52 stvari koje sam naučio u 2021. godini, treći dio (29. prosinca 2021. godine)

36: Da kosovi posebno vole sjajni automobilski lim u kojem se mogu ogledati, natječući se sa svojim "suparnikom" iz odraza i oduševljavajući kosice koje se skupe da cijelo to nadmetanje promatraju.

Trećeg svibnja ujutro, prilazeći autu parkiranom pred voćnjakom, iz daljine ugledah kosa kako skakuće po krovu automobila, s jedne strane na drugu, dižući i spuštajući rep i glavu i isturajući prsa. Kosovi izgledaju smiješno kad brzo skakuću s obje noge, pomalo podsjećaju na djevojčice kad igraju školice na asfaltu. Polako mu se približih, a na grani dunje ugledah tri (!) kosice kako tu njegovu predstavu oduševljeno, skoro hipnotizirano promatraju. Kad me opaziše, sve četvero naravno pobjegoše, a meni ostade totalno usran krov automobila.

Usprkos tome, nisam to kosu mogao nikako zamjeriti. Uljepšao mi je početak tog tmurnog svibanjskog dana.

37: Da puno više odobravanja publike i lajkova na društvenim mrežama dobiješ kad objaviš fotografiju grada u kojem živiš i ispod nje napišeš "Najljepši grad na svijetu!" nego kad ispod iste fotografije napišeš "Najružniji grad na svijetu!".

Ima ipak nešto čudno u tome. Fotografija je, na kraju, posve ista u oba slučaja, a obje su izjave podjednako neistinite.

38: Da su biomarkeri možda užasno, užasno važni za liječenje oboljelih od covida-19.

Dala je to naslutiti doktorica Alemka Markotić, nakon skupa koji je o covidu-19 organizirao Gordan Lauc, njen suradnik i donedavni kolega iz znanstvenog savjeta Vlade, kojeg su iz tog savjeta izbacili jer je pozivao ljude da protiv mjera te iste vlade demonstriraju. Pozivao je on zapravo na svašta, ali su ga izbacili uglavnom zato što je nagovarao ljude da prosvjeduju protiv Vlade. Ono ranije kad je prezentirao sumnjive brojeve, statistike te naveliko inspirirao antivakserski pokret koji mu je i klicao na trgovima nije toj Vladi bilo posebno važno, ali nekakve granice ipak moraju postojati.

Svog kolegu doktorica Alemka ipak nije tako lako napustila, jer naši su znanstvenici poznati po tome što se oni izvrsni uvijek drže zajedno. U našem interesu, naravno. Jer što bismo mi da nas naši znanstvenici stalno ne spašavaju? Mnogi od nas bi dosad bili već odavno mrtvi. Tako je Alemka i došla na konferenciju koju je njen kolega organizirao i za jedan TV dnevnik rekla da nju baš jako interesiraju razni biomarkeri za prognozu razvoja i težine oboljenja od covida-19. Većina hrvatskih gledatelja nema pojma što su to biomarkeri, no jedan od tih biomarkera na sva usta promovira i doktor Lauc. Njegov biomarker, glajkanfejk, ili tako nešto, zaboravio sam, mjeri "biološku dob". To znači da ona dob koja vam piše u osobnim dokumentima nije zapravo vaša prava dob nego je vaša prava dob ona biološka. A doktorici Alemki može biti strašno, strašno važno, kad joj u kliniku za zarazne bolesti dođe neki djedica od 90 godina, da zna koliki je djedičin biomarker za biološku dob. Izmjeri fino djedici taj ejdž, fejk, kolege Lauca, zaboravio sam kako se zove, i vidi da je 25. Znači, djedica ima 90 godina, ali je, zapravo, njegova biološka dob tek 25 godina! Može onda ići kući jer će se, ma sigurno, uspješno oporaviti od korone. A potrebno je i osloboditi mjesto nekome tko ima veću biološku dob. I te biomarkere. Eto, to je baš toliko korisno i sretni smo što imamo nekoga tko sve te zakučastosti moderne znanosti razumije. Jer, netko bi mogao pomisliti da bi djedicu trebalo posebno paziti, a on sestre po hodniku naganjava! Kad zapravo ima 25 bioloških godina.

Ja bih doktorici predložio da mjerenje tog ejdža u njenoj klinici financiraju hrvatski građani, u interesu javnog zdravlja kod nas. Doktor Lauc će sigurno tu dati neki popust ili barem limeni privjesak kojim svoj proizvod reklamira na američkom tržištu. Ako je došao na američko tržište, onda je to veliki uspjeh, a već su mu i razne zlatne kune za te poduzetničke pothvate kod nas podijelili. To se zove personalizirana medicina, jer ne može svakome isto. Jer nije djedica od 90 godina koji ima 25 bioloških godina isto kao djedica od 90 godina koji ima 4973 biološke godine - ovom drugome treba već promijeniti zavoje s mumije, a onaj prvi se ne treba ni cijepiti jer je rizik da ozbiljno oboli od korone za njega nikakav! Zbog tako niskog fejka, ejdža, zaboravio sam već kako se to zove. Ljudi inače te biomarkere doktora Lauca naveliko kupuju, da vide kolika im je biološka dob. Pošalju malo sline, a poslije poštom dobiju papirić s brojem pa se onda vesele! Personaliziranom medicinom se kod nas, i to na svjetskom nivou, bavi i doktor Primorac, dugogodišnji suradnik doktora Lauca. U njegovoj se klinici također mogu izraditi razni vrlo važni testovi koji pokazuju vrlo, vrlo važne stvari. I neće vas ni koštati mnogo, pogotovo s obzirom na to koliko je to sve važno.

Inače, konferencija na kojoj su se susreli doktorica Markotić i doktor Lauc predstavila je rezultate znanstvenog projekta koji je doktoru Laucu kao savjetniku Vlade dodijelila Hrvatska zaklada za znanost. Lauc je tada Vladu savjetovao o koronavirusu, a Zaklada mu je dodijelila projekt o koronavirusu. Kome bi Zaklada i dodijelila projekt nego najizvrsnijim ekspertima. Premijer Plenković je tada osobno svom savjetniku za koronavirus uručio javna sredstva za projekt istraživanja koronavirusa. To je tako logično i nema u tome nikakvog sukoba interesa.

Ti se biomarkeri koriste nadasve kreativno i važni su u mnogo širem kontekstu. Tako su slavni znanstvenici u Americi osnovali kompaniju koja vam na osnovu uzorka sline iz kojeg izvade vaš DNA (! da, da, velike stvari su tu u pitanju!), mogu preporučiti vina koja odgovaraju vašem genetskom profilu! Za to koriste naprednu aparaturu koja može more DNA baznih parova očitati u jedinici vremena. Ima jedan sličan aparat i kod doktora Lauca, platili mi i Europa za prave stvari. Mi možda u Hrvatskoj ne možemo proizvesti cjepiva, ali možemo izmjeriti biološku dob! I u tome smo na samoj fronti znanosti.

