52 stvari koje sam naučio u 2021. godini, drugi dio (23. prosinca 2021. godine)

18: Da hrvatsko novinarstvo polako, ali sigurno prelazi u premium vode. To znači da nema više besplatnog čitanja sadržaja na portalima, nego ćete svu tu kvalitetu dobiti samo ako za nju i platite. Ako ne platite, dobit ćete tek premium naslov i sažetak pa možete samo žaliti što niste pretplatnik kojemu je na raspolaganju cijeli taj promišljeni i kvalitetni sadržaj.

Tako je jedanaestog kolovoza u Večernjaku izašao izrazito zanimljiv premium članak (pod)naslova Ivica Puljak puni paprike, a oni koji su platili saznali su od mame (?) dotičnog sve o njegovoj supruzi Marijani, inače saborskoj zastupnici: Reći ću vam sve o Marijani. Puljak je, inače, relativno svježi gradonačelnik Splita po profesiji fizičar. Potaknut velikim uspjehom svog dosadašnjeg gradonačelničkog mandata, nedavno je objavio da želi ono što je napravio u Splitu proširiti na cijelu Hrvatsku. Želi, dakle, da cijela Hrvatska bude centar svita kao i Split, što mu je bio predizborni slogan: Split je centar svita. S tim inventivnim sloganom složit će se svakako brojni Splićani osim, možda, Puljkovog zamjenika koji je ranije bio poznat po tome što je koristio malo drukčiju varijantu tog slogana: Split je k*rac. No, u međuvremenu se i on priključio splitskom političkom preporodu, odjenuo lijepo odijelo i svezao kravatu te prihvatio pravovjernu verziju. Eto ti. Kakva premium politika, takvo i premium novinarstvo.

A sutradan, 12. kolovoza, je Igor Rudan, također u Večernjaku, predstavio ženu koja ima plan za spas Zemlje. To je tako tipično za akademika Rudana, on nas samo sve želi spasiti jer je jako dobar čovjek i ugledan akademik. Kako će nas "žena" i Igor spasiti ne znam (nisam platio), ali bilo je toga valjda još jer je članak najavljivan kao tek prvi u nizu premium članaka o našim vrhunskim ljudima iz inozemstva koji nam jako žele pomoći. Tako je i Puljak, koji svako malo kaže da je otkrio Higgsov bozon, odn. to tako s nerazumijevanjem prenesu naši premium novinari, u kampanji izjavljivao da je mogao živjeti i raditi baš bilo gdje u svijetu, ali se vratio da nam svima pomogne. A i gdje će takav uostalom, nego u sami centar svita.

Samo dan iza, 13. kolovoza, hrvatski bard Jergović imao je pokoju reći o tome kako zapravo cijela civilizacija ovisi o novinarstvu i o tome da ono bude na adekvatnom, premium nivou. Kaže Jergović:

Ako se ne vratimo novinama, koje ne moraju nužno biti od papira, ali moraju biti profesionalno pisane i uređivane, doživjet ćemo civilizacijski, duhovni i fizički pomor.

Uz njegov nadasve mudri osvrt sjajili su se naslovi: Massimo traži lepezu: 'Teško se nalaze tanke, crne s velikom efikasnosti, dosta su osjetljive', Ples tate i dadilje uzbunio TikTok i Franka objavila fotku u badiću: Teško da biste je prepoznali. Jergović je ove godine uistinu nadrobio svakakvog premium sadržaja, od veličanja predsjednika Zorana Milanovića do uzimanja u zaštitu Milane Vuković, pročelnice za kulturu pokojnog gradonačelnika Zagreba Bandića. Ispostavilo se, naime, da gradska pročelnica Runjić gradu plaća najam svog poslovnog prostora svega jednu kunu po kvadratu, a Jergović je u to ime u jednom svom premium tekstu svečano objavio da će ona vlast koja onemogući rad knjižare Vuković&Runjić u njemu steći ozbiljnog neprijatelja. Ideš. Pa tko bi u Jergoviću htio steći ozbiljnog neprijatelja, gadno im je priprijetio!

Možda su čak i zanimljivije bile kolumne u Jutarnjem listu, koji je i pokrenuo cijeli taj proces tranzicije u premium vode. Tako su nas u duboke intelektualne izlete mamili naslovi njihove kolumnistice Veljače: Može li noćni izlazak biti neobuzdan kao nekad i jesu li maske zamijenile kondome? Provjerila sam..., Uberovci i boltovci bili su kao mladić koji jedva čeka da me ugleda, ponudi bombonima... Sada je naša veza toksična. i Prijateljica me pitala može li njena veza preživjeti neplodnost. Zazujalo mi je u ušima. Eto.

Čovjeka sve to može samo iskreno veseliti pa čak i ako treba izdvojiti pokoju kunu za sav taj premium sadržaj. Osim toga, možete osvojiti i vrhunski električni romobil.

19: Da zrna peludi mogu poslužiti kao centri kondenzacije kristalića leda u atmosferi te da bi mogla uzrokovati i kondenzaciju oblaka i pojavu naboja u atmosferi odn. grmljavinskih oluja. Proces ovisi o mogućnosti da zrno peludi u sebe povuče vodu iz atmosfere te da na svojoj površini održi sloj vode. Ove sam godine započeo i istraživanje na tom tragu simulirajući bubrenje zrna peludi i njihovo moguće pucanje u uvjetima visoke vlažnosti (slika ispod). Ovaj je proces dobro poznat palinolozima, a pucanja zrna peludi u vodi lako se i vrlo često vide pod običnim svjetlosnim mikroskopom. Nakon pucanja, zrna peludi u atmosferu otpuštaju još sitnije čestice iz svoje unutrašnjosti koje mogu postati novi centri kondenzacije, a i zdravstveni problem za alergične osobe. Ovaj se efekt odnosi prije svega na anemofilne biljke koje proizvode ogromne količine peludi i oslanjaju se na vjetar da tu pelud dostavi od jednog do drugog cvijeta.

Ove sam godine istraživao uglavnom pelud, a postoje neke ideje i kako bi se to istraživanje moglo kreativno nastaviti. Za one koje možda nešto od toga zanima, ispod donosim snimku predavanja (s montiranim slajdovima) koje sam 8. prosinca održao na Institutu za fiziku.

20: Da su možda najtužniji likovi u nas nadobudni politički analitičari, kad slože one svoje pametne izraze lica uživo, komentirajući velike hrvatske političke teme, sukobe svjetonazora i mudrost biračkog tijela koje nikad ne stavlja sva jaja u istu košaru ili kako to već ide, a sva se ta "politika" začas promijeni zbog dvojice fukara koji se počerupaju radi plaće EU zastupnika, ćelavog mesije koji se nikome tko ga je izabrao ne javlja godinama dok cucla istu tu EU plaću i najvećeg od svih domoljuba u zakašnjeloj krizi srednjih godina koji vlastitoj stranci dila svoje neprodane nosače zvuka i vina po cijeni većoj od maloprodajne i još ih i ne isporuči. Eto ti onda velikih političkih tema u Hrvata i političke analize, milo moje umiljato.

Istina je da je moj smisao za humor ponešto politički pristran, no ipak mislim da je hrvatska desnica plodniji izvor travestija svih vrsta i bolji zabavljač onog manjeg dijela glasačkog tijela koji nisu uspjeli zatupiti domoljubljem, iako su se jako trudili. Kako desnica u nas uvijek dobro prolazi, taj je trud stalan, a ne možete biti pravi domoljub ako se ne znate prekrižiti. Tako je Miroslav Škoro, nakon raskola stranke tvrdio da je on sam pokušao na domoljublje prevesti članove na visokim pozicijama u stranci pa je tako i Igora Peternela osobno učio da se prekriži kako bi Peternel mogao biti pravi domoljub. Ovdje je uputno zamisliti kako je u stvari biti Peternel, a svakako bih preporučio i našim umnim političkim analitičarima da to temeljito analiziraju.

