Crtice o znanstvenicima, dio peti (18. svibnja 2022. godine)

Univerzalna teorija drijena

Prije dvadesetak godina, a pogotovo kad sam bio student, potcjenjivao sam biologiju, pogotovo onu "tradicionalnu", pred-molekularnu, starinsku botaniku i zoologiju.

Fizičaru Rutherfordu pripisuje se izreka "Sva je znanost ili fizika ili skupljanje poštanskih maraka". Ta je izreka uvredljiva, kao što zna svaki student fizike, a svu znanost koji fizičari smatraju nerigoroznom svodi na kolekcionarsku zabavu, na popisivanje vrsta i varijacija, na puko skupljanje fenomena i opažanja bez temeljnog uvida u njih.

Fizičari uglavnom smatraju da je prava znanost ona koja generalizira, koja svu raznovrsnost svijeta svodi na nekoliko temeljnih principa, dalekodosežnih zakona, kakvi su npr. zakoni termodinamike koji vrijede u najrazličitijim situacijama. Iz tih bi se zakona onda sva raznovrsnost svijeta trebala nekako "izvesti", "spontano nastati", ali umni fizičar ne pridaje tome previše pažnje jer on teži generalizaciji i vidi jedinstvo kroz tek prividnu raznovrsnost 🙂. Studenti fizike zato vole nositi one bedaste majice na kojima piše "I reče Bog:" pa onda četiri Maxwellove jednadžbe zapisane na najkompaktniji i najnerazumljiviji mogući način, "i bi svjetlost!". Htjelo bi se reći da i Bog govori kompaktnim jezikom fizike, da uopće ne mora misliti ni o mačkama ni o drenjinama, nego tek o apstraktnim i sažetim principima iz kojih slijede i drenjine i mačke. Sva je, naime, raznolikost (klasične) elektromagnetske sile, koja se tek i između ostalog manifestira kao svjetlost i optika, sadržana u četiri kratka retka jednadžbi koje studenti fizike vole nositi na majicama.

Ove se fizičarske opsesije nastavljaju kroz zamisli o daljnjim ujedinjenjima – od kojih su mnoga i formalno postignuta – o još dubljim i temeljitijim fundamentalnim međudjelovanjima koja stoje u pozadini naizgled različitih sila (priča o Higgsovom bozonu je dio tog stremljenja k ujedinjenju). Teži se kompresiji različitosti, velikim ujedinjujućim teorijama iz kojih bi sva raznolikost svijeta nekako "prirodno" trebala izaći. Ima u tome nečeg surovog.

No, kad čovjek malo ostari, a i kad se počne zanimati pomalo dublje za svijet oko sebe koji nije fizika, shvati da su mnoge od tih fizičarskih opsesija čista megalomanija. Kako će to iz "velike teorije ujedinjenja" izaći cvat drijena? I to uopće nije poetsko pitanje, to je najtemeljnije znanstveno pitanje. Kako će te "velike ujedinjujuće teorije" objasniti nevjerojatnu raznolikost kemije u organizmima, nastanak molekularne mašinerije za prijenos genske informacije, stanicu, organ, o svijesti da i ne govorimo? Kako će objasniti pčelu na cvatu i žutu boju cvata, čunjiće u očima pčele, one koji jedu i one koji bivaju pojedeni, svu povezanost i međuovisnost jednih i drugih? Kako će, dakle, objasniti veličanstvenost drijena?

"Pravi" će teorijski fizičari ovdje frknuti i reći nešto tipa da to uopće nije pravo pitanje niti tema o kojoj bi se trebalo razgovarati, no ako tako odgovore to može biti iz dva razloga:

1) nemaju pojma o kompleksnosti biologije i svijeta općenito (neobično je, ali postoji dio, pogotovo teorijskih fizičara, koji usitinu nema pojma skoro o ničemu izvan svojih fizikalno-matematičkih opsesija).

2) lažu, možda donekle i nesvjesno, i to često zbog fizičarske sociologije i raznih bajki i legendi o fizici s kojima su odrasli.