Neki su naši znanstvenici ipak oko svega toga bili prilično skeptični pa je tako dr. Vukičević 2013. godine nazvao "lažovima" i "bleferima" sve one koji provode takva istraživanja. Tada je, naime, doktor Lauc tvrdio da bi se taj ejdž glajkan možda mogao iskoristiti da se iz mrlje krvi na mjestu zločina očita dob počinitelja. U međuvremenu je skužio da ne može, ali je otkrio da se iz te mrlje može očitati BIOLOŠKA DOB počinitelja. To je zapravo jako korisno za otkrivanje počinitelja zločina, jer onda znate kolika mu je biološka dob pa je to policiji jako korisno. Nakon što je dr. Vukičević primijetio da mu je to nadasve sumnjivo. dr. Lauc mu je priprijetio da će ga tužiti zbog narušavanja ugleda i časti. No samo tri godine kasnije, doktor Lauc i doktor Vukičević zajedno s još desetak drugih izvrsnika, tužili su pomoćnika ministra Šustara koji se usudio propitivati proceduru po kojoj su ta dvojica izvrsnih dobila projekte znanstvenih centara izvrsnosti. Iz toga možemo zaključiti da su ugledni hrvatski znanstvenici ljudi u koje se čovjek fakat može pouzdati, da danas jedan drugoga naziva lažovom i šarlatanom, a sutra zajedno tuže one koji propituju njihovu izvrsnost, a pogotovo lovu koja im je za nju dodijeljena.

Doktor Lauc inače vrlo često prijeti tužbama svima koji se usude propitivati njegovu izvrsnost, ali meni to nikad ne bi palo na pamet kao ni doktorici Markotić. Ja u njen sud imam potpuno povjerenje, kao i naš narod.

39: Da postoje profesionalni kašljači.

To su ljudi koji redovito posjećuju koncerte klasične glazbe, pogotovo one čije se žive izvedbe snimaju, koji čekaju pogodne trenutke, a onda se zakašlju. Tako njihov kašalj ostaje desetljećima na snimkama tih koncerata i svaki ih slušatelj dobro zna jer uvijek odaberu posebno upečatljiv trenutak koji nikako ne može ostati neprimijećen. Omiljene su im solo dionice pikolo flaute, u nekom Vivaldijevom concertu za flautu ili npr. Sammartinijevom concertu za flautu u F-duru, to im je posebna milina. To su ljudi koji ne podnose ljepotu, koje ljepota istinski boli. Slični poremećaji mogu se naći kod ljudi koje potpuno izbaci iz takta ljepota ljudskog bića, pogotovo žene, ili koji ne podnose uglancani lim i odsjaj lijepog novog automobila pa se kao naslone na njega i neprimijetno ga ogrebu ključem što im donosi trenutno olakšanje.

40: Da su apologeti i dan danas jednako marljivi kao i prije tisuću godina.

Čovjek bi pomislio da se ta apologetska disciplina malo smirila nakon što je Katolička crkva zauzela poziciju tako visokog društvenog utjecaja, no to uopće nije tako. Možda je zadnjih pedesetak godina to i izraženije, jer je danas, u svjetlu napretka znanosti ipak teško glancati neke očite gluposti. Stoga se i razvio poseban žanr apologije koji napredak znanosti zapravo pripisuje upravo Crkvi! Ti apologeti često imaju i potvrdu da su znanstvenici, a "posao" im sastoji od toga da svako malo nađu nekog znanstvenika koji je bio pop ili predani vjernik i koji je kao otkrio nešto strašno važno. Pa je onda i Crkva OK, tako ide ta apologetska ideja. Kad im se spomene da im u toj "interpretaciji" neostaje ponešto, recimo klasa, vještice, sveci, čuda, pa i Giordano Bruno, onda kažu da je laž da je Crkva Bruna spalila zbog heliocentričnog sustava, nego samo zbog hereze. Aaaaa, onda je OK.

Jedno sam vrijeme razmišljao da istom tom šupljom logikom svako malo nađem nekog znanstvenika koji je bio nacist i fino kažem recimo "Na današnji dan Philipp Lenard opazio je u svojim eksperimentima fotoelektrični efekt. Lenard je inače bio zadrti nacist." Na to bi današnji apologeti svakako odvratili da su nevjerojatno neuki komentari ateističkih agitatora koji ne poznaju dvije tisuće godina teoloških rasprava u kojima je objašnjeno sve ono čemu se oni čude kao pura dreku. Ako sve to već nisu pročitali, mogli su o tome barem pitati biskupa Košića, koji je sve te rasprave detaljno proučio, a on bi im usput objasnio i zašto bi pozdrav "Za dom spremni" trebao biti službeni pozdrav Hrvatske vojske, jer se u filozofiji Tome Akvinskog nešto takvo može vrlo lako iščitati.

Dvadeset trećeg srpnja ove godine umro je Steven Weinberg, po mnogima najveći od dotad živućih fizičara, gorljivi ateist i kritičar religije, posebno omražen među apologetima svih crkava i religija te ljubiteljima biskupskog prstenja.

Mislim da se svijet mora probuditi iz svoje duge noćne more vjerskih uvjerenja; i sve što mi znanstvenici možemo učiniti kako bismo oslabili stisak religije, treba biti učinjeno, i moglo bi zapravo biti naš najveći doprinos civilizaciji.

U spomen na Weinberga, nisam tih dana zapisao ništa od onoga što bi podsjećalo na njega kao fizičara nego upravo ono što podsjeća na njega kao kritičara svih religija, jer je on sam smatrao da bi razaranje svih religija mogao biti i najveći doprinos znanstvenika civilizaciji. Odlučio sam to zapisati i zato jer su me silno iziritirali osvrti na Weinbergovu smrt, od ljudi koji su ga poznavali "kao toplog, inteligentnog i dragog čovjeka", a koji ni sveukupno pet rečenica njemu u spomen nisu mogli napisati, a da u njima ne naglase kako se nikako nisu slagali s njegovim pogledom na religiju. Morali su to napisati i sad kad je mrtav, da ne bi slučajno zgriješili pred svojima, što samo govori da je Weinberg bio u pravu. Jer ako oni za čovjekom ne mogu žaliti puna srca, nego prvo moraju napomenuti da se s njim nisu slagali po pitanju vjere i religije, onda to znači da su im vjera i religija smrznule srce, baš kao što je Weinberg i ukazivao.

Religija je uvreda ljudskom dostojanstvu. S njom ili bez nje imali bismo dobre ljude koji rade dobre stvari i zle ljude koji rade zle stvari. Ali da dobri ljudi rade zle stvari, za to je potrebna religija.

U Hrvatskoj inače skoro nitko ne zna tko je bio Steven Weinberg i da je ove godine umro, što nije ni čudo jer kod nas o tome nije nigdje bilo ni riječi. Naši su nam mediji umjesto toga servirali lokalne heroje koji će nas sve spasiti spajanjem svojih baterija:

Da vjenčanje nije bilo u Livnu oduševljena javnost, koja u 33-godišnjem Rimcu vidi budućnost Hrvatske, skupila bi se na cesti kao što se, primjerice, u Londonu okupila za vjenčanje princa Harryja i Meghan Markle. Jer za naš pojam - Mate je hrvatski princ, a njegova Katarina u haljini po koju je išla u Milano, naša je verzija princeze iz moderne bajke.