Miroslav Škoro je inače poznati domoljubni pjevač koji podiže mase u trans svojim pjesmama o nepravdi prema hrvatskom narodu. Nakon gadne kavge na desnici oko nekakvog sitniša s CD-ima i vinima koje je tovario vlastitoj stranci, bio ju je, zajedno sa svojom sestrom, prisiljen napustiti, iako se stranka zvala Domovinski pokret Miroslava Škore. Tako je Škoro napustio Domovinski pokret Miroslava Škore, a stranka je nastavila ploviti uzburkanim vodama hrvatske politike pod svojim skraćenim nazivom Domovinski pokret.

Škoro je u zenitu svoje popularnosti bio i miljenik najintelektualnijeg dijela hrvatskog društva, naših uglednih akademika. Tako mu je i bard hrvatske kulture, akademik Ivan Aralica, posvetio cijelu poemu. Ide ovako:

Moj je favorit Miroslav Škoro
Zato što mudro zbori
Pametno tvori
Gotovo mojim duhom diše
I razumljivo piše
A nadasve lijepo pjeva
Posebno u duetu s Thompsonom onu
"Sude mi".

Baš ga je lijepo natvorio! Mnogi, inače, misle da ja izjave naših mudrih akademika, stupova nacionalne kulture, podlo izmišljam! Meni to nikad ne bi palo na pamet, jer su akademici naše nacionalno blago. Ili riječima donedavnog predsjednika Akademije, Zvonka Kusića:

Akademija je stožerna institucija nacije, njezin simbol, vrhovni autoritet i mjesto koje društvu šalje značajne poruke jedinstva nacije.

21: Da je kontraproduktivno zazivati nekakav "istinski duh kršćanstva" i ukazivati da su mržnja i nasilje protivni tom duhu. Ogromna većina ljudi se ne naziva kršćanima zbog duha ljubavi i oprosta koji bi se možda i mogao iščitati iz Novog zavjeta, nego zato što su im rekli da su kršćani, zato što su prihvatili autoritet ljudi u kapicama i zato što su prošli sakramente koji su se tražili, na vrijeme i prikladno odjeveni. Šokirati se time što kojekakvi zločinci i mrzitelji sebe nazivaju kršćanima i ukazivati na to stoga je potpuno promašeno, jer njihova identifikacija nema u suštini nikakve veze s razlikovanjem ljubavi od zločina i mržnje.

Dvadeset trećeg travnja sam na Dnevniku HRTa zakačio nekakav prilog o krizmi i brizi roditelja i djece kako će sve to proći u pandemijskim okolnostima. Jedna je lijepo odjevena djevojčica novinarki izjavila:

Sve je spremno, pripremila sam sve haljine, još ću i frizuru sutra riješiti. Jako sam sretna i stvarno mi je bitno što će se održati ta krizma da mogu primiti sve te darove Duha Svetoga.

Jadna dječica misle da su haljine, frizura i odobrenje nadbiskupa preduvjet da prime sve te darove Duha Svetoga. Tako ih u školi uče i to je razina vjerske identifikacije (frizura, nadbiskup, haljina, odobrenje, kalendar) koja im uglavnom i ostaje za cijeli život. Koji dan ranije, u Slobodnoj Dalmaciji osvanuo je članak nalova "Što nam govore napadi na divnog nadbiskupa Matu Uzinića? Da hejterima ništa nije sveto." Hejterima nisu svete ni frizure ni haljine ni divni nadbiskupi, hejteri su zapravo sam sotonski okot.

Vjerski su identiteti redovito kontradiktorni i u stalnom šizofrenom identifikacijskom škripcu, iako su se vjernici na to već naviknuli pa to uglavnom i ne primjećuju. Vjerska je identifikacija stoga uglavnom duhovno i misaono plitka, iako u praksi može biti otrovna i predstavljati se kao najvažnija od svih mogućih identifikacija.

U ovoj smo pandemiji tako upoznali katolike koji tvrde da za cjepiva nema nikakve znanstvene potvrde, a istovremeno brišu sarkofag Lepolda Mandića.

A u Salima su mnogi Saljani revno odlazili na svaku misu iako se ne slažu s onim što tamošnji svećenik svaki put trabunja. Taj je čim je stigao u Sali počeo na crkvu vješati zastavu s pozdravom Za dom spremni!, a svom je stadu u travnju objašnjavao da korona zapravo ne postoji. Kad bi dotični počeo u crkvi mudrovati o tome, jedan bi vjernik, kao član zbora, iz protesta počeo pjevati!

- "Evo vidite, iz njega progovara sotona!", dometnuo bi don Tomislav ostatku pastve.

Tog je mladog popa Crkva polu-tajno maknula od očiju javnosti u Sali nakon što je glumio prometnog policajca i zaustavljao vozače po Perušiću te tvrdio da se nitko tko vjeruje u Isusa ne može zaraziti koronom. Novinaru Jutarnjeg lista koji ga je upitao o njegovom stavu o pandemiji, doslovno je izjavio: "Ako vjerujete da korona postoji, ona će vas i stići. Ja i svi vjernici koji vjerujemo u Isusa nismo dobili niti možemo dobiti koronu." Netko mi je jednom prilikom pripomenuo da hulim, no apsolutno je nemoguće da bih ja ikad mogao huliti onoliko koliko hule biskupi, popovi i vjeroučitelji.

Pa iako mi je čin pobune saljskog pjevača vrlo simpatičan, uistinu ne mogu zamisliti da netko redovito odlazi slušati trabunjanja nekakvog bedastog mladca samo zato što ima svećeničku halju. Koliko god da je vjerska identifikacija plitka, ona očito sa sobom nosi i nekakvu vrstu straha i ovisnosti. Kako vjernici mogu svaki dan uporno odlaziti da slušaju ta trabunjanja iako znaju da tip nije čist? Oni su taoci. A ova bi država, da je ikakva, takvo djelovanje ("misu") progonila kao radnju opasnu po život i zdravlje građana i nadriliječništvo.

22: Da kad ljudi kažu da nešto treba prepustiti sudu povijesti to znači da se ne žele suočiti s grozotama koje upravo rade ili misle. Neka povijest, koja će se "dogoditi" mnogo kasnije tako postaje univerzalna isprika i njih se osobno uopće ne tiče te ih opravdava dok žive u miru s groznim djelima koja upravo čine i groznim mislima koje upravo misle. Njihove pojedinačne i vlastite grozote postaju tako dio veličanstvene zajedničke povijesti u kojoj će biti oprane i opravdane.

23: Da obitelj koronavirusa ima najduži genom u svijetu RNA virusa. Može biti da sam to znao i ranije, ali da nisam na to obraćao posebnu pažnju. Sigurno je da se nisam posebno zaustavljao nad oznakom "korona" u onom pred-pandemijskom vremenu kad sam knjige o virusima čitao zato da o njima nešto naučim, neovisno o tome mogu li se od tih virusa zaraziti. Ove sam godine ponovno pomalo čitao knjigu "The Evolution and Emergence of RNA Viruses" E. Holmesa pa zaključio da koronavirusi i nisu baš posve obični kad ih sagledamo u svjetlu drugih RNA virusa. Istina jest da već dugo znamo za te viruse u životinjskoj i ljudskoj populaciji i da je dio onih zaraza koje smo ranije nazivali gripom zapravo bio uzrokovan varijantama korona-virusima (te se bolesti stručno zapravo nazivaju "bolestima sličnim gripi"). Holmesova knjiga puna je ipak posebnog izdvajanja koronavirusa od svih ostalih virusa koji imaju RNA genom.

