Fahrenheit 451, dio dvanaesti (20. lipnja 2020. godine)


DISKRETNO SIROMAŠTVO NEKADAŠNJE SREDNJE KLASE*

Buržoaski život temeljio se na instituciji karijere - cjeloživotnoj stazi kroz radni vijek. Današnje profesije i zanimanja nestaju. Uskoro će biti daleke i arhaične poput srednjovjekovnih titula.

Naša jedina stvarna religija je plitka vjera u budućnost; pa ipak, mi nemamo pojma što budućnost donosi. Nitko osim onih nepopravljivo strašljivog duha više ne vjeruje u dugoročne planove. Štednja je kockanje, karijere i mirovine su klađenje visoke razine. Nekolicina uistinu bogatih mogu zaštititi svoje uloge. Prolovi** - mi ostali - živimo iz dana u dan.

U Europi i Japanu, buržoaski život se još nekako održava. U Britaniji i Americi postao je stvar iz zabavnih parkova. Srednja klasa je luksuz koji si kapitalizam više ne može priuštiti.

------------------
* The discreet poverty of the former middle classes u originalu - vjerojatno asocijacija na film The Discreet Charm of the Bourgeoisie Luisa Bunuela

** proles u originalu, skoro sigurno asocijacija na proletarijat iz Orwellove 1984.

John Gray, Straw Dogs (2002), moj prijevod s engleskog


UTJEHE DJELOVANJA

U romanu "Nostromo", Joseph Conrad piše: "Djelovanje je utješno. Ono je neprijatelj misli i prijatelj laskavih iluzija."

Za one kojima život znači djelovanje, svijet je pozornica na kojoj se uprizoruju njihovi snovi. U proteklih nekoliko stoljeća, barem u Europi, religija je oslabjela, ali nismo postali manje opsjednuti utiskivanjem ljudskog značenja u stvari. Tanki sekularni idealizam postao je prevladavajući životni stav. Na svijet se počelo gledati kao na nešto što treba preurediti na našu vlastitu sliku. Zamisao da cilj života nije djelovanje nego kontemplacija je skoro nestala.

Oni koji se bore da promijene svijet vide sebe kao plemenite, čak i tragične likove. Pa ipak, većina njih koji rade na poboljšanju svijeta nisu buntovnici protiv poretka stvari. Oni traže utjehu zbog istine čiju težinu ne mogu podnijeti. U samoj suštini, njihova je vjera da se svijet može promijeniti ljudskom voljom nijekanje njihove vlastite smrtnosti.

Wyndham Lewis opisao je ideju napretka kao "obožavanje vremena" - vjeru da su stvari vrijedne ne zbog onoga što jesu nego zbog onoga što bi jednog dana mogle postati. Zapravo je suprotno. Napredak obećava oslobođenje od vremena - nadu da sebe, u spiralnom usponu vrste, nekako možemo spasiti od zaborava.

Djelovanje čuva osjećaj vlastitog identiteta koji promišljanje uništava. Kad radimo u svijetu, imamo prividnu čvrstinu. Djelovanje nam daje utjehu za naše nepostojanje. Nije besposleni sanjar onaj koji bježi od stvarnosti. Od nje bježe praktični muškarci i žene, koji se okreću životu u djelovanju kao utočištu od beznačajnosti.

Danas dobar život znači potpuno koristiti znanost i tehnologiju, a da se ne podlegne iluziji da nas one mogu osloboditi, učiniti razumnim ili čak duševno zdravim. To znači traženje mira, bez nade za svijetom bez rata. To znači njegovanje slobode, znajući da je ona interval između anarhije i tiranije.

Dobar život se ne može naći u snovima o napretku, nego u izlaženju na kraj s tragičnim nepredviđenim okolnostima. Odgajani smo na religijama i filozofijama koje negiraju iskustvo tragedije. Možemo li zamisliti život koji se ne temelji na utjehama djelovanja? Ili smo previše mlitavi i ogrubjeli čak i da sanjamo o životu bez njih?

