Dvorac u Kerestincu (15. srpnja 2015. godine, materijal iz 14.7.2015.)

Koliko je meni poznato, u Kerestincu se nema mnogo toga vidjeti. Zapadno pred-predgrađe zapadnih predgrađa Zagreba, iza čvorišta Jankomir, na putu prema Samoboru. Preko puta vojarne nalazi se dvorac Erdődy po kojem je Kerestinec valjda najpoznatiji (iznad i ispod).

Dvorac ima ružnu prošlost. Ustaše su ga koristile kao koncentracioni logor za Srbe, Židove i činovnike starojugoslavenske vlasti te za komuniste koje su pohapsili u proljeće 1941. godine ili preuzeli iz jugoslavenskih zatvora. Početkom devedesetih u njemu je opet bio logor u kojemu su bili zatvoreni djelatnici i oficiri JNA te hrvatski civili, izgleda uglavnom srpske nacionalnosti. Za njihovo mučenje i zlostavljanje i danas se vode dugogodišnji postupci pred hrvatskim sudovima.

Dvorac se već neko vrijeme raspada (iznad i ispod), no, ipak, jutros je njegov opkop kosio radnik. Možda zbog današnje komemoracije kojom se obilježava sedamdeset četvrta godišnjica proboja zatvorenih komunista iz logora.

Osim dvorca, u Kerestincu bi se možda još moglo pogledati jezero (ispod).

Nije to neko veliko jezero, a nije baš ni lijepo - okruženo je ružnim sklepanim zgradama u kojim se odvija neka gospodarska djelatnost (ispod) - ali voda je uvijek element koji smiruje pogotovo u ovako vrele dane.

Dva radnika pored jezera razgovaraju:

Pred dvorcem su se već okupili, uglavnom stariji, ljudi, stigao je i autobus iz Zagreba, pred ulaz su postavili hrvatsku zastavu i zastavu na kojoj piše Savez antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske. Počeo je i prigodni govor (ispod).

U govorima (iznad i ispod) se podsjeća na zatvorenike logora, pogotovo komuniste koji su u noći s 13. na 14. srpnja izveli proboj iz logora, uvjereni da će ih njihovi drugovi dočekati izvan logora i odvesti na sigurno, no to se nije dogodilo. Drugovi ih nisu dočekali. Od 89 komunista logoraša koji su se probili iz logora ustaše su pobili njih 74, a od preostalih 15 koji su uspjeli umaknuti, desetorica su kasnije poginula kao partizani.

Na spomen ploču ispred ulaza u dvorac polažu se vijenci. Ovaj put su ih donijeli: Grad Samobor, Udruga antifašista i društvo Josip Broz Tito, Socijalistička radnička partija Hrvatske (SRP), Savez komunista Hrvatske (nisam ni znao da još postoji !), Savez antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske, Socijaldemokratska partija - ogranak Stupnik, ZBV NOB Brežice, Udruženje antifašističkih boraca i antifašista Zaprešića, a stigao je i vijenac najveće zvijezde ovog skupa - gradonačelnika Zagreba Milana Bandića (ispod). Gradonačelnik je za ove ljude velika zvijezda možda i zato jer je Grad Zagreb obnovio spomen-ploču ispred dvorca u prosincu 2009. godine.

S Milanom Bandićem stigli su Slavko Kojić, Ratko Maričić (iznad) i Branko Lustig (ispod) koji je kratko govorio.

Gradonačelnik Bandić uz veliko odobravanje prisutnih zadnji uzima riječ (ispod). Održao je lijep i kratak govor koji je "začinio" ljutnjom što se tako malo medija odazvalo komemoraciji.

Posjetitelji ovog skupa su već u poznim godinama, jednom dedi je za vrijeme govora gradonačelnika pozlilo i vode ga u sjenu spomenika da sjedne i odmori se. Bolje mu je.

Na spomen-ploči pred kojom su položeni vijenci piše:

A onda slijedi stotinjak imena, uključujući i Augusta Cesarca.

Nekoliko se imena uvijek spominje kad se govori o logoru u Kerestincu - >> Cesarec, >> Keršovani, >> Adžija, >> Prica, ali rijetko se spomenu druga imena, a ima među njima zbilja zanimljivih ljudi. Naprimjer Josip Šiber (ispod).

Josip (Jozef) Šiber (Schieber) rođen je u Gradačcu u sjeveroistočnoj Bosni, 6. siječnja 1908. godine u obitelji majstora / obrtnika, s tri brata (Johanom - Ivanom, Andreasom - Andrijom i Antonom - Antunom) i sestrom (Elizabetom). Tamo je izučio stolarski zanat, a već 1926. godine odlazi u potrazi za poslom u Užice. U Užicu se uključuje u radnički pokret i aktivira u legalnim radničkim organizacijama, radničkom kulturnom društvu "Abrašević" i radničkom sportskom klubu "Sloboda" - i danas ga >> navode kao osnivača tog kluba zajedno s Milošem Markovićem.

Zanimljivo je da se angažirao na radu u organizaciji trezvenjaka (!) koja je čak izdavala i list "Mlada trezvenost" - on je zapravo pokušavao propagirati komunističke ideje pod plaštom borbe protiv alkoholizma. U broju 12 tog lista, iz ožujka 1932. godine, Šiber je napisao:

Već sredinom 1932. godine list je bio zabranjen, a Šiber uhićen i interniran u neko selo kraj Ivanjice. Prije internacije, 1. svibnja te 1932. godine, na krov jedne užičke zgrade čije se zidanje dovršavalo istaknuo je veliku crvenu zastavu - tip je očito bio performer, a i tražio je belaja kako je njegov brat Anton znao kazati.