Za početak i kao što rekoh, obitelj koronavirusa ima NAJDUŽE genome, što znači da se u njih može zapisati najviše informacije. Genom korona-virusa nije segmentiran nego je sav u jednom komadu RNA molekule, za razliku npr. od gripe, čiji je genom podijeljen u osam virusnih "kromosoma", odn. fizički odvojenih RNA molekula. U slučaju gripe, ti se odvojeni komadi mogu rekombinirati, tako da je moguće da se u istoj stanici izmiješaju komadi različitih virusa gripe, npr. virusa ljudske i svinjske gripe. Ovo otvara mogućnost za dodatnu virusnu varijabilnost i to na nivou koji nadilazi mutacije, jer virusi izmjenjuju cijele komade RNA molekule (ovdje se radi o nekakvom "virusnom seksu").

Dugi RNA genomi kakve vidimo u obitelji koronavirusa su sami po sebi pomalo iznenađujući jer je uobičajena "mudrost" da RNA virusi moraju imati kratke genome zato što brzo mutiraju jer mehanizam RNA replikacije unosi mnogo više pogrešaka od dsDNA replikacije. Stoga bi se kod virusa s dugim genomima pogreška trebala gomilati tolikom učestalošću da bi replikacija u nekoliko generacija skupila dovoljan broj mutacija koje bi virus učinile nefunkcionalnim. Ovaj se scenarij u zadnje vrijeme ponegdje spominjao kao mogući fatalni kraj novih varijanti koje bi se još mogle pojaviti, jer su već opažene varijante virusa s velikim brojem mutacija. Ideja je da bi varijante na rubu mutacijskog samo-istrebljenja jedna-dvije kritične mutacije mogle učiniti potpuno nefunkcionalnim. Samouništile bi se.

Takav se scenarij virusnog samouništenja uobičajeno koristi da se objasni zašto RNA virusi tipično imaju bitno kraći genom od dsDNA virusa, no koronavirusi su ovdje priličan izuzetak i očito je da se održavaju usprkos dugom genomu. Već je to samo po sebi vrlo zanimljivo i mora biti vezano i uz (ne)učinkovitost cjepiva i lijekova.

Holmesova knjiga iz 2009. godine je inače izvrsna, umjerena, informativna, bez grandioznih tvrdnji, inspirativna pa i spekulativna gdje treba, uz jasno upozorenje, naravno, ali je nažalost ne mogu čitati ljudi bez dosta prirodnoznanstvenog obrazovanja. Iz nje ovaj put tek donosim grafikon s obiteljima RNA virusa i dužinama njihovih genoma. Ja sam označio gripu (ispod; crni, puni pravokutnik) i koronaviruse (bijeli, prazni pravokutnik na samom vrhu grafikona). RNA virusi inače parazitiraju i na biljnom i životinjskom svijetu tako da ih je na ovoj slici samo manji dio koji zaražavaju i ljude.

24: Da je svaki nacionalizam tragikomičan i da je svaki zapravo posve isti.

U srpnju mi je za oko zapala primopredaja diplomatskih vjerodajnica novom slovenskom veleposlaniku u Bosni i Hercegovini, Damijanu Sedaru. Ulogu bosanskog domaćina obavio je Milorad Dodik, a slovenski je veleposlanik došao odjeven u navodno tradicionalnu slovensku nošnju s gigantskim šeširom (fotografija ispod). Poslije sam saznao da nije posve jasno radi li se o slovenskoj narodnoj nošnji jer su se Slovenci oko svega toga prilično uznemirili, jedni zbog folklornog cirkusa svojih veleposlanika, a drugi zato što nošnja navodno nije bila ispravna. Nisam stručnjak za folklor, tako da oko toga ne mogu previše pomoći, no nacionalizam mogu prilično stručno prepoznati. Oni koji su bili prisutni na primopredaji poslije su prepričavali kako je Milorad slovenskim veleposlanikom bio prilično oduševljen te da je rekao "da sam znao i ja bi' gunj nabacio!"

U već uzavrelu slovensku atmosferu oko njihovog veleposlanika, koje uopće nisam bio svjestan, dodao sam tako svoj tweet Svaki nacionalizam je tragikomičan, ali Janša i njegovi veleposlanici u narodnim nošnjama su ipak posebna kategorija. popraćen fotografijom Damijana i Milorada (Milorad je ovaj s maskom). Naravno, ono "Janšini veleposlanici" napisao sam namjerno, jer veleposlanici jesu slovenski, ali se uvijek radi o kadru koji je po volji vladajućih, a ako im vladajući kažu da na primopredaju dođu s crvenim klaunskim nosom, oni onda i dođu.

Svega nekoliko minuta nakon moje objave diglo se na mene oko pola Slovenije – ona nacionalno jako ponosna polovica – i počelo na mene bacati drvlje i kamenje, te kakav "Janšin veleposlanik" te tko sam ja da njima Slovencima govorim što je ispravno te što ja njima imam soliti pamet o nacionalizmu te nisu Slovenci bili u međunacionalnim ratovima te kako se tujec uopće usuđuje bilo što njima prigovarati, a bilo je, naravno, i najcrnjeg slovenskog fašizma pa su me nazivali i čefurom. Te su reakcije, razumije se, posve iste kakve bi čovjek dobio bilo gdje od nacionalista kad bi se usudio prigovoriti štogod nacionalnom ponosu, sačuvaj bože još ako je "sa strane". Oni naizgled malo finiji Slovenci su mi pokušali ukazati da su narodne nošnje kod veleposlanika sasvim normalna stvar i da se i ugledne i napredne nacije ponose njima pa su mi slali fotografije mršavog i visokog, plavokosog i plavookog norveškog ambasadorskog para u Danskoj, doduše na nekakvoj proslavi, a ne prilikom primopredaje vjerodajnica. Na što sam im ja pripomenuo da mi je norveška nošnja lijepa, ali da je po mom ukusu puno više tradicionalna odjeća ambasadora Zapadne Papue Gvineje iz plemena Korowai, što sam ilustrirao i prigodnom fotografijom. To im se nikako nije dopalo jer se slovenski nacionalisti, naravno, ne namjeravaju ugledati na Papuance koji nose rogove na pimpekima, nego na Norvežane ili neke druge arijske narode, kakvi su i sami. Ah, kako je to samo poznato, kako je to uvijek isto, iz desetljeća u desetljeće, iz rata u rat.

Nakon što sam objavio fotografiju Papuanca, i ovi su spremni za ozbiljnu diskusiju sa mnom postali su lagano nasilni pa su počeli pitati tko je pravio Antonija i slična arijska pitanja koja arijci uvijek postavljaju pripadnicima nacija koje su daleko ispod njih. Eto ti. Ni dan danas mi nije jasno otkud su se sve te tisuće Slovenaca stvorile na mom Twitter profilu, iako ja zapravo jako volim razgovarati sa Slovencima, premda mi je slovenski još uvijek i na nesreću prilično tanak. Po mom je ukusu više, doduše, ona druga polovica Slovenaca koji se ovom prilikom ni ne pojaviše pa makar da me samo malo u zaštitu uzmu. Tako sam se sam morao obraniti od razjarenog bratskog slovenskog naroda.

Inače, nisu tu Slovenci, naravno, ništa posebno, Srbi su se dosjetili narodnih nošnji još i prije njih, a posebno je oduševljenje u Srbiji 2020. godine izazvao njihov ambasador u Angoli, Miloš Perišić (fotografija ispod) – ovaj u odijelu je Angolac, João Manuel Gonçalves Lourenço, predsjednik Angole, a ovaj u opancima je Miloš Perišić.