Fizikom bismo trebali nazivati ono čime se fizičari obično bave, a jedan od razloga što je fizika toliko uspješna je i što fizičari često zaobilaze teške probleme na koje ne mogu primijeniti svoj metodološki arsenal. Svaki fizičar ima skup svojih omiljenih metoda i tehnika koje s vremenom, ako ne pazi, počne promatrati kao supstitut za svijet, za stvarnost, a sve ono na što metode ne može primijeniti smatra ili nezanimljivim ili nevažnim. U svakom slučaju smatra da to ne spada u fiziku. Zato se fizičarska teorijska svakodnevica često svodi na manipuliranje najkompleksnijim matematičkim metodama koje razumije tek mali broj eksperata, a koje često nemaju nikakve veze sa svijetom. Radi se o nekoj vrsti degeneracije znanosti, iako se ona rafinira do nivoa razumljivom malom broju ljudi, ali postaje posve otprirođena, postaje nešto što opisuje više ljudsku vještinu nego bilo što drugo u svijetu.

Već dugo ne potcjenjujem botaniku i zoologiju, a ni mnoge druge discipline koje sam ranije potcjenjivao. Treba za početak ozbiljno pročitati Darwina. Treba se dobro osvrnuti oko sebe, dobro pogledati. Potrebno je da čovjek nauči nešto što nikad nije mislio da će učiti da bi se smekšao i zaoblio svoje stavove. Pa tako valjda i ja.

Je li Bog stvorio svemir?

Pitanje "Je li Bog stvorio svemir?" uopće ne traži znanstveni, nego sociološki odgovor. Ideja o tome da bi na to pitanje znanstvenici uopće imali što adekvatno reći dio je novije taktike organizirane religije koja bi svoju društvenu privilegiranost htjela prikriti nekakvim uzdrhtalim transcendentnim i veleumnim dilemama. U tim se "dilemama" oni predstavljaju kao intelektualni zaštitnik potvrdnog odgovora, znajući da se o tom, posve bespredmetnom i potpuno ispraznom pitanju može raspravljati beskonačno dugo bez ikakve svrhe i napretka (Kakav Bog? Čiji Bog? Je li ga napustio nakog što ga je stvorio? Što bi odgovor na to pitanje uopće značio? ...).

Cilj je tih "rasprava", naravno, da se zabašuri činjenica da su popovi i vjeroučitelji privilegirana klasa, a Crkva privilegirana institucija u društvu koja je pipke pružila svugdje. Oni žele određivati ono što je moralno i odobravati ono što je dopušteno, uzimati značajan dio proračuna te fiksirati svoju poziciju u društvu probojem u obrazovni sustav i indoktrinacijom novih generacija. Sve to nema nikakve veze s pitanjem "Je li Bog stvorio svemir?", a znanstvenici iz Opus Deija služe da visokoumno opravdavaju crkveni porez, vjeroučitelje u javnim školama, zagovor svetaca, anđele, pričest na usta, nosanje moći i ostale stvari koje izlaze iz te duboke filozofske dvojbe. Jer Crkva i biskup Košić, naravno, zastupaju Boga koji je stvorio svemir, ako niste znali.

Iako je bio profesionalni astronom i egzobiolog, Sagan je uglavnom bio poznat po popularizaciji [znanosti]. Njegov rad na popularizaciji sezao je od astronomije do psihologije i ljudske evolucije, a uključivao je i politički aktivizam i znanstvenu fantastiku. Svojim lirskim stilom pisanja, simpatijama za kontra-kulturu i vještinom elokventnog sugovornika naširoko je prikazivan kao dobrodošao odmak od 'tipičnog' znanstvenika. U znanstvenoj zajednici, međutim, bio je kritiziran zbog spekulativnih sugestija javnosti, umjesto dobro utemeljenih istraživanja. Njegovi su protivnici tvrdili da je bio drugorazredni znanstvenik, monumentalno egoističan i više zainteresiran za prikazivanje sebe nego znanosti. Ovakav opis Sagana koji je mnogima poznat skriva, međutim, ključnu činjenicu – ovi osebujni aspekti Saganove reputacije nisu uvijek postojali, već su se svi pojavljivali, naglašavali, umanjivali ili nestajali u različitim trenucima tijekom njegova života.

...

Znanost je, tvrdio je, bila ”oruđe za otkrivanje gluposti... za razliku od mnogih drugih ljudskih pothvata, [znanost] nudi najveću nagradu onima koji pobijaju tvrdnje njezinih najcjenjenijih vođa." Osobni autoritet je stoga zamijenjen zajednicom, jer ”znanost je kolektivni pothvat... Postoji uspostavljen okvir u kojem svaki znanstvenik može drugome dokazati da je u krivu i pobrinuti se da svi drugi znaju za to.” Dakle, unatoč umanjivanju potrebe za specijaliziranom stručnošću, Sagan je i dalje predstavljao znanost kao 'uspostavljeni okvir' – kolektivni pothvat otvoren u principu za svakoga, ali još uvijek s onima unutar grupe i onima izvan nje. U kojoj ste skupini ovisilo je o tome razmišljate li na pravi način, na način kojemu je kao glasnogovornika Sagan ponudio samog sebe.

