim nogama, ležeći na boku, odupire od ruba košare. Potpuno je uzaludno pisati o tome i na tome graditi bilo što ako čitatelj to ne može čuti.

Možda je tako nekako sa svime što je važno. Ljudi vole pričati o lijepoj literaturi, no literatura ne može nikako biti lijepa ako primatelj nije "lijep", ako ne rezonira gdje treba, ili ako je autor fejker. Eto tako. Ne zamjerite ako me niste ulovili, možda je do mene.

Na fotografiji je prizor kraj Slapnice koji sam fotkao danas.

(22. svibnja 2022. godine)

<< Crtice o znanstvenicima 5 Jegulja >>

Zadnji put osvježeno: 25. svibnja 2022. godine.