Ne zaostaju naravno ni Hrvati, još u vrijeme Sanadera i Žužula bila je moderna tzv. šurka tj. bogatim vezom ukrašen kraći kaput od sukna što je dio nošnje u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. To se nosilo naveliko u službenim prilikama, doduše nije toliko bolo oči kao ogromni okrugli šešir ili opanci, ali bili smo i mi na dobrom putu, a uopće ne sumnjam da ćemo i dostići svoje susjede. Hrvati, dakle, nose kaputiće od sukna prebačene preko ramena i ukrašene glagoljicom, Slovenci velike okrugle šešire, Srbijanci opanke, a Korovajanci rogove na pimpekima koji im počivaju na prsima.

Ono što je u vezi s nacionalistima zanimljivo je da su svi oni zapravo ideološki potpuno isti, iako se svi busaju u svoja, posebna nacionalna prsa. Sve se te ideologije razlikuju samo po zastavi koju ističu, ali ispod toga je sve potpuno jednako i kad vidiš jednog, vidio si ih manje-više sve, a kad čuješ jednog, znaš i što svi oni drugi govore.

25: Da je bunt koji hrvatsko društvo može podržati i pokrenuti obično najgadnija vrsta bunta, uvijek usmjerena protiv slabijeg, uvijek inspirirana smradom krvi i nasilja i mržnje prema nekome tko je blizu i na kome se ta mržnja može i ispucati. Tako se u covid-histeriji kod nas podignula cijela armija ljudi, nabrijanih prije svega na nekoga blizu, tko nosi masku na primjer, tko "želi cijepiti njihovu djecu" ili tko izvještava o skupu pa je i nekoliko novinara zaradilo ćuške i laktove u bubrege. Uzjašili su na taj smrad nasilja i vidioci iz stranke Most koji su naumili na tome i Ustav promijeniti, što bi im moglo lako i uspjeti, jer se kod nas Ustav najlakše i mijenja kad ljude temeljito nahuškaš i sustavno potpiruješ njihovu mržnju, strah i tjeskobu.

Ima u tom navodnom buntu protiv maski i cjepiva nečeg strahovito iritantnog, iako protiv bunta u principu ništa nemam. Imam, ipak, ako i nije pravi bunt jer nije usmjeren protiv onih s privilegijama nego često protiv najnemoćnijih ljudi, protiv blagajnice kojoj tip pokaže golu guzicu jer ga je zamolila da stavi masku, protiv kupca koji je plućni bolesnik i koji je zamolio jednu drugu blagajnicu da stavi masku, a ova mudro odgovara da to nije potrebno jer je cijepljena. Protiv pacijentice s rakom koju primaju necijepljena sestra i necijepljeni liječnik, a po bolnici vozi tehničar koji "buntovno" pozira bez maske. Protiv djeteta s dijabetesom u razredu jer roditelji druge djece kažu da treba ostati doma, umjesto da njihova djeca budu inkomodirana. Protiv starih i bolesnih koji bi "ionako umrli, s covidom ili bez njega".

Ljudi su često bedasti, a i zli, i tako slijepo lajkaju "bunt" nekakvog bogatog mešetara koji si je umislio da zna što su biologija, fizika, matematika i epidemiologija pa nešto kao računa, istovremeno uporno ponavljajući kako je u milosti vlade i kako su vladajući na njegovoj liniji. On je, na kraju, bio i predsjedničin savjetnik, takvi su poznati bundžije protiv onih pri moći.

Ima u tom buntu nečeg neljudskog i temeljito zlog, zato što namjerno ne vodi računa o bližnjem i o pravilima, slično kao što bi bilo temeljito zlo ne stajati automobilom na crveno svjetlo pred pješačkim prijelazom jer je to tvoj bunt protiv lošeg prometa u gradu ili zato što si pročitao na nekom portalu da semafori ne smanjuju smrtnost pješaka u prometu.

26: Da je upravo kod nas napisana i izvedena prva “pop misa” na svijetu, gdje ovo ”pop” ne označava svećenika nego glazbeni žanr. Misu je napisao Tonči Huljić, a premijerno je izvedena početkom kolovoza ove godine u Splitu.

To je točno ono što nam treba u Hrvatskoj, kad već imamo mise u školama i u zdravstvu, misne fakultete i misne zakletve specijalaca koji iz zasjede skaču na neprijatelja uz božju pomoć, znanstvenike s misnim nadahnućem i redovite mise na televiziji.

Posebno je važno da je misu napisao upravo Huljić koji je naš najugledniji i najcitiraniji glazbenik, s brojem prodanih albuma i izvedenih pjesama kojemu nitko ne može parirati. Premijeri Huljićeve mise, osim političara i drugih lijepo odjevenih viđenijih građana, nazočili su i episkopi, biskupi i imami, baš kako i treba u divnom i tolerantnom društvu u kojem živimo. Kažu da će nas ta misa promovirati u cijelom svijetu. Amen.

27: Da čovjek može biti i nobelovac ili najcitiraniji i najnagrađivaniji znanstvenik na svijetu ili najugledniji filozof od svih filozofa, a da je ipak najveći sroljo od svih srolja.

Ima li većeg jada od srolje poput Petera Handkea, koji ide gdje god ga pozovu da primi odlikovanje? Pomislio sam to kad je dotični u svibnju poletio u Beograd da primi državno odličje Srbije zbog njegovog "iznimnog doprinosa predstavljanju Srbije u sferi kulture". Odlikovanje mu je uručio sam vožd Vučić, a Handke se, sasvim primjereno jednom nobelovcu, diskretno i mudro smješkao. Vučić se na taj njegov osmijeh ozario i rekao "sretan je srpski narod što u svoje prijatelje ubraja i Handkea". Handke je svega dva dana ranije otišao i u Republiku Srpsku da i tamo primi orden, iz ruku Milorada Dodika.

Nobelovcu ovi prostori nisu strani pa je tako svojedobno pisao hvalospjeve Miloševiću, a bulaznio je koješta i o Srebrenici, što je u zadnje vrijeme postalo prilično popularno i time se bave mnogi i kod nas, uključujući i predsjednika Republike Milanovića. Handke je 1996. na Palama posjetio i Radovana Karadžića za kojim je već tada bila raspisana međunarodna potjernica, a s njim je pio i rakiju i razmijenio knjige. Kad čovjek pomisli da su pisci i pjesnici tanahne poetske duše, treba se odmah sjetiti da su i Staljin i Karadžić pisali poeziju. A može se sjetiti slobodno i Handkea.

Istom se prilikom u Sarajevu Handke sastao i s generalom Armije BiH Jovom Divjakom pa i s njim prozborio pokoju i nikako mu nije bilo jasno kako Jovo, kao Srbin, može biti na suprotnoj strani od onih Srba s brda koji su valjda njegovi? Jovo se sjeća da se jako trudio da mu objasni tu komplikaciju, ali da Handke to nikako nije mogao razumjeti. Valjda zato što nisu pili rakiju. Eto ti. Džaba si ti Handke nobelovac.