...

... znanost je zbirka usuglašenih činjenica, a Sagan je njen prorok.

Oliver Marsh, Life cycle of a star: Carl Sagan and the circulation of reputation (2019), odlomci; moj prijevod s engleskog

Danas je posve očigledno i mnogo je puta dokazano da postoje brojni znanstveni radovi citirani tisućama puta koji su potpuno izmišljeni, falsificirani ili namjerno napuhani preko svake mjere, objavljeni samo radi prestiža, citata i novca. Ponekad se čak radi i o znanstvenim radovima koji utemeljuju cijela područja istraživanja. Ne radi se tu o radovima isključivo u područjima "mekih" znanosti, gdje je ponovljivost (replikabilnost) eksperimenata kompleksnija - isti se fenomeni pojavljuju sve češće i u "tvrdim" znanostima pa čak i u fizici. Simine Vazire (University of California, Davis) o tome kaže:

- Mi uistinu sklapamo vrstu ugovora s društvom kad postanemo znanstvenici, da dobivamo sav taj prestiž i status i prilično ugodan način života ako doguramo dovoljno daleko, a zauzvrat se od nas očekuje da stavimo ego u stranu kao i osobne financijske i druge interese [] Ako se ispostavi da su moja teorija i rad pogrešni, bolje je za svijet da to zna, bolje je zbog onoga do čega ja držim da se o tome zna.

- Kako smo [u znanosti] postali toliko odvojeni od tih vrijednosti?

- To je pitanje za sociologe. Stvarno ne znam. Ali to dobivamo sa svih strana. Nitko nam ne govori da očuvamo integritet, svi pritisci i signali koje dobivamo govore nam da stječemo još projekata, da objavljujemo u časopisima visokog utjecaja, da se promoviramo. Uistinu je nevjerojatno koliko vas raznih ljudi od autoriteta potiče da se time kao znanstvenik bavite i kažnjavaju vas ako se time ne bavite.

Znanstveni mešetari

Mnogi misle da je djelatnost u znanosti prostor inspiracije, individualne i intelektualne slobode i utočište od ovog svijeta, od formalizacije bivanja, od hijerarhije, tuposti i međuljudskog maltretiranja – tako sam i ja mislio kao student. Istina je danas potpuno drukčija.

Menadžersko i upravljačko proždiranje svijeta, mjerenje svega i svačega, učinaka i ishoda, ulaza i izlaza, dovelo je do toga da je u znanosti danas najmanje važna ideja i nadahnuće jer se to dvoje ne može ni izmjeriti niti se broji kao takvo. Broje se članci i citati, osvojeni projekti i doktorirani studenti i to je navodno mjerilo ideje i nadahnuća. Svim se tim "ishodima" danas manipulira, stvaraju se mreže i udruženja, grupe koje surađuju i jedna drugoj nabijaju citate, radove i studente. Postoje i gigantske kolaboracije (npr. u CERNu) i međunarodna strukovna (zdravstvena) udruženja (npr. WHO) koje su često političke tvorevine financirane od država na kojima se pojedinci pozicioniraju po raznim "ključevima". Tako imate ugledne znanstvenike s desetinama tisućama citata koji često nemaju jasnu ideju ni što u "njihovim" člancima piše niti to mogu objasniti imalo inspirativno bilo kome, ali dobro znaju gdje se nalaze u hijerarhiji grupe, tko im je konkurencija i koga moraju pregaziti da se još malo uspnu i pozicioniraju. Dobro znaju i koga mogu iskoristiti i na koga moraju paziti da se ne istakne.

Vrsta ljudi koju današnji sustav izbacuje na najistaknutija mjesta nisu ljudi od inspiracije i nadahnuća – to su sitni mešetari, zavjerenici, lopovi koji su ubili kramara u šumi, mali staljini koji su sklopili stotine podlih ugovora, utopili desetine partijskih konkurenata i na kraju izbili na vodeće mjesto u sustavu. U tom sustavu oni upravljaju resursima, projektima i uporno tupe kako upravo tako treba biti i kako su upravo oni ti koji zaslužuju biti tamo gdje jesu. Najuporniji od njih su dugotrajno gradili svoju mrežu podanika, zabijali noževe u leđa svima koji su se previše ohrabrili, preuzeli institucije sa svojim "grupama" i svim suradnicima koje su na njih navukli. Oni koji to nisu dovoljno pažljivo pratili, odjednom se nađu na instituciji kojom drma klan ili možda dva klana sačinjena od poltrona koji imaju interesa da podržavaju šefa koji ima veze i pozicije i preko kojeg će se i oni malo popeti. Ti i takvi izglasavaju u vijećima što god hoće, klimaju glavama jedni drugima i donose pravila koja odgovaraju upravo njima. I ako ste ikad imali inspiraciju da se bavite znanošću, a nemate volju da se bavite klanskim klanjem, crno vam se piše pa čak i ako i dalje želite raditi i ako vas i dalje pucaju ideje. S vremenom takvi odustanu, gurnu ih na margine i udave – to je njihova sudbina.