Do 1934. godine nekoliko je puta interniran u rodni Gradačac. Iz tog vremena postojala je u njegovoj obitelji anegdota, zapravo istiniti događaj o tome kako se Jozef vratio kući bez novog kaputa. Naime, u Gradačcu je Josip posjećivao Hrvatsku čitaonicu u kojoj su se čitale novine, igrale domine i razgovaralo, a on je tu priliku sigurno koristio i za širenje komunističke propagande. Tamo je jednom prilikom sreo "druga" bez kaputa i posla kojem je dao svoj novi novcati kaput, a kad su ga doma pitali gdje mu je kaput, rekao je da je drugu trebao više nego njemu jer nema ni kaputa ni zanata, a da će on sebi već novi zaraditi. Ta se priča u Josipovoj obitelji nije prepričavala s divljenjem nego s neskrivenim čuđenjem.

1934. godine Šiber odlazi u Beograd gdje postaje član mjesnog komiteta Partije. Iz tog vremena Brana Jevremović navodi zanimljiv događaj:

Već 1935. godine došlo je do infiltracije u beogradsku partijsku organizaciju, a Šiber (na fotografiji ispod; snimljeno u kolovozu 1931. godine - uočite petokraku na reveru) odlazi u SSSR gdje provodi dvije godine u političkoj školi. 1938. vraća se u Beograd, stalno ga hapse, ne nalazi posao, a početak rata dočekuje u Zagrebu gdje osniva partijske ćelije i pokušava sindikalno organizirati drvne radnike. Ubrzo ga uhićuje zagrebačka policija, a zajedno s nizom hrvatskih revolucionara Mačekova vlada ga predaje ustašama koji ga odvode u Kerestinec.

Šiber je u proboju iz Kerestinca, a i u kratkom logoraškom životu, imao zapravo izuzetno važnu ulogu. Faust Ljuba se sjeća:

Zlatko Dizdar navodi da je Šiber organizirao i vodio svakodnevnu tjelovježbu zatvorenika.

Prema pisanju Zvonimira Komarice, Josip Šiber i Vlado Vitasović su u bijegu iz logora imali zadatak da razoružaju komandira logorske straže, što im je i uspjelo, a Komarica se sjeća i postrojavanja 52 bjegunca u stupničkoj šumi koje je obavio upravo Šiber. Čini se da nakon bijega on zapovijeda skupinom i odlučuje kamo će i što će (tako tvrdi i Dizdar), nakon što očekivana pomoć drugova izvana nije stigla:

Ubrzo nakon toga na skupinu su zapucale ustaše, a Šiber je vjerojatno u tom okršaju i poginuo. Tri dana kasnije, 17. srpnja, ustaška vlast objavljuje oglas o događaju (ispod):

Što se točno dogodilo u Kerestincu 13. i 14. srpnja 1941. godine i danas je tajna. Zna se da je tadašnji CK KPJ proveo istragu, a već 10. kolovoza 1941. godine izrekao kazne koje su uključivale izbacivanje Antona Roba, političkog sekretara i Mirka Vanića, člana MK KPH Zagreb iz partije, a cijeli je Mjesni komitet (MK) kažnjen strogim ukorom "... zbog zločinačkog upropašćenja akcije o oslobođenju ljudi iz Kerestinca, koju je inače pripremao CK KPH, a MK radeći iza njegovih leđa doveo do pogubljenja oko 90 drugova". Čak je i Josip Broz napisao pismo CK KPH povodom ovog događaja u kojem ih kritizira.

Ima ih koji smatraju da je sve to bila predstava te da se dogodila namjerna izdaja logoraša iz Kerestinca i da cijeli događaj predstavlja jedan od prvih obračuna u tadašnjoj Komunističkoj partiji Hrvatske i Jugoslavije. Neki smatraju da su lijevi intelektualci iz Kerestinca jednostavno predstavljali preveliku konkurenciju mnogima koji su se vidjeli na čelu partije pa su ih na cjedilu ostavili iz vrlo sebičnih razloga.

Teško je danas, nakon toliko godina, reći što se stvarno dogodilo, ali činjenica jest da je u Kerestincu ubijen cvijet tadašnje lijeve inteligencije i mladosti Hrvatske.

August Cesarec, koji je nakon bijega iz Kerestinca uhvaćen i prebačen u podrum zatvora u ulici Račkoga 9, na zidu ćelije, vjerojatno noć prije strijeljanja, 17. srpnja na Dotrščini, napisao je:

NADOPUNA: (30. 1. 2016.) Ima već neko vrijeme kako sam pročitao knjigu "S Krležom, poslije '71." Josipa Šentije (Školska knjiga, Zagreb, 2011), premda je stalno ponovo prelistavam. Šentija je zapisao Krležino svjedočanstvo o tome kako je pokušao nagovoriti Mačeka da pusti komuniste iz Kerestinca:

NADOPUNA: (13. 1. 2026.) Sken Zapisnika o hapšenju Josipa Šibera 31. 3. 41. u Zagrebu i njegovom "otpraćivanju" u Kerestinec 22. 5. 41. (policijski karton, Redarstvena oblast za grad Zagreb) postoji u Hrvatskom državnom arhivu, a ja sam ga >> OVDJE oblikovao u PDF datoteku.

Zadnji put osvježeno 13. siječnja 2026. godine