Jutarnji list, 24. srpanj 2021.

41: Da su najkulturniji Hrvati poznati po tome što guštaju u divnoj hrvatskoj hrani te se napajaju pričama o Grcima i Rimljanima koji guštaše jednako kulturno kao i oni, u grimizni zalazak sunca na škoju i kako to već ide, a čim koju popiju prijete da će nekoga prebiti i pucaju po đardinu.

42: Da velika većina ljudi uopće ne može prepoznati izvanredan um, iako bi o tome htjeli suditi.

Ono što ipak mogu prepoznati su milijuni za koje onda tvrde da ih je proizveo "izvanredan um". Zato u ovom društvu, a i u cijelom svijetu postoji fama da su bogati ljudi izvanredno pametni. Kod nas se tako pametnim smatraju bogati poduzetnici, ratni profiteri, "filantropi" koji su skupili milijune na raznim mešetarskim pothvatima, a pripisuje im se i velika dobrota i autorstvo projekata navodne edukacije djece u školama. Dopušta im se, da zbog svoje ogromne pameti, i utječu na obrazovne programe u javnim školama jer nam je svima u interesu da djeca budu tako pametna kao i oni.

Posvuda se danas autorstvo sve češće pripisuje onima koji nešto financiraju, a ne onima koji zapravo proizvode sadržaj. Tako i društvo počinje autorski vrednovati one koji plaćaju, a njihov se novac formalizira u ono što se zove "izvanrednim umom". Narodu to ne smeta jer je obično fasciniran novcem, a one koji ozbiljno i duboko govore o novcu općenito smatra jako pametnim, čak i kad očito govore notorne gluposti. Postoje čak i znanstveni trendovi da se njihova silna pamet i bogatstvo proglase sasvim normalnim stvarima, zapravo prirodnim nužnostima. Tako je krajem 2019. godine u prestižnom časopisu Nature Communications, u kojem autori trebaju platiti oko 5000 € za objavu, objavljen rad u kojem su navodno pronađene 149 pozicije u genomu koje su korelirane s prihodom (!): Genome-wide analysis identifies molecular systems and 149 genetic loci associated with income. Ako su naši ugledni znanstvenici pronašli korelaciju između težine oboljenja od zaraze korona virusom i time jedete li više krastavaca ili kupusa (S. C. Fonseca et al, Association between consumption of vegetables and COVID-19 mortality at a country level in Europe), a za svoja otkrića o važnosti kiselog kupusa pronašli čak i molekularne mehanizme i sve to objavili u časopisu faktora utjecaja 8.7 (J. Bousquet et al, Cabbage and fermented vegetables: From death rate heterogeneity in countries to candidates for mitigation strategies of severe COVID‐19, Allergy (2020)), uopće ne vidim problema da nađu i korelacije između filantropije i gena.

43: Da je malo nedostajalo da Franjo Tuđman ostane neshvaćen.

Listao sam, naime, ove godine pomalo Tuđmanova Bespuća povijesne zbiljnosti (1989). Radi se o štivu koje spada u opću kulturu, ako ne zbog onoga što u njemu piše, a ono zbog povijesnog značenja autora koji je svakako ostavio traga na sudbinama milijuna ljudi (...)

Prvi je dio knjige neka vrsta Tuđmanove "ispovijedi", pokajanja komunista i sudionika NOBa, koji se preporodio kao nacionalist. Nije to nešto posebno zanimljivo, Tuđman uglavnom pokušava obrazložiti kako su srpski nacionalisti i "centralisti-hegemonisti" u Jugoslaviji hrvatskom narodu natovarili teret krivnje zbog Jasenovca i NDH te ga grozomorno oklevetali napumpavajući brojeve ustaških žrtava. Svakome tko je proživio devedesete bit će jasno o čemu govorim jer je to bila i jedna od okosnica i opsesija Tuđmanovog političkog programa. Manifestacije su te opsesije u politici devedesetih godina u Hrvatskoj bile raznolike, od onih koje su se mogle donekle tolerirati, preko gadljivo nacionalističkih pa sve do onih najgorih, ustaških. Nije problem identificirati nacionaliste - ima ih posvuda - problem je kad se nacionalistima namjerava suprotstaviti drugim nacionalizmom. Sad sam vjerojatno opisao dobar dio povijesti na ovim prostorima, iako s pozicije koja je drukčija od one Tuđmanove.

Ima u tom prvom dijelu i donekle zanimljivih crtica, zapisao sam recimo onu gdje se Tuđman hvali kako su ga Tito i Kardelj uzeli u zaštitu:

A valja dodati da sam se u to doba, u razdoblju 1964-1966. održao u Institutu samo zahvaljujući izravnoj intervenciji i Tita i Kardelja. R. Čolaković je, kao predsjednik Komisije za historiju CK SKI, dao znati da Tuđman sa svojim shvaćanjima nije pogodan za suradnju na partijskoj povijesti, pa je CK 91 Kopija elaborata što sam ga dostavio CK SKH (Komisiji za historiju) svojim pismom od SKH već tražio s kim da me zamijeni. Tek osam godina kasnije doznao sam da je jednom zgodom Tito, kad je boravio u Zagrebu s Jovankom, pa je i ona sudjelovala u tom razgovoru, izjavio da nema krivnje na mojoj strani. A drugi put je Kardelj, u prisutnosti Tita, rekao vodstvu Hrvatske: 'Ostavite Tuđmana na miru, jer on na historiografskom području pruža najodlučniji otpor centralističko-hegemonističkim tendencijama!'

U drugom je dijelu te kupusare nekakav opći osvrt na svjetsku povijest, od kamenog doba pa da suvremenosti. Nema čega tu nema, od Protagore i svetog Augustina do Šiška Menčetića i Marxa, svašta je unutra nadrobljeno. Nije doduše posve jasan cilj tog drobljenja, trebalo bi to pročitati detaljno, ali čini se da Tuđman želi ukazati kako su i oni narodi koji se prikazuju pravedničkim počinjavali grozne zločine i da nemaju nikakvo pravo drugima o tome pametovati.

No, od svega je možda najzanimljiviji jezik koji Tuđman koristi. Evo npr. nekoliko probranih naslova i podnaslova iz knjige:

- Ljudski um i bivstvo zlosilja
- Izopaka povijesno-znanstvenih činjenica
- Pri-činidbe mitomanske pri-povijesti
- Svedobna sveudiljnost genocidne činidbe
- U suvremenom promišljanju svevremenskoga bezgraničja zlosilja
- Povijest kao zločinidba i mitska pričimba

A ima i "zanimljivih" jezičnih konstrukcija, recimo grčko-turska razudba (!) Zapisao sam i nekoliko rečenica:

A ne može biti dvojbe da se baš u spoznaji nužnosti premošćivanja povijesnih zlozbiljnosti, i hudobnih osvada, očituje stupanj razvića pojedinih nacionalnih bića.