Napričali su svašta o Handkeu mnogi štovatelji njegovog literarnog rada pa je tako jedan mudrac pripomenuo "da u pizzi vrednujemo njen okus, a ne etiku kuhara te da jednako vrijedi i za Handkea." Ako literarne i etičke prosudbe temeljiš na promišljanju kvalitete prehrane, onda možda i ima nešto u tome. Ja pak nisam poznavao Handkeovo pisanje pa sam se dohvatio neke dvije knjige koje sam, kunem se, uporno pokušavao pročitati da pokušam i ja saznati nešto o etici i kvaliteti tog kuhanja. Koliko sam god to uporno pokušavao iščitavati, to je bilo toliko dosadno i naporno, intelektualno prenapuhano, da sam na kraju morao odustati. Uopće se više ni ne sjećam kako su se te knjge zvale, nisam iz njih zapisao ni jednu jedinu riječ, zaključio sam samo da je Handke jedan od onih pisaca koji bi htio biti svet, a pravi se da je jedan normalan pa čak i otkačen tip. Iritantno. Ako moram birati, uvijek radije biram istinske gadove, ljude za koje punih usta i slatko možeš reći da su prava, originalna, nenadmašna i otrovna đubrad. Pa sam tako zapisao dio jednog intervjua s Bernhardom koji je o Handkeu 1978. godine rekao i ovo:

ANDRÉ MÜLLER: Naravno da ne bih želio da prestanete pisati. Samo sam pomislio da bi za Vaš rad moglo biti dobro da ste u kontaktu s nekim koji Vas razumije i voli.

THOMAS BERNHARD: Ja napredujem samo kad sam što je više moguće sam i bez obzira na sve što to podrazumijeva, a to je, naravno, u stvari ništa osim neugodnosti, ali to mi ne smeta; uistinu volim stvari s kojima drugi ljudi ne bi nikad htjeli imati posla. Probajte nagovoriti Handkea da živi ovdje tri dana - za tri dana bi pobjegao svojoj kćeri plačući. On je mekušac, mamin sin, a uvijek nešto trtlja o samoći. On je upravo tip osobe koja ne može podnijeti da bude sama, jer to od čovjeka puno zahtijeva. Tko to ne može neće nikad moći pisati kao ja; je li to važno ili nije ovih dana je naravno diskutabilno.

Što je ovih dana uopće važno je, naravno, jednako diskutabilno kao i 1978. godine.

28: Da su u doba corona pandemije mnogi postali zabrinuti za svoje sugrađane koji umiru od raka i srčanih bolesti.

Bolesnici koji umiru od raka i od srčanih bolesti su zapravo nadasve pogodni zato što se zbog takvih "zabrinuti" građani ne moraju uopće inkomodirati, ne moraju nositi maske i pokazivati nekakve iskaznice i propusnice. Neka, uostalom, umru negdje daleko od njihovih očiju kao što su umirali i dosad. Neka umru u nekakvom raspadnutom bolničkom odjelu s lošim liječnicima, koji je takav upravo zbog hrabrih predvodnika anti-covidskog “slobodarskog” bunta, mešetara koji uporno inzistiraju na uhljebima i iznajmljivanju ljudi i usluga. Takvi se najviše brinu za oboljele od raka.

Uostalom, sami su si krivi, pogledaj ih kako su debeli, sami su si krivi, pogledaj ih kako su stari i jadni, ionako bi umrli prije ili kasnije. I zašto bi se netko uopće inkomodirao nekakvom maskom ili ograničenjem zbog njih, sačuvaj bože, to je stvar slobode!

29: Da Hrvatska zapravo i nije država u kojoj su "svi pred zakonom jednaki", kako to piše u Članku 14. njenog Ustava.

U Vatikanskim ugovorima između Hrvatske i Vatikana iz 1997. godine piše naime:

U slučaju sudske istrage o kleriku zbog možebitnih krivičnih djela predviđenih krivičnim zakonikom, sudske vlasti će o tome prethodno obavijestiti nadležne crkvene vlasti.

30: Da je doktorica Alemka Markotić svjetlo u tunelu i uzdanica mnogih koji imaju smrtni strah od ove pandemije. Jedna gospođa mi je tako nedavno rekla da u ovoj pandemiji vjeruje jedino doktorici Markotić i da joj odmah bude lakše čim čuje njen glas.

Nije gospođa koju spomenuh jedina koja vjeruje jedino doktorici Markotić, u listopadu je kod nas o tome napravljena anketa, a statistika je pokazala da najviše građana u ovoj pandemiji vjeruje upravo doktorici Alemki, njih 28%. Svi su ostali daleko iza nje pa čak i naš sjajni doktor Đikić koji nam svaki dan na televiziji obznani nešto novo o ovoj pandemiji.

Čuo sam i da bi nam se crno pisalo da nema doktorice Markotić i da bi mnogi od nas dosad vjerojatno već bili odavno mrtvi – tako misle i oni koji su joj ove godine dodijelili prestižnu titulu Zagrepčanke godine. A ne misle samo oni. Tako je naš ugledni režiser Dalibor Matanić izjavio da bi volio da su svi influenceri poput Alemke Markotić, a Miljenko Jergović je u jednom u nizu svojih maestralnih osvrta na hrvatsku svakodnevicu zapisao:

Meni, pak, koji sam se u tom času emocionalno suglašavao s narodom, premda nisam gubio sposobnost da sebe i sve nas, a onda i sve njih, vidim nekako sa strane, Alemka Markotić bila je važna figura u nekom privatnom deja vu kompleksu. Meni je, naime, epidemija bila ponavljanje proljeća 1992. i opsade Sarajeva, a Alemka Markotić u to je vrijeme, i malo kasnije, bila lice iz Caritasove apoteke, doktorica iz blizine Katoličke bogoslovije, u čijem smo se kafiću tog ljeta družili. Fizički se nije mnogo promijenila, samo je iz male uloge u 1992. uzletjela u veliku ulogu 2020.

Može biti da doktoričina popularnost i proizlazi iz toga što je ona uvijek u blizini bogoslovija, karitasa, katoličkih sveučilišta ili kapelica u ustanovama javnog zdravstva. Narod je po tome i prepoznaje pa joj zato valjda i vjeruje, a ni ona ne štedi riječi utjehe. Prošle je godine nekako oko ovog blagdanskog vremena pred Katedralom čitala misu okupljenom puku:

Po zagovoru blaženog Alojzija svojom providnošću PRATI ONE KOJI SU NA VLASTI da promiču mir i jedinstvo te da ih mudrost križa i zrno koje umirući donosi plod poučava i nadahnjuje u zauzetosti za dobro svakog čovjeka, molimo te.

I kome bi uopće mogle smetati mudrost križa i plod umirućeg zrna? Oni kojima to smeta su loši ljudi, riječima doktorice, "ovaj virus nas puno uči – da su dobri ljudi još bolji, a oni loši još lošiji".

Uistinu je divna naša profesorica Markotić i ne libi se zauzeti stav i hrabro suprotstaviti svemu što ide na štetu našeg naroda. Tako je 17. rujna poručila svima koji se žele igrati doktora neka si kupe plastični stetoskop i plastična kliješta za vađenje zubi! Mnogi su pomislili da se taj hrabri istup odnosi na savjetnika Vlade, Gordana Lauca, koji je već dugo inspiracija antimaskerima i koji daje doktorske preporuke o tome što bi djeca trebala raditi u školama. No, nije takvo što dostojno doktorice Alemke, jer ona nije marksistički zatupljena nego kršćanski oprašta. Ona je uostalom koautorica sa znanstvenikom Laucom i doktorom Primorcem na članku "Fighting Covid-19 with water" ("Boriti se VODOM protiv Covida-19"). U tom se članku na sva usta objašnjavaju glikani i vlaga i sluznica i ono već kako to ide s glikanima, koji su jako jako važni za sve, a jedina slika u tom članku je naš divni Dubrovnik (iz Wikipedije) čiji zidovi predstavljaju mukoznu barijeru! Divno i domoljubno, a i nogometno, kako to već profesorica Markotić voli. Doktorica bi sigurno rekla "da Hrvati mogu sve kad hoće, najbolje na svijetu." Članak je objavljen u lipnju prošle godine i to u časopisu Journal of Global Health kojemu je glavni urednik akademik Igor Rudan, također savjetnik Vlade, kao što su bili i Lauc i Primorac, a u uredničkom vijeću časopisa je i doktor Ozren Polašek, također savjetnik Vlade.

