Zuj, 29. svibnja 2020. godine

Trebalo je stvari odvesti do njihovog krajnjeg značenja, do krajnjeg ishoda, ne stajati na pola puta i ne zadovoljavati se privremenim istinama uljuljkan u lagodu koju su pružale. Kad je u svojoj potrazi konačno otišao dovoljno daleko, shvatio je da je ono što je tražio poput zuja u zgradi kojemu nitko ne zna izvor i uzrok. Oduvijek je bio tu, od prvog trenutka kad su u zgradu ušli i živjeti se moglo jedino tako da se na njega zaboravi. Sve je poprimilo boju zuja. Sve što su vidjeli i čuli, sve što su jeli sadržavalo je u sebi taj zuj, toliko sveprisutan da je postao neodvojiv od svega, kao zrak o kojem ne razmišljamo dok dišemo iako je posvuda.

On koji je zuj konačno izdvojio i čuo posve jasno taj podmukli substrat svake misli i udaha, nije ga se više mogao riješiti upravo zato što je bio u svemu, i noćima se prevrtao u nadi da bi zuj ipak mogao prestati - možda ako skriveni motor prestane raditi ili ako mu ponestane struje. Milijun je puta poželio da ga nikad nije ni čuo.

<< Ako zagrliš vjetar Fahrenheit 451, dio dvanaesti >>

Zadnji put osvježeno: 29. svibnja 2020. godine.