[]

Nije li npr. znakovito ako se iz onog tla gdje se međusobna uvjetovanost, svakovrsna različitost i sva množina povijesne razdjelbe i omrazbe očitovala obostranom provalom najžešće mržnje i najokrutnijih zlodjela - o ratnim žrtvama govori kao da im je izvorište, i sva izvršidba, samo u jednoj sastavnici, inače istobitnog povijesnog glavinjanja, i još gore istovremene činidbe?!

Jezik koji Tuđman namjerno forsira je do 1989. godine bio posve nerazumljiv i zaboravljen, a iako je devedesetih ponovo došao u modu, na svu sreću nije uspio zaživjeti, barem ne u značajnijoj mjeri. Tko danas zna što je "osvada" ili "omrazba"? Zamislite, uostalom, jednu od onih emisija u kojem se govorni sadržaj prenosi znakovnim jezikom i da znakovni prevoditelj pokuša gledateljima prenijeti "svedobna sveudiljnost genocidne činidbe".

Malo je, dakle, nedostajalo da Tuđman ostane potpuno neshvaćen. Ali "ki bi, da bi!", rekao bi Tuđman.

44: Da je moj sud o tome što je normalno i ispravno, a pogotovo moj pogled na povijest ovih prostora, često vrlo udaljen od uobičajenih pozicija, čak i kad su te pozicije suprotstavljene.

To sam naravno znao i ranije, a ove sam se godine toga prisjetio zbog jedne epizode dokumentarca o NDH koji se prikazuje na Hrvatskoj televiziji. U toj je epizodi nekakav povjesničar za NDH rekao da je "sramota" i još

Ja imam razumijevanja za osvetu. Ako su Hrvati mislili da se moraju osvetiti Srbima zbog nečega. [] Ako oni misle da se treba osvetiti, onda je to u redu. Međutim, osveta, ako je prava, mora uslijediti odmah nakon čina.

Meni je njegova izjava bila sramotna. Takva vrsta povjesničarskog šalabajzanja i fantaziranja o osvetama imaginarnih kolektiviteta s povrijeđenim osjećajima upravo je i dovela do ratova na ovim prostorima. Ono što je zanimljivo je da su dotičnog povjesničara skoro svi nahvalili, pa čak i u tjedniku srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj.

Taj metajezik je stalno prisutan na ovim prostorima, a njime se posebno glasno govori u ratna i zla vremena. U kolovozu 1995. Bosiljko Mišetić, tadašnji potpredsjednik vlade i savjetnik predsjednika Republike Franje Tuđmana, na konferenciji za medije je izjavio:

Hrvatska ne želi da u njoj žive ljudi koji pripadaju drugom narodu.

I sadašnji hrvatski predsjednik, Zoran Milanović, zapravo govori istim tim gadnim metajezikom kao i polupovjesničar u dokumentarcu o NDH. Ista je to priča stoljećima na ovim prostorima. Konstruiraš i podbodeš uvrijeđeni kolektivni identitet koji ima osjećaje, vjekovne težnje i pravo da se sveti i postaviš se za zaštitnika i glasnogovornika tog imaginarnog kolektiviteta. U toj kolektivnoj slici više i ne moraš razmišljati o konkretnim smrtima ljudi i djece nego uvijek nastavljaš priču o nama i njima i počneš prebrojavati koliko je njih i nas, a pogotovo nas, masakriranih i silovanih, i tko ima pravo biti uvrijeđen i pamtiti idućih sto godina dok mu ti jašeš na krvožednim osvetničkim leđima.

45: Da je u Dobovi spomenik koji podsjeća na izgnanstvo Slovenaca iz toga kraja, između 1941. i 1945. godine (fotografija ispod).

Nakon podjele Slovenije između Italije i Njemačke, fašisti i nacisti su složno odlučili da se njemačka slovenska manjina iz Kočevja (Gottscheeri ili Kočevari), koje je zgrabio Mussolini, preseli u komad Slovenije koji je zgrabio Hitler, i to u domove Slovenaca iz Posavja i Posotelja koji su zbog toga iseljeni i prognani, uglavnom u Srbiju, a dio ih je završio i u takozvanoj NDH.

Ante Pavelić se jedno vrijeme bavio idejom da iskoristi priliku i iseli hrvatske Srbe u Srbiju, a na ta područja naseli prognane Slovence, ali mu to nije pošlo za rukom jer je uskoro izgubio stvarni nadzor nad tim dijelom teritorija.

Puno je Slovenaca u izgnanstvu iz Slovenije i umrlo, a jedan od poznatijih je i Josip Vandot, autor legendarnog Kekeca koji je poginuo u Trnjanskim Kutima u srpnju 1944. u savezničkom bombardiranju teritorija oko Slavonskog Broda.

Na spomeniku u Dobovi urezani su stihovi kao spomen na taj period izgnanstva od kojeg se ti krajevi nikad nisu posve oporavili.

1941: Bridka bila je ločitev, poljubljal se domači zid, poljubljala živina v hlevih v obupu ljudstvo je popred. Gospodar je milo gledal, prsi mu razgnati če, ko se poslovijo od živine mukajoč preplašene. Žena vpije v bolečinah, ko zapira domači hram, ko otroke z lastne hiše, v tujino pelje, bog ve kam.

1945: Pozdravljen, pozdravljen, oj, rodni naš krov! Za nami osta tujina, izgnanci že vračamo zdaj se domov. Minila trpljenja pregnanstva čas, že strte so ostre vezi. Brezpravnih sramotni žig zbrisan je z nas, svobodni ljudje smo, in ne več umazani psi. O zlata sloboda! Kdor suženj je bil, kako se v njej srečen počuti! Kdor grenko izgnanstva trplenje je bil, kako globoko jo občuti!

Nakon rata skoro su svi Kočevari protjerani iz Slovenije, a mnogi su bili i u sabirnim centrima koje je organizirala jugoslavenska vlast, u izrazito teškim uvjetima (npr. u Strnišču, današnjem >> Kidričevu). Brojni su u tim uvjetima i umrli. Takva je bila i sudbina brojnih njemačkih i austrijskih obitelji po cijeloj bivšoj Jugoslaviji, čak i kad nitko od tih obitelji nije bio angažiran u ratu a ponekad, nažalost, čak i kad su se angažirali u borbi protiv okupatora i domaćih izdajnika. Na njih se nije primjenjivala doktrina bratstva i jedinstva. Jugoslavenske vlasti su izvršile i snažan identitetski pritisak na preostale njemačke i austrijske obitelji, a možda je posebno to bilo izraženo upravo u Kočevju gdje je ostao mali broj Kočevara koji nisu podlegli propagandama i prisilama iseljavanja.

46: Da slikaricu Zinaidu Serebriakovu (1884 - 1967) ponekad svrstavaju u "orijentaliste".

Te kategorizacije u slikarstvu znaju biti uistinu iritantne i uglavnom nemaju pretjeranog smisla. Sargent je govorio da postoji zapravo samo jedan impresionist i da je to, naravno, Monet. Iako Sargenta često nazivaju "američkim impresionistom". Orijentalizam, doduše, i nije nekakva slikarska klasifikacija, uglavnom označava slikare koji su se inspirirali "istočnim" temama i svjetlom, zapravo pretežno Bliskim istokom u najširem smislu. Tako je i Serebriakova "zaglavila" u toj klasifikaciji jer je nakon napuštanja Sovjetskog Saveza puno putovala i slikala na tim putovanjima, posebno u Maroku.