Lijepo je kad naši najveći znanstvenici i savjetnici zajedno objavljuju i rade na dobrobiti svih nas i šteta je što mi Hrvati često ne možemo, a da ne radimo jedni protiv drugih i to u ovako divnoj zemlji s Dubrovnikom (iz Wikipedije) koji predstavlja sluznicu u znanstvenom časopisu. Dvadesetog je prosinca doktorica Alemka nastupila i kao predavač na konferenciji koju je organizirao doktor Lauc i to s predavanjem zanimljivog i inspirativnog naslova "COVID-19". Pa iako su doktora Lauca u međuvremenu izbacili iz savjeta Vlade jer je imao niz egzotičnih preporuka za liječenje covida (vodom i slično) i pozivao narod da se pobuni, doktorica Alemka mu ništa to nije zamjerila jer je, naravno, kršćanski milosrdna i oprašta. Poškropimo ovdje malo vodom.

Bilo je ove godina ipak i ovih koji nisu imali povjerenja u doktoricu Alemku. Tako je neki vjeroučitelj iz Križevaca predvodio prosvjed pred njenom kućom i to noću. Rekao je da su on i njegova rulja, tipično kršćanski i s puno ljubavi, "krvoločno pozvonili na zvono, želeći ju bioteroristički pitati da prokomentira mjere”. Vjerojatno je mislio na to da je doktorica svojedobno one koji neodgovorno šire zarazu koronavirusom, recimo na misama ili u crkvama, nazvala bioteroristima. Ne znam što im je doktorica odgovorila, no vjerojatno je pomislila da je takva grozna pitanja "nitko nije pitao od trećeg razreda srednje i profesora marksizma koji ih je poimence propitivao i zapisivao odgovore. Poslije je taj isti profesor pijan ispred crkve zapisivao tko je sve došao na ponoćku.” Ovdje se doduše radilo o vjeroučitelju, a ne o profesoru marksizma, ali grozni su činovi grozni pa tko god da ih je počinio.

Vjera, vjera nam treba, jer je samo pola na doktorici Alemki, pola je na pacijentu, a sve je ostalo na dragom Bogu. Trinaestog listopada na HRTu bila je emisija u kojoj je njen autor, Romano Bolković, s gostima propitivao “ima li smisla molitva ako Alemka Markotić zna više o virusu od bilo kojeg teologa”. Zanimljiva tema o kojoj sigurno ključno ovisi razvoj pandemije kod nas. Nažalost, emisiju sam propustio, ali nadam se da je autor uputio pitanje doktorici Markotić kako treća doza cjepiva utječe na one koje je opsjeo sotona i može li se uopće sotona pojaviti kod nje na Klinici za zarazne bolesti? Doktorica bi vjerojatno mudro odgovorila:

Bolje ostati doma nego biti na zaraznoj.

A Grunf bi dometnuo:

Tko ne umre preživjet će.

31: Da se sve vrline hrvatskog turizma i kvalitete hrvatskog ugostiteljstva najbolje vide kad je sezona u Dubrovniku. Tako su ove godine u jednom dubrovačkom lokalu goste upozoravali da moraju potrošiti minimalno 300 kuna ako ondje žele sjesti za stol. Oni bi meni s dva soka sjedili za stolom tri sata, rekla je tom prilikom gospođa vlasnica koja je majstorski odmjerila goste i zaključila da neće potrošiti koliko bi ona htjela. To je svugdje u svijetu normalno!

Naš je turizam, naravno, na samoj fronti svjetskih trendova. Tako se ove sezone raspravljalo i o tome bi li oni koji plate pizzu istu uopće morali i dobiti te je potom pojesti. Mnogi vlasnici naših restorana i pizzerija na Jadranu tvrdili su da ne bi te da je to tako u svim normalnim turističkim zemljama.

Iz jedne slastičarnice u Zadru gospođi su decilitar vode naplatili 2 kune. Poslije su medijima poslali obavijest o vrhunskoj tehnologiji koju primjenjuju u svom lokalu:

Voda koja se dodatno naplaćuje prolazi kroz posebne filtere radi uklanjanja nečistoća te se tretira UV lampama radi uklanjanja bakterijskih onečišćenja.

Vlasnici slastičarnice su Del Boy i Rodney. Za još koju kunu, gospođi bi izračunali i biološku dob.

Ljudi inače dolaze na naš divni Jadran da se kupaju u govnima. Oni sa skupim jahtama voze slalom među potocima kanalizacije da nađu naizgled čistu uvalu gdje mogu opaliti fotku za Instagram.

32: Da je u najmanju ruku sumnjiv svatko tko kaže sve će ti u Hrvatskoj oprostiti osim uspjeha:

U Hrvatskoj će vam sve oprostiti osim uspjeha.

- Dragan Kovačević, 15. 12. 2020.

Neki mi u Hrvatskoj ne mogu oprostiti uspjeh.

- Nadan Vidošević, 4. 10. 2009.

Sve se može oprostiti, ali uspjeh i pokušaj da budete drugačiji, to ne.

- Jadranka Todorić, sestra Ivice Todorića o svom bratu, 18. 10. 2017.

Ali je isto tako istina da će ljudi sve oprostiti prije nego uspjeh.

- Ante Todorić, 4. 10. 2010.

Jednostavno mi ne mogu oprostiti uspjeh i ruše me!

- Branko Uvodić, 31. 7. 2021.

Sve ti mogu oprostiti samo ne USPJEH!

- Branko Grčić, 19. 4. 2015.

Očito se radi o staroj hrvatskoj poslovici ‘sve možemo oprostiti, samo ne možemo uspjeh‘.

- Ante Sanader, 27. 9. 2019. u obrani kandidature Dubravke Šuice za potpredsjednicu EU komisije

Uvijek postoje oni koji vam ne mogu oprostiti uspjeh i pristojan izgled.

- Marina Lovrić Merzel, 26. 11. 2013.

Što god napraviš pozitivno, naravno imate često ljudi koji su iznimno negativni, koji, ono što se kaže u Hrvatskoj, je to da će ti sve oprostiti samo ne uspjeh.

- Nenad Bakić, 29. 3. 2018.

U Hrvatskoj će vam oprostiti sve osim uspjeha.

- Gordan Lauc, 18. 10. 2021.

33: Da je samo pitanje vremena, odn. točne godine u kojoj će Mate Rimac teleportirati bicikl na Mjesec, a onda izmisliti lijek za rak.

Matu Rimca, naravno, svi u Hrvatskoj znaju. To je naš najveći znanstveno-poduzetnički um nakon Tesle, zato sam i napisao prvu rečenicu o tome kako će on izmisliti lijek za rak i teleportirati bicikl, jer je, sudeći po tome što se o Rimcu naveliko piše, to najmanje što od njega možemo očekivati. Nije, doduše, još za to dobio sredstva od naše Hrvatske ili od Europske Unije, koja su također naša sredstva, ali s EU pozlatom, ali i to je tek pitanje vremena. Rimac je, naime, majstor za pisanje raznih projekata i povlačenje milijuna milijuna iz raznih fondova koje onda pravda time što pokazuje uglancani lim (ili ugljik?) električnog automobila na kojem piše "Rimac" (Amerikanci čitaju "rajmak", kao "kajmak", samo s "r" na početku).