Sve je ovo danas donekle tipično za akademske zajednice bilo gdje, ali kod nas je, kao i skoro sve, obilježeno i posebno odvratnim manifestacijama. Stoga je ono što se događalo i događa se oko rektora Borasa i u Sveučilišnom senatu zapravo ljepši dio akademske zajednice. Sve što se sad događa je pred očima javnosti i mnogo je ljepše od paktova i podvala koje se odvijaju na fakultetskim i znanstvenim vijećima, u panelima zaklada i u povjerenstvima za ocjenu projekata, iza zatvorenih vrata na institutima.

Ako ekspert za janjeću paštetu može voditi Filozofski fakultet, zamislite kakve se tek prljavštine događaju tamo gdje nitko ne gleda. I uzalud je o tome pisati.

Pitam se jesu li ti pomazanici "slavni zato što su slavni". Pa što? Evo što: oni dobivaju ogromnu količinu podrške za svoje istraživanje, apsorbirajući sredstva koja bi drugi mogli bolje iskoristiti. Na primjer, jedan htio-bi-biti-zvijezda mi se hvalio da on nikad nije poslao članak iz svog laboratorija igdje drugdje nego u Nature, Cell ili Science. Ti njegovi članci uvijek barem otškrinu vrata. A i gotovo uvijek su objavljeni u jednom od tih časopisa, gdje, kad vidiš nešto od onoga o čemu nešto znaš, shvatiš da to i nije bog zna što. Slavni glavni istraživači koji više nisu profesori, imaju previše raskošnih resursa - pri čemu mislim da dobivaju previše novca da rade svoj posao. Mogu, a to i čine, upošljavati veliki broj radnika, ali s tako napuhanim brojem osoblja oni, najblaže rečeno, teško mogu blisko surađivati te ispravno voditi te ljude. Ti ljudi, koji su stvarni istraživači ne mogu lako privući pažnju svog šefa, a on ne može osigurati temeljito i stalno preispitivanje njihovog istraživanja. Ogroman je pritisak na te premorene i tjeskobne stvarne istraživače da šefu donesu nešto "sjajno", jer on želi da sve ide u jedan od časopisa za taštinu. Jedan ishod takvih ludorija je da se nekakva bizarna stvar stalno provlači kroz ovaj nadasve sumnjivi podskup literature.

...

[] Ljude zapošljavaju nakon što su prošli kroz dugotrajni trening, a potencijalni uposlenik mora predstaviti veliki broj dokumentiranih postignuća. U moje ste vrijeme mogli dobiti posao na fakultetu s nula članaka na post-doktoratu, kao što je bio slučaj s iskreno-vašim-sugovornikom, ali danas životopisi uspješnih kandidata izgledaju kao oni novopečenih redovnih profesora iz ranijih vremena. [] Posao počinje s "inicijalnim" sredstvima za opremanje laboratorija, ali gotovo nikakva sredstva se ne osiguravaju za započinjanje "istraživačkog programa" i njegovo održavanje u idućim godinama. Američke institucije (a možda i one u drugim zemljama) ponašaju se kao da su one i njihovi glavni istraživači pretplaćene na financiranje istraživanja koje će se magično materijalizirati od nekud sa strane: "Dobij projekt, kmetu! Ako to ne možeš učiniti brzo ili ako već nekoliko godina imaš poteškoća ili ako se tvoje financiranje ne obnavlja, premda si stalno produktivan, onda nemamo o čemu razgovarati!"

Razgovor s Jeffreyem C. Hallom u časopisu Current Biology, veljača 2008. godine, moj prijevod s engleskog.

Jeffrey C. Hall dobitnik je Nobelove nagrade za fiziologiju ili medicinu 2017. godine.

<< Romani ite domum Kraj Slapnice >>

Zadnji put osvježeno: 18. svibnja 2022. godine