Iz nekog razloga, ove je godine među slikama koje sam arhivirao s interneta bilo najviše njenih slika (prošle sam godine napisao crticu o Zornu, a pretprošle o Sargentu). Serebriakova nije slikarica neke sjajne tehnike, no ima u njenim slikama nečega što ostaje - tehnika, naravno, nije sve i nije dovoljna. Teško mi je opisati o čemu se točno radi, najbolje je o slikarima i ne govoriti previše nego gledati njihove slike, pa donosim neke od onih koje sam sačuvao.

Serebriakova je naslikala mnogo prekrasnih ženskih aktova i to je nešto po čemu je prilično prepoznatljiva. Ima tu i jedrih ruskih seljanki, a i krhkih aristrokratkinja, kakva je i sama bila.

Meni je naljepša njena slika te tematike Na plaži (ispod) koju je naslikala 1927. godine.

Neki od njenih najljepših radova su slike njene djece.

Naslikala je i veliki broj autoportreta, od onog mladog, možda njenog najpoznatijeg autoportreta iz 1909. godine (ispod) ...

... pa do onih jednako lijepih u zrelim i starim godinama, npr. ovaj iz 1956. godine (ispod).

Kroz priču o životu Zinaide Serebriakove i njene bogate i umjetničke obitelji mogla bi se ispričati i jedna, i lijepa i ružna priča o ruskoj revoluciji i Sovjetskom Savezu, ali ne stane sve ovdje.

47: Da su društvene mreže pune profila mrtvih ljudi.

To je nešto što je samo po sebi razumljivo. Promotrimo nekakav "srednji" profil gdje netko ima 1000 kontakata ("prijatelja"). Koliko će od tih kontakata u prosjeku umrijeti u jednoj godini ovisi o tome kakva je starosna distribucija "prijatelja", ali pretpostavimo radi vježbice i grube ocjene da je starosna distribucija tih kontakata jednaka onoj u Hrvatskoj. Kako u Hrvatskoj svake godine umre oko 57000 stanovnika, to je vjerojatno da će od tih tisuću kontakata u jednoj godini umrijeti njih 57000 / 3800000 * 1000 = 15, gdje je 3800000 ocjena ukupnog broja stanovnika Republike Hrvatske. Svake godine od vaših 1000 kontakata umre u prosjeku, dakle, otprilike njih petnaest (ponovimo li gornji proračun u zamišljenom slučaju da su vam prijatelji svi građani Hrvatske, onda ih u jednoj godini umre njih 57000 / 3800000 * 3800000 = 57000, dakle onoliko koliko ih u jednoj godini umre u Hrvatskoj - Državni zavod za statistiku navodi da je kod nas stopa mortaliteta, odn. broj umrlih na 1000 stanovnika u 2020. godini 14.1 - to vam je otprilike ovih 15 koje sam ja izračunao). U realnoj situaciji, prosječan broj umrlih prijatelja onih koji čitaju ovaj tekst bi mogao biti i nešto veći, jer među prijateljima nemate onih jako mladih, ispod recimo 18 godina, za koje je vjerojatnost da umru puno manja od ostatka populacije.

Profili umrlih ljudi često ostaju na društvenim mrežama, a ovisno o postavkama koje su njihovi pokojni vlasnici postavili, ponekad ih poplave i lavinske objave, recimo navlakuše o tome kako da se obogatite slijedeći "Tedeschijeve" savjete. Nađe se tamo zaboravljenih političara, groznih događaja kojih se više nitko ne sjeća, tema koje su se u tom trenutku činile jako važne, a sad nitko ni ne zna da se o tome ikad razgovaralo. Jedno prekinuto vrijeme i jedan život i svijet zamrznuti u trenutku smrti. Za neke od svojih prijatelja znamo da su umrli, neki od njih su nam bili jako dragi, a za neke nemamo pojma da su umrli jer se ni dok su bili živi nisu previše javljali.

Moji su profili na društvenim mrežama takvi da na privatne postavke postavljam skoro svaku objavu stariju od 48 sati (vidim ih samo ja) - ostaju samo one koje linkaju na ovaj blog.

48: Da postoje ljudi koji se u svom ponašanju na svemrežju ponašaju kao da nemaju svoju volju, odn. baš poput zombija.

Znao sam to u nekom smislu i ranije, no ove sam godine imao i osobno iskustvo s tim, uz još nekoliko ljudi koji su slične stvari iskusili na gore načine od mene, iz istog izvora.

Koliko prijateljevanje na Facebooku može biti truo fenomen cijelu je godinu demonstrirao Nenad Bakić, huškajući svoje Facebook "prijatelje", zapravo zombije, da idu na tuđe zidove i tamo ostavljaju gadne komentare koje drugi zombiji potom lajkaju. To se početkom prosinca događalo novinarki Maji Sever i to zato što je stala na stranu novinarskog servisa koji provjerava točnost informacija za Facebook, a koji se zamjerio Bakiću jer je neke od budalaština koje je ovaj objavljivao označio kao dezinformacije. Radi se o njegovoj poznatoj shemi koju pokreće kad se namjeri na nekoga pa sljedbu nahuška da tom nekome vandaliziraju Facebook zid. To je shema stvaranja mržnje, a u ovo pandemijsko vrijeme koristio ju je na posebno zastrašujuće načine uporno trubeći svojim sljedbenicima da im netko želi ugroziti djecu. Evo kako je to zvučalo (sa svim greškama koje postoje i u originalnim Facebook objavama):

Morate razumjeti i zašto oštromjeraši žele da djeca ne idu u škole. Sad kad se njihova agenda pokazala potpuno promašenom, važno im je održavati psihozu preko onoga navrijednijeg, najranjivijeg - djece. No, dosta je bilo oštromjeraškog iživljavanja na djeci!
----
Oštromjerašima su djeca FETIŠ: maske, cijepljenje, online nastava
----
I napomenimo da većina najzagriženijih boraca protiv djece nema djecu u školama - radi se o vašoj djeci, ne njihovoj.
----
[] ali im je nasilje nad djecom dobar alat da pokušaju pokazati supremaciju nad 'protivnicima', kako oni to zamišljaju, tipa 'eto, možemo vam nagaziti i najdraže'
----
[] najangažiraniji oštromjeraši i njihovi podržavatelji koji su koristili djecu kao žetončiće u svojim naporima bez djece u hrvatskim školama.
----
[] vaks-fanatici koji inzistiraju da se cijepe vaša djeca
----
Ovi koronaški novinari koji zagovaraju cijepljenje djece i propusnice, a prije toga lockdown, imaju svoje ideologe.
----
Lokdaunerska 'elita' u komi, očajajni su jer hrvatska djeca ipak idu u hrvatske škole, iako žive vani i nemaju djecu ... što je tim ljudima?
----
Ti isti ljudi su NAKON VRHA epidemij sudjelovali u puču u kojem su za vas tražili najoštrije moguće mjere i nastojali da vaša djeca ne idu u školu.