Tu je fintu s pokazivanjem uglancanog automobila nakon što pocucla i još pokoji milijun iskoristio mnogo puta, a za to plaća i uglednim sajmovima automobila na kojima izlaže sjajni lim odn. ugljik pa se pored te mrcine od automobila naslikavaju razni uglednici poput naše bivše predsjednice Kolinde. Svi trče samo da ulože u Rajmaka jer je to zapravo pitanje istinskog domoljublja. Pa ako ulažu Porsche i Švabe, možemo valjda i mi Hrvati u svog čovjeka? Tako mu je i općina Sveta Nedjelja "iznajmila" 200.000 m2 građevinskog zemljišta na 69 godina, koje će plaćati manje od lipe po kvadratu mjesečno. U tome je veliku ulogu imao domoljubni HDZ, a zlobnici tvrde i da članstvo Rimčevog tate u HDZu, još iz onih slavnih vremena kad se društveno moralo brzo pretvarati u privatno, nikako nije moglo naškoditi.

Rimac je točka općeg odobravanja, premijer Plenković ga naveliko pokazuje predsjednicima država i oko njega ne može uopće biti spora. Školska knjiga ga je zapisala i u školski udžbenik tehničkog odgoja, i to na vrlo moderan način, kako i odgovara vizionaru – u stripu. Bitno je, naravno, da naša djeca nauče što je važno i što se vrednuje. Tako nasmiješeni dvadesettrogodišnji Rimac iz stripa kaže "Ali ja sam već prikupio 70 milijuna eura!". Prikupljajte djeco milijune gdje god stignete, bit će poticaja za sve vas, tko god da vam je tata, samo učite i radite kao Rimac. U Rimčevom slučaju to čak nije bilo ni nužno, jer mnogi njegovi nastavnici tvrde da je on bio zapravo najgori učenik s kojim su ikad imali posla. On im je na to naravno odgovorio da šta oni imaju o tome pričati kad je on s 23 godine već prikupio 70 milijuna eura! Piše čak i u udžbenicima.

Slaže se oko Rimca i ljevica i desnica pa je bivši SDPovac Maras, poznato saborsko lice, krajem prošle godine izjavio da će privući glasače time što će im reći da on želi ulagati u Matu Rimca. Nije mu uspjelo, ali nije ni čudo jer uopće nije bio originalan – svi žele ulagati u Matu Rimca, to uopće nije stvar nekakve političke odluke nego se podrazumijeva. SDP je, inače, divna stranka. A Matija Babić, vlasnik jednog od naših najčitanijih portala Index, 2019. godine je zapisao:

Zamislite vladu u kojoj bi bili Nenad Bakić, Mate Rimac, Velimir Šonje, Vuk Vuković, Ivica Puljak, Andrija Čolak, Igor Rudan, plus par superplaćenih hired gunsa iz jakih svjetskih korporacija i uspješnih stranih institucija... Za ministra unutarnjih poslova i kontrole porijekla imovine obavezno je potreban neumreženi stranac s iskustvom u FBI-u ili Scotland Yardu... Imali bi Singapur za 10 godina.

Samo neki mrki uhljeb koji ne cucla milijune javnih novaca i šire bi mogao biti protiv ovakve izjave, pogotovo kad pročita ono "superplaćenih hired gunsa". Tko to ne razumije, taj ne razumije takt vremena i ne zna ništa o Singapuru. Sve će ti, na kraju, u Hrvatskoj oprostiti osim uspjeha. Tu se ne radi samo o novom vremenu, nego i o starom domoljublju. Tako je Nenad Bakić sugerirao da bi Hrvatsku u slučaju energetskog kolapsa spasio upravo Mate Rimac, kao pravi domoljub, spajanjem svojih baterija za električne automobile da nam svima pomogne. Matematika je to, matematika i izumiteljstvo, neće nam biti kraja kad ispravno pospajamo sve žice u našim glavama. Taj je Bakić, zajedno s kolegom Cvetojevićem, doduše rekao i da je "Tesla, KAO I RIMAC, imao suludih izjava". Odlučio sam da ću to zapamtiti ako mi bude zatrebalo, jer je dosta primjenjivo i može se iskoristiti u raznim situacijama. Mogli bismo recimo reći: "I Tesla je, kao i Božo Petrov, ponekad imao facu kao dijete na tuti."

A Goranko Fižulić je 12. srpnja u Telegramu napisao članak naslova "Koliko bi bilo bizarno da Vlada određuje Rimcu kada će proizvoditi aute? Rad dućana nedjeljom ista je stvar". Rimac je dakle izrastao u neprijeporni aksiom. On je univerzalna vrijednost kojoj se sve druge vrijednosti imaju klanjati. Ako Rimac želi raditi nedjeljom i, općenito, goniti svoje radnike da rade kad se njemu prohtije, tko smo mi da tu bilo što govorimo? Ipak je to Rimac, iako Hrvatska već dugo ne bi trebala biti zemlja kmetova. Kod nas se, uostalom, po tom pitanju slavi i bana Jelačića, a nikako ne one gadne socijaliste, jer su oni sve i uništili. Tako je i Mate izjavio da mu nije jasno kako sve zemlje oko nas imaju industriju, a Hrvatska nema! Možda bi njegov tata i njegovi kolege HDZovci znali na to odgovoriti.

Najljepše od svega je ipak što Hrvatska Rimčevim genijalnim pothvatima utovaruje više od milijardu i pol kuna europskog novca i to za projekt "Istraživanje, razvoj i proizvodnja vozila nove mobilnosti i prateće infrastrukture". To spada u naš Nacionalni plan oporavka i otpornosti, a u Zagrebu bismo do 2024. godine trebali imati samovozeće električne robo-taksije. Nisu rekli kad ćemo imati odvoz smeća. Bitno je za tu lovu da se utovari u nešto digitalno i zeleno, jer to Europa želi i to je sad in. To nam je baš potrebno za oporavak.

Meni se ipak čini da naša vlada ne gleda dovoljno ambiciozno, digitalno i zeleno na tu lovu za oporavak koju smo dobili iz EU. Uz tih nekoliko milijardi što idu Rimcu za robo-taksije, Vlada bi trebala osigurati i dodatnu infrastrukturu za sve to. Najbolje bi bilo da se otkupe ruševine nakon potresa po Zagrebu i sva srušena i rasprodana industrija i da se sve to fino utrpa u satelitski privatni investicijski projekt robo-taksija koji bi se onda proglasio strateškim projektom Vlade RH, nešto kao projekt "Varteks kvart". To bi se onda financiralo javnim sredstvima. Prema tim bi se ruševinama nekadašnje industrije i nekadašnjeg grada javnim sredstvima izgradila prometna i urbana infrastruktura (nešto kao u projektu Varteksa) za robo-taksije kojima bi bogati turisti obilazili mjesta na kojima je nekad bila industrija i na kojima je nekad bio Zagreb, recimo ruševine Kamenskog ili Jedinstva, Nade Dimić, Tvornice duhana, Prvomajske, TEŽa, Heruca, može se od svega toga realizirati lijep krug. Dio razrušenog prostora treba preurediti za luksuzne namjene, za razne usluge bogatim turistima, a to bi također financirala vlada, jer je to, naravno, interes svih nas, iako bi bilo u vlasništvu privatnog investitora. Radilo bi se, dakle, o jednom krasnom projektu postapokaliptičnog turizma, nečem neviđenom u Europi, gdje bi turisti iz cijelog svijeta dolazili da se voze robo-taksijima u obilazak uništenih postrojenja i radničke sirotinje, kao u literaturi s kraja 19. stoljeća, samo u 21. stoljeću. Tome treba dati neko seksi ime, recimo "projekt urbane regeneracije", ili nešto tako, slično onome u Varteksu, bitno je da bude zeleno, urbano i digitalno, nešto što pokazuje da razumijemo svjetske trendove. A ako na tim mjestima, u toj raspadnutoj i opljačkanoj industriji slučajno ima još koji radnik, treba mu dati naknadu od 1870 kuna za pola mjeseca i zahvaliti mu se - mi ne možemo više biti u 19. stoljeću, ipak je ovo vrijeme digitalnog i zelenog, luksuznih električnih automobila i robo-taksija te urbane regeneracije. Nekoliko radnika treba ostaviti da budu kulisa za turiste i plaćati im 1870 kuna za pola mjeseca i to samo po polumjesečnom ugovoru s agencijom koja bi ih iznajmljivala za potrebe projekta.

