Kozara (24. srpnja 2015. godine, materijal iz 19.7.2015.)
Dušan Džamonja. Beton i nerđajući čelik. Visok 30 m (iznad i ispod). No, >> spomenik u Podgariću je znatno jači.
Moglo bi se reći da je ovo treći u omanjem "ciklusu" postova, nastavak na postove o >> Spomeniku revolucije naroda
Moslavine u Podgariću (Džamonja) i >> Memorijalnom kompleksu Petrova gora (Bakić).
Vjerojatno je o Džamonjinom spomeniku bilo mnogo govora u bivšoj državi, ali tko se još danas toga sjeća ... Stoga, znajući da sam možda posve neoriginalan, ipak ću napisati što sam ja u njemu vidio: Sporo-puzajuće podle zmije koje su okružile plamen prijeteći da ga uguše. Ali u srce se plamena uopće ne može ući. Svatko tko je to pokušao mogao se u kozaračkom spomeniku samo zaglaviti.
Ljudi koji su danas ovdje pobjegli su od vreline nizine, asfalta i betona. Leže u hladu, režu se lubenice i pali vatra za roštilj. Ja mislim da malo tko razmišlja o spomeniku, Džamonji ili o povijesti, slobodi, socijalizmu i NOB-u (ispod).
Kozara je djelomično "rebrendirana" - umjesto petokrake (iznad) istaknut je veliki drveni pravoslavni križ (ispod). Nacionalni park Kozara.
Djeca trčkaraju unaokolo (ispod). Oklopna vozila ih zlokobno drže na nišanu. Njihova betonska postolja se već mrve.
Kozara je mjesto užasnog stradanja, ali i zastrašujući znak zaborava.
Nakon toliko ustaških zločina i smrti nedužnih ljudi i djece u Drugom svjetskom ratu, Srba, na ovim se prostorima zločin ponavlja pedeset godina kasnije. Ovaj su put žrtve velikom većinom muslimani - Bošnjaci, a zločinci većinom pripadnici srpskog naroda. Uloge se mijenjaju, zločin je vječan. Nacionalnost je samo izgovor za ubijanje. Džaba si Džamonja radio.
Na putu do Kozare treba proći kroz selo Kozarac, a ako dolazite sa zapada i kroz Prijedor. I Kozarac i Prijedor poprišta su zločina nad Bošnjacima početkom devedesetih godina. Džaba si Džamonja radio.
Na spomeniku s tisućama imena vijenac. Na njemu piše Zveza koroških partizanov.
Slova otpadaju, imena se brišu, beton je napuknuo.
U okviru memorijalnog kompleksa mali je muzej s dokumentima i fotografijama iz Drugog svjetskog rata, uključujući i grozomornu
dokumentaciju zločina. Ne mogu o tome pisati.
Ispod donosim samo fotografiju ustaškog proglasa o strijeljanju "komunista" - očito je kvalifikacija nekoga komunistom bila
jednaka smrtnoj presudi.
NADOPUNA: (13.5.2018.) Jučer sam Mrakovicu ponovo posjetio nakon skoro tri pune godine. Nevjerojatno je kako vrijeme leti. Ovaj put dočekali su nas pljuskovi i varljivo sunce. Svibanj. Ipak, nastala je još pokoja lijepa fotografija spomenika, a četiri od njih odabrane su za ovu priliku (ispod).
Odlomak iz partizanske zakletve krajiških boraca izložene u muzeju na Kozari
Odlomak iz proglasa Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije izloženog u muzeju na Kozari
Dignite se i proširite očeličeno bratstvo Srba, Muslimana i Hrvata. Ne dozvolite da ustaše ni na jednom mjestu okaljaju pošteno muslimansko i hrvatsko ime. Ne primajte pljačku koju vam nude ustaški razbojnici. Ne dozvolite da se hapsi i ubija pošteni muslimanski i hrvatski svijet, koji se zgraža nad ustaškim zlodjelima. Pavelićeva razbojnička ustaška vlast je kriva što vama djeca, žene i braća u gradovima umiru od gladi i smrzavaju se od zime.
Odlomak iz proglasa Okružnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije za Prijedor, Bos. Novi, Bos. Dubicu, Bos. Grad. izloženog u muzeju na Kozari
NADOPUNA: (31.3.2019.) Ispod donosim tri fotografije snimljene jučer. Ponadao sam se jučer vidjeti kakvog cvata, ali Mrakovica je dovoljno visoko da još nikakvog cvata, osim onog šumskog, prizemnog, nema.
Malo dalje od spomenika prema skijaškoj stazi i vučnici, na mjestu gdje je najljepša svjetlost, ispred objekta koji je u međuvremenu postao kafić,
šta li (jučer je bio zatvoren), biste Josipa Mažara Šoše, Mladena Stojanovića i Esada Midžića (ispod; Esad se ne vidi jer mi je sunce udaralo direktno u
oči, jedva sam i ovaj kadar spasio).
Doktrina bratstva i jedinstva na djelu. Danas to malo kome išta znači.
NADOPUNA: (29. 7. 2021.) Ljeti, kad temperature u nizini prelaze 32 stupnja, na Kozari je i po sedam stupnjeva manje, pogotovo u dubokom hladu jela. Osjeti se miris kore drveća i vlage, a svjetlost žuti u lišću bukvi.
NADOPUNA: (9. 1. 2022.) Jučer sam prvi put bio na Kozari u zimsko doba, iako je dan bio tmuran i iznevjerio naša očekivanja. Gore je bilo više ljudi nego što smo ih ikad vidjeli, automobili su bili parkirani posvuda uz cestu. Ljudi su došli da se skijaju i sanjkaju, a za nas je to ipak bilo previše, pogotovo što su se svi putići i staze zaledili ispod snijega pa je bilo pomalo i opasno. Fotografirao sam ipak jedan prizor spomenika okruženog drvećem pod snijegom (ispod).
<< Dvorac u Kerestincu | Dvorac u Jakovlju >> |
Zadnji put osvježeno 9. siječnja 2022. godine