Radi se o proizvodnji straha, a namjerna proizvodnja straha za djecu jedan je od okidača najgroznijih zločina u povijesti čovječanstva. Taktika je drevna i posve jasna - smisle se pogodni termini za usmjeravanje mržnje: uhljebi, oštromjeraši, vaks-fanatici, koronaški novinari, lokdaunerska elita, judeo-komunisti, otimači VAŠE djece, i ponavljaju se dok se mržnja posve ne unormali, a mete budu svima očigledne.

Bakiću su ove godine na meti bili uglavnom znanstvenici i to oni koji su se usudili reći nešto protiv njegovog veličanstvenog doprinosa obrani Hrvatske od korona-virusa te kvalitete njegovog modeliranja tijeka pandemije, odn, predikcije broja oboljelih.

Huškao je tako sa svoje Facebook stranice da se poslodavcima onih koji su mu se usudili usprotiviti šalju žalbe, tužbe, protesti, uglavnom da njegovi zombiji za njega odrade prljav posao difamacije onih koji ne znaju držati jezik za zubima kad je Bakić u pitanju.

To je zapravo njegova dugogodišnja shema kojom pokušava ugušiti svaki glas protiv sebe. Ta odvratna taktika dobiva posebno svjetlo kad uzmemo u obzir da je Nenad Bakić bio savjetnik bivše predsjednice Republike, Kolinde Grabar Kitarović, a i miljenik bivše ministrice Divjak i mnogih drugih ministara. Mnogi su od mojih kolega iz znanosti i obrazovanja u nebesa dizali njegove obrazovne projekte i kad je bilo posve jasno da se zapravo radi o razvaljivanju sustava javnog obrazovanja, izravnim djelovanjem protiv procedura i javnih natječaja. Njemu je javni sektor drag onoliko koliko ga može upotrijebiti i zlostavljati radi svojih ciljeva, a kad se ne ponaša u skladu s njegovim očekivanjima onda ga želi razvaliti kao i sve "uhljebe" koji u njemu rade na štetu ovog naroda i njegovih velikih dobročinitelja, kakav je Bakić.

No, ne želim zapravo govoriti previše o njemu, iako je to što on radi i pozicija koju u ovom društvu zauzima tema vrijedna detaljne razrade. Želim govoriti o onima koji bespogovorno slijede njegove upute i izljeve bijesa.

Kad sam u rujnu napisao >> kratku analizu tek da ukažem da je njegovo ”modeliranje” većim dijelom najobičnije šibicarenje s potencijalno opasnim posljedicama, krenuo je sa svojom već prokušanom taktikom - pišite njegovom poslodavcu, radi se o dnu dna hrvatske znanosti, uhljebu, i kako to već ide s huškanjem zombija, no nisu uspjeli vandalizirati moj Facebook zid jer je on zatvoren za komentare svima onima kojima ja to nisam eksplicitno odobrio. Bakić se ipak dosjetio pa ih je nahuškao da odu na YouTube palcem dolje ”lajkati” moje >> predavanje o mehanici peludi koje sam održao za Hrvatsko botaničko društvo. “Ha, ha, ha, ha, gle ovog uhljeba, šta taj radi! Istražuje pelud, možeš misliti! Pa pogledajte vi samo to!”

Krenuli, dakle, zombiji lajkati palcem dolje i tako je taj video postao na trenutak najgledaniji video na mom YouTube kanalu.

Iz analize statistike vremena koje su korisnici proveli gledajući taj video, vidi se da su svi ti novi gledatelji koji su dignuli broj pregleda, napustili gledanje videa u prvih 6-7 sekundi - to su Bakićevi zombiji koji su došli samo zato da dislajkaju video. Nije ih dakle uopće zanimalo što je uistinu u videu, nisu uopće trošili vrijeme da pokušaju stvoriti svoje mišljenje, došli su samo zato što ih je Izbavitelj poslao da daju palac dolje, vjerno slijedeći njegove upute. Tko su ti ljudi i što im je u glavi? Nije li sve to zapravo strašno?

49: Da mi se sve više knjiga i zabilješki o knjigama "taloži" po folderima. Pohranio sam ih nekad tamo, tko više zna otkud, i sačuvao s namjerom da ih pročitam, a to se nikako, godinama, ne događa i pitanje je hoće li se uopće ikad dogoditi.

Da sve to ipak ne "propadne", odlučio sam zapisati tek neke od tih naslova na čekanju:

- Arthur Schnitzler, Professor Bernhardi

- François Rabelais, The Works of Rabelais (ilustrirao Gustave Dore)

- Errico Malatesta, Anarchy - ovo bih možda mogao otkačiti s popisa jer sam vrlo pažljivo odslušao audio-knjigu - mogu preporučiti.

- Danilo Kiš, Enciklopedija mrtvih - slabo mi ide Kiš, pročitao sam trećinu knjižice, ali me nije držalo. Sigurno ću pokušati i opet.

- Diamond Sutra

- Alan Watts, Beyond Theology - ovo bih možda također mogao otkačiti, iako nisam pročitao. Wattsa dobro poznajem.

- Erich Fromm, Escape from Freedom - pročitao više od pola pa ostavio.

- Reiner Maria Rilke, Letters to a Young Poet

- William James, Varieties of Religious Experience

- David Graeber, Debt: The First 5000 Years - stalno počinjem pa napuštam, iako je nedavno preminuli Graeber sjajan. Ne znam što mi nedostaje.

- Didier Eribon, Povratak u Reims - nisam ni taknuo.

- Karl Heller, Antonio Vivaldi: The Red Priest of Venice - ni taknuo, usprkos Vivaldiju.

- Richard Evans Schultes, Hallucinogenic Plants - ne znam zašto me ovo čeka, sumnjam da su me posebno interesirali biljni halucinogeni. Može biti da sam pospremio zbog ilustracija Elmera W. Smitha.

- Rube Goldberg, Norman Rockwell, Albert Dorne, Austin Briggs, Famous Artists Cartoon Course - ovome se moram vratiti, iako sam nekoliko puta prelistao.

- Emile Durkheim, Sucide: A Study in Sociology - pročitao četvrtinu pa ostavio.

- Rosa Luxemburg, The Accumulation of Capital - samo počeo i to davno.

50: Da su moje pričice o biljkama i akvareli cvijeća nekim čitateljima najbolji dio mog bloga.

Naučio sam to ove godine, doduše u uistinu posebnom društvu. Brbljao sam, naime, prije svog >> predavanja u Hrvatskom botaničkom društvu s domaćinima skupa, botaničarima Vedranom Šegotom i Antunom Alegrom pa su mi rekli da im se te moje pričice o cvijeću posebno sviđaju. Ništa neobično, dakle, i ne govori baš mnogo o tome kako na te objave gledaju drugi, tipični, čitatelji stranica. Zapravo sam ove godine dobio nekoliko mailova u vezi s blogom i najviše se pohvala ticalo mojih mini-putopisa.

Podsjetila me ipak ta epizoda s botaničarima da sam malo zapostavio botaničko-ilustratorski "žanr", a i da sam naslikao nekoliko lijepih akvarela bilja o kojima još nisam ni riječi zapisao. Za ovu sam priliku zato odabrao dva od onih koji su još "na čekanju".