Ima kod nas ipak i onih koji još ne znaju da se Rimčevo izumiteljstvo sjajno uklapa u EU viziju. On, naime, proizvodi električni automobil od 2 milijuna eura, uglavnom za šeike, koji je brži od svih drugih automobila u utrkama koje traju 10 sekundi. To je baš zeleno, digitalno i jako, jako korisno. On sam, inače, vozi gigantski i vrlo ekološki BMW M5, često i po svadbama, kad ima običaj šlajdrati gumama za razdraganu publiku. Gume se onda dime, ali to je jako ekološki jer su gume napravljene od, naravno, najmodernijih materijala. Kao i BMW M5.

Cijela Europa, doduše, i dalje strahuje od jake zime i cijene plina jer se nema čime grijati kad zagusti. No, to je samo prijelazno razdoblje. Kad Rimac jednom spoji svoje baterije, bit će grijanja da se izvozi iz Europe. Jer, kao što znamo, električna energija se proizvodi iz kvantnih fluktuacija vakuuma, pa onda samo spojiš elektrode. Plin je tako passé. Nama nasušno treba zelena ekonomija i baš sam neki dan gledao prilog o nekim ekološki osviještenim tipovima koji bruse stare drvene kuhače, a onda ih ponovo koriste. Istovremeno je sve na Zemlji u vlasništvu i u raljama njih dvadesetorice koji razne zelene i digitalne fore serviraju onima što marljivo i vjerno bruse drvene kuhače.

Namjerno sam napisao da Rimac proizvodi "električni automobil" u jednini, jer, iako već godinama priča kako ih je prodao 150 komada, taj je podatak nemoguće provjeriti u poslovnim knjigama, barem nama koji smo učili matematiku u socijalizmu i bili dobri učenici. Zlobnici zapravo tvrde i da ovaj jedan ili dva koja voza po sajmovima stalno prefarbava da izgleda kao da ih ima više, a da su i ta dva sklepana od kojekakvih dijelova iz Kine te da u njegovom inovatorstvu nema baš ničeg originalnog. A i baterije se izgleda stalno pregrijavaju. Zato je valjda prekoračio i sve rokove za homologizaciju tog automobila, iako je u projektima za koje mu je odavno kapnula javna lova obećao da će to biti svaki čas i da će automobil od 1914 konjskih snaga s četiri elektromotora biti uskoro na našim cestama. Još kad ubrza od 0 do 100 km/h za 1.85 sekundi, svi ćemo se moći busati u naša hrvatska i ekološka litijska prsa. Iako bi moglo biti određenih problema sa skretanjem u krivinama, u što su se uvjerili i neki koji su isprobavali te automobile za snimanje popularnih emisija o automobilima pa su u drugoj krivini završili u jarku. Treba se ipak privikavati na ekologiju i zelenu ekonomiju, trebat će vremena dok to postane dio naše svakodnevnice. To je i naš nacionalni interes. Nama je ovdje, uostalom, jedini spas umjetna inteligencija.

34: Da je u Beteru (općina Klinča Sela) zanimljiv spomenik iz 1980. godine koji nije srušen, iako nije ni posebno pažen, ali se još uvijek dobro drži.

Zanimljivo je da na spomen-ploči koja popisuje poginule iz tog kraja u 2. svjetskom ratu piše i da su ostavili svoje mlade živote širom naše socijalističke domovine ZA SLOBODU SVOG NARODA – ZA SOCIJALIZAM. Socijalizam je, dakle, posebno naglašen. Na popisu je više od 60 poginulih partizana i 15 imena ljudi koji su ostavili živote u ustaško-fašističkim gubilištima. Vijenac na spomenik nedavno je postavila Udruga antifašista Općine Klinča Sela.

Fotografije spomenika (ispod) snimljene su 30. listopada ove godine.

35: Da je Enrico Fermi smatrao da se čovjeku nakon pedesete godine života ne može više dogoditi ništa suštinski novo i da i nije takva šteta umrijeti nakon pedesete.

Podsjetilo me je to, naravno, na Bernharda, koji u jednom od svojih gadnih osvrta na starenje, u "Gubitniku", kaže:

Kad prijeđemo pedesetu godinu, sami sebi djelujemo pokvareno i bez karaktera, pomislio sam. Pitanje je samo koliko dugo možemo izdržati to stanje. Mnogi se ubijaju u pedeset i prvoj, pomislio sam. Mnogi i u pedeset i drugoj, ali više ih je koji to učine u pedeset i prvoj. Svejedno je ubiju li se u pedeset i prvoj godini ili u pedeset i prvoj umru prirodnom smrću, kako se to obično naziva, svejedno umru li kao Glenn ili kao Wertheimer. Uzrok je veoma često stid koji osjeća pedesetogodišnjak zbog prekoračenja granice, ostavljajući pedesetu godinu života iza sebe. Jer pedeset godina je apsolutno dovoljno, pomislio sam. Postajemo pokvareni ako prijeđemo pedesetu, a svejedno nastavimo živjeti i egzistirati. Mi smo kukavice koje prelaze granicu i postaju dvostruki bijednici kad pedesetu ostave iza sebe, pomislio sam.

Talijansko-američki fizičar Enrico Fermi (1901 – 1954) imao je jedno od najsimpatičnijih lica u povijesti fizike, sasvim nedostojno jednog nobelovca. Zapravo, izgledao je kao netko s kime bi čovjek rado popričao, a možda i popio koju. Što je sve Fermi u fizici napravio, neću ovdje navoditi, ali popis je uistinu ogroman, od temeljnih teorijskih doprinosa pa do eksperimentalnih proboja. Neki kažu da je Fermi rak probavnog sustava dobio od silnog zračenja kojem je bio izložen za vrijeme Manhattan projekta. Fermi je tada radio na istraživanjima uvjeta u kojima bi se nuklearna reakcija mogla održavati u području kontrole, znači na prvom nuklearnom reaktoru (Chicago Pile-1).

Kad je ležao u bolnici, nakon operacije u kojoj je ustanovljeno da liječnici ne mogu ništa učiniti i da mu je preostalo još možda šest mjeseci života, u posjet su mu došli Chandrasekhar i Herbert Anderson. Ljudi se općenito zbune i ne znaju kako da se odnose prema bolesnicima s tako teškom bolesti, pogotovo kad su prognoze u toj mjeri loše. Subrahmanyan Chandrasekhar, genijalni indijsko-američki fizičar, sjeća se da im je Fermi rekao da se čovjeku nakon pedesete i ne može dogoditi ništa suštinski novo i da gubitak i nije toliki kolikim bi se mogao činiti. A onda je pitao Chandrasekhara, "Reci mi, hoću li idući put biti slon?".

Fermi nije imao šest mjeseci, umro je pedeset dana nakon operacije.

Meni je pedeseta ovih dana posve blizu. Još manje od godinu dana.

<< 52 stvari u 2021. godini 52 stvari u 2021. godini, treći dio >>

Zadnji put osvježeno 23. prosinca 2021. godine