Evo jedne hoste (Hosta; Funkia) naslikane još 18. lipnja 2018. godine:

A evo i jedne zijevalice (Antirrhinum majus) naslikane 5. lipnja 2018. godine. Tog se akvarela jako dobro sjećam, jer je naslikan na otoku Krku.

51: Da je jedan dio humora koji smatram svojim prilično doslovna varijanta Vonnegutovog humora.

Ne znam bi li taj dio mog humora bio jednak da nisam čitao Vonneguta, teško je to reći kad jednom pročitamo knjigu, jer nas svaka ta knjiga nepovratno promijeni, iako toga u trenutku kad sklopimo korice nismo svjesni. Vonnegutov humor je posebno otrovna varijanta humora, koji je vrlo intelektualan, ali stalno opor i kiseo, iako izaziva smijeh. Postoje i gore varijante humora, a takva je recimo Bernhardova čiji humor naizgled uopće nema pretenziju da izazove smijeh, a svejedno ga izazove zato što primjećujemo da je netko konačno rekao sve kako treba, ogoljeno do daske, što tu konkretnu stvar često čini smiješnom, iako autor možda i nije imao tu namjeru.

Palo mi je to na pamet ove godine, dok sam čitao Vonnegutov roman Bog Vam dao, gospodine Rosewater ili Bisere pred svinje i to godinama nakon što sam pročitao >> Klaonicu pet, zadnji od njegovih romana koje sam pročitao u nizu. Na blogu sam objavljivao i nekakve mini-recenzije svakog od tih romana, a koga zanima neka >> baci pogled na te tekstove. Imao sam namjeru, a još je imam, da pročitam sve Vonnegutove romane, ali mi to do dan danas nije uspjelo - pročitao sam njih deset.

Bog Vam dao, gospodine Rosewater vjerojatno je jedan od nešto lošijih Vonnegutovih romana, a kod nas je preveden i objavljen prije točno godinu dana, u prosincu 2020. godine pa sam se tako i ja dočepao jednog primjerka, zahvaljujući svojoj supruzi - sumnjam da bih se toga dočepao vlastitim snagama poznajući svoju volju da idem po gradu i obilazim knjižare. Vonnegut je, inače, poznat po tome što je 1981. godine sam zapisao ocjene svojim knjigama, od D (najmanja) do A+ (najveća; Vonnegut je fakat bio skroman!), što je naravno poznato svim njegovim poklonicima, a u svojoj ocjeni Rosewatera nije se složio sa mnom. U tablici ispod dajem pregled Vonnegutovih i mojih ocjena njegovih romana s linkovima prema mojim recenzijama. Kod romana koje nisam pročitao napisao sam "-" u svojoj koloni, a kod romana koje Vonnegut nije ocijenio, jer su nastali nakon 1981. godine napisao sam "-" u njegovoj koloni.

Roman Ocjena: Vonnegut Ocjena: Šiber
>> Mehanički pijanino B B
Sirene Titana A -
Majka Noć A -
>> Kolijevka za macu A+ A
Bog Vam dao, gospodine Rosewater A B
>> Klaonica pet A+ A
Dobrodošli u Kuću majmuna B- -
Sretan rođendan, Wanda June D -
>> Doručak prvaka C B
Wampeters, Foma & Granfalloons C -
Slapstick D -
>> Zatvorska ptičica A A
Palm Sunday C -
>> Armageddon in retrospect - B
>> Galapagos - C
>> Čovjek bez zemlje - C
>> Modrobradi - A+

Kod mene je najveću ocjenu dobio Modrobradi, a kako je napisan nakon 1981. godine, Vonnegut ga nije ocijenio u svom popisu. Može biti da mi je ta knjiga posebno dobro sjela i zbog "slikarske" teme, odn. Vonnegutovog sprdanja sa svijetom umjetnosti i "apstraktnim ekspresionističkim slikarstvom". U svakom slučaju, s tom je knjigom i započelo moje serijsko čitanje Vonneguta, iako je ona zapravo netipična za njegov opus.

Za ovu sam priliku odabrao nekoliko citata iz knjige Bog Vam dao, gospodine Rosewater, jer mi se nekako čini da neću stići napisati poštenu "recenziju" te knjige, kao što sam to radio dosad. Uglavnom zbog nedostatka poleta i volje. Neka nešto od toga ipak ostane, preneseno iz mog dnevnika čitanja:

[] ali, za Boga miloga, oče, nitko ne može raditi sa sirotinjom, a da tu i tamo ne nadođe na Karla Marxa, a i na Bibliju, kad smo već kod toga. Mislim da je grozno kako ljudi u našoj zemlji ništa ne dijele. Mislim da je bez srca ona vlada koja dopušta da se jedno novorođenče rodi s velikim komadom Zemlje u džepu, kao ja, a drugo bez ičega. Meni se čini da vlada može u najmanju ruku pošteno raspodijeliti imovinu među bebama.

---

I tako se šačica grabežljivih građana domogla svega onoga čega se u Americi uopće vrijedilo domoći. Time je stvoren divljački, stupidni, usto temeljito neumjesni i nepotrebni te također od svakog smisla za šalu lišen američki klasni sustav. Pošteni, radišni, miroljubivi građani etiketirani su kao paraziti ako su tražili da im se isplati minimalac Također su se pobrinuli da pohvale postanu rezervirane za one koji znaju iznaći način da u džep strpaju sulude iznose baveći se zločinima koji nisu zakonom sankcionirani.

---

Samuel je na sva usta proklamirao da nema tog tvorničkog radnika u Americi kojeg treba plaćati više od osamdeset centa na dan. To ga nije smetalo da sav sretan pljune stotku tisuća dolara pa i više za neku sliku koju je namaljao neki Digić odapeo prije tristo godina. Da uvreda bude kompletna, neke od tih slika davao je muzejima, pa neka se siromasi kulturno uzdižu. Muzeji su nedjeljom bili zatvoreni.

---

S vremenom će gotovo svi muškarci i žene postati bezvrijedni kao proizvođači robe, hrane, usluga i daljnje tehnologije, kao izvori praktičnih ideja iz domene ekonomije, strojarstva, a vjerojatno i medicine. Stoga: ako ne možemo naći razloge i načine da ljudska bića cijenimo samo zato što su LJUDSKA BIĆA, onda ih jednako tako možemo, kako je već više puta predlagano, potpuno istrijebiti.

---

- Zar zbilja piše po zahodima? - pitao je McAllister.

- Čujem da je pisao - rekla je Sylvia. - Nešto sasvim bezazleno, ništa prostački. Dok smo bili u New Yorku, ljudi su mi govorili da Eliot po svim muškim WC-ima u gradu piše istu poruku.

- Sjećaš li se koju?

- Sjećam. "Želite li da vas zamrze i zaborave, budite razumni." Koliko znam, ta je izvorno njegova.

---

Prisega, koju je Selena izrekla šest stotina puta, prije šest stotina vrlo skromnih objeda, išla je ovako []:

"Svečano se zaklinjem da ću poštovati sveto tuđe privatno vlasništvo, i da ću se zadovoljiti svakim životnim položajem koji mi Svemogući Bog u svojoj providnosti odredi. Bit ću zahvalna onima koji mi daju posao, i nikad se neću žaliti na plaću i radno vrijeme, nego ću se uvijek zapitati: 'Što još mogu učiniti za svoga poslodavca, svoju državu, svoga Boga?' Razumijem da nisam na ovoj Zemlji zato da bih bila sretna. Ovdje sam da budem kušana. Ako želim proći kušnju, moram uvijek biti nesebična, uvijek trijezna, uvijek častoljubiva, uvijek čista umom, tijelom i postupkom, te uvijek poštovati one koje je Bog, u Svojoj Mudrosti, postavio iznad mene. Prođem li tu kušnju, po smrti ću uživati u vječnom Raju nebeskom. Ako ne uspijem, gorjet ću u paklu, na sotoninu radost i Isusovu žalost."

---

Jedan od likova pitao je samoubojstvenu stjuardesu hoće li otići u raj, a ona ga je uvjerila da hoće. Pitao je hoće li vidjeti Boga, a ona je rekla: - Naravno, sunce.

Onda je rekao: - E pa, jedva čekam. Pitat ću Ga nešto što ovdje dolje nikako nisam mogao shvatiti.

- A što to? - pitala ga je privezujući mu pojaseve.

- Čemu, dovraga, SLUŽE ljudi?

52: Da je broj katoličkih svetaca veći od 10000, iako izgleda nitko ne zna koliki je točno.

Htio sam napisati "da postoji više od 10000 katoličkih svetaca", ali pomislio sam da bi me netko mogao krivo razumjeti i zamijeniti za člana stranke Most.

Saznao sam za ovu činjenicu jer sam se ove godine inspirirao svecima za skice u vodenim bojama, od kojih su neke već objavljene na blogu. Svaki od tih svetaca ima neku priču iza sebe i zaštitnik je nečega ili nekoga. >> Sv. Hijacinta Poljskog (1185 - 1257) smatraju svecem zaštitnikom body buildera i dizača utega jer je goloruk iz samostana spasio golemu kamenu skulpturu Djevice Marije pred mongolskim hordama koje su napadale Kijev. U Poljskoj postoji i stara fraza "Svetog mi Hijacinta i njegovih piroški!" koja se koristi u teškim i beizlaznim situacijama, a zazivaju je i dizači utega kad bude gusto.

>> Sv. Stanislav Krakovski (1030 - 1079) je svetac zaštitnik Poljske, ali smatra se i pokroviteljem borbe protiv korupcije u javnoj upravi i onih na vlasti jer ga je smaknuo osobno poljski kralj Boleslav, nakon što ga je Stanislav ekskomunicirao.

>> Sv. Genezije Rimski (? - 303) smatra se zaštitnikom kazališta i glumaca, jer je i sam bio glumac, a specijalnost su mu bile predstave u kojima su se ismijavali kršćani. Preobratio se navodno usred jedne takve predstave i to pred gledalištem u kojem je bio i car Dioklecijan. Prema legendi, Dioklecijan mu je osobno naredio da se odmah odrekne tog preobraćenja, a nakon što je Genezije to odbio, odrubljena mu je glava.

>> Sv. Brendan Navigator (484 – 577) rani je irski je svetac. Danas ga smatraju svecem zaštitnikom sportaša jer je prema legendi sam izgradio brod kojim se otisnuo na Atlantik u potrazi za Rajskim vrtom.

Naslikao sam ove godine i još nekoliko slika svetaca, npr. svetog Dizmu (ispod).

Dizma je onaj dobri lopov razapet uz Isusa koji traži od Isusa da ga se sjeti kad stigne u svoje kraljevstvo. Smatraju ga, dakle, lopovom pokajnikom, a kako mu je Isus rekao da će još tog dana biti s njim u raju, onda je valjda i svet. Nije baš da postoji svetac zaštitnik lopova, ali kad bi bilo nešto takvo, onda bi Dizma bio najbliže tome.

Svetog Huberta (656 - 727) smatraju zaštitnikom lovaca. I njega sam naslikao ove godine (ispod). Hubertu se u preobraćenje navodno dogodilo u lovu, nakon što se jelenu kojeg je progonio ukazalo raspelo među rogovima i nakon što mu je jelen poručio da će završiti u paklu ako se ne preobrati. Čudno je stoga da Huberta smatraju zaštitnikom lovaca, a ne jelena.

Postoje, naravno, i sveci kojima se može moliti zbog zaštite od korona virusa, a tko će znati koji je od njih najbolji nego naši znanstvenici. Tako su Perciaccante, Coralli i Charlier u rujnu ove godine u Elsevierovom časopisu Ethics, Medicine and Public Health objavili članak Which Saint to pray for fighting against a Covid infection? A short survey (Kojem se svecu moliti u borbi protiv zaraze covidom? Kratki pregled), s velikim "S" u imenici "Svetac" (ispod).

U sažetku članka autori kažu:

U nedostatku tretmana koji bi se smatrao univerzalno učinkovitim te cjepiva koje su odobrile zdravstvene organizacije, htjeli smo znati kojem se katoličkom svecu obratila europska kršćanska zajednica u slučaju zaraze covidom-19 da od njega traži čudotvorno izlječenje.

Ipak su oni znanstvenici pa fino kažu da su sveci tu da pripomognu tek dok još nema zdravstvenog tretmana, jer kad se on jednom nađe, zagovorom svetaca, naravno, onda sveci više neće biti potrebni. Tako radi znanost, to svi znamo.

Evo liste pet najpopularnijih svetaca kojima se u slučaju zaraze virusom moli "europska kršćanska zajednica" prema otkrićima naših znanstvenika:

1. Sveta Rita
2. Sveti Rok
3. Sveti Sebastijan
4. Sveti Antun Pustinjak
5. Sveti Adrijan iz Nikomedije

Jedina slika u tom znanstvenom radu je slika svete Rite kakva se nalazi na njenom lijesu u samostanu svete Rite u Casciji (Italija). To je nešto slično kao onaj famozni rad naših doktora i znanstvenika u znanstvenom časopisu u kojem zidine našeg Dubrovnika na fotografiji iz Wikipedije predstavljaju mukoznu barijeru s glikanima.

Pa eto, kako je ovo zadnja od 52 stvari koje sam naučio ove godine, dopustite da i ja ovdje pridodam i još jednog sveca, i to svetog Silvestra (ispod)

Silvestra sam, naravno, ovdje naslikao zato da svi jedni drugima možemo punih usta reći Sretno Silvestrovo! kako se kod nas u Hrvatskoj već čestita Nova godina. Zelena i crvena boja su tu za sreću, neka se nađu, a metla će mu poslužiti da nabrzaka počisti i pospremi ovu godinu iza nas.

Sretna vam Nova godina i da zajedno dočekamo i još pokoju.

<< 52 stvari u 2021. godini, drugi dio Brojalica pred vitrinom >>

Zadnji put osvježeno 29. prosinca 2021. godine