John Gray, Straw Dogs (2002), moj prijevod s engleskog


Ustaše su posebnu pažnju obraćali nižem i srednjem školstvu u cilju njegova pretvaranja u jednu od važnih poluga sistema. Prema smjernicama datim za organizaciju nastave u školama, naglašava se da »osobitu pažnju« treba posvetiti »državnom odgoju hrvatske mladeži, da se u novom pokoljenju što više razvija državna sviest, tj. shvaćanje biti i vriednosti svoje vlastite države, te dužnosti naroda i pojedinca prema državi«. Osnovne komponente odgoja i obrazovanja trebalo bi da budu: »a) vjersko i ćudoredno odgajanje; b) državno, domoljubno i družtvovno odgajanje po načelima ustaškog pokreta; c) obrazovanje i spremanje za život prema prilikama i potrebama zavičaja, naroda i države«. Radi takve koncepcije, ubrzano se pristupilo izradi odgovarajućih novih školskih udžbenika za pučke i srednje škole. To je isticano kao neophodno »za izpravnu naobrazbu hrvatske mladeži i nove hrvatske inteligencije«, jer je u Jugoslaviji škola »služila za odnarođivanje naše mladeži i za širenje protuhrvatskoga duha, pa su stoga i školske knjige bile sastavljene u nehrvatskom duhu, a napose knjige iz nacionalne skupine predmeta, dakle, čitanke, te poviestne i zemljopisne knjige«. Za njihov sadržaj i jezik isticalo se da je bio »u srbskom duhu, pun srbizama«, a većina je školskih knjiga bila na ćirilici. Za pučke škole izdani su u cijelosti novi udžbenici a za srednje, »samo iz nacionalne skupine predmeta, dakle za hrvatski jezik i književnost, za hrvatsku poviest i za zemljopis Nezavisne Države Hrvatske«. Izrada školskih udžbenika u cjelini vezana je s potrebom »izrade nove naučne osnove«. Zbog toga se u pogledu udžbenika iz ostalih predmeta, tražilo rješenje u uklanjanju »svih srbskih školskih knjiga« i njihovom zamjenom starijim udžbenicima iz vremena Austro-Ugarske, s direktivom da ih treba »preraditi u hrvatskom i ustaškom duhu, a izbaciti ( ... ) iz njih svaki trag nehrvatske prošlosti«.

[]

Pavelić je još krajem travnja 1941, potpisao odredbu »o osnivanju Hrvatskog državnog ureda za jezik«, kojem je zadaća bila da »rješava sva jezična pitanja« u NDH. U srpnju 1941. posebnom je naredbom detaljnije razrađena djelatnost spomenutog ureda. Glavne su mu dužnosti bile da radi na »priređivanju školskih knjiga i priručnika iz jezičnog područja«, vrši »pregledavanje školskih knjiga za sve predmete«, obavlja »jezično savjetovanje piscima ili nakladnicima«, vrši »jezični nadgled« štampe i jezika u kazalištu, na radiju i filmu, te da vodi »jezičnu promičbu«. Svi navedeni faktori moraju tijesno surađivati s Uredom, a prekršaji ove naredbe »kaznit će se kao redarstveni prekršaji«. Tako je i »rješavanje pitanja jezika« bilo zadaća konkretne ustaške politike. Sredinom kolovoza 1941. uslijedila je Pavelićeva »Zakonska odredba o hrvatskom jeziku, o njegovoj čistoći i o pravopisu«. Osnovni propis u toj odredbi bio je da se zabranjuje »u izgovoru i u pisanju upotrebljavati rieči, koje ne odgovaraju duhu hrvatskog jezika« te da se »na hrvatskom (se) jeziku ima pisati po korienskom, a ne po zvučnom pravopisu«. Na osnovu iste odredbe imenovano je posebno »Povjerenstvo za hrvatski jezik, njegovu čistoću i pravopis«. Prema odredbi, Povjerenstvo »će se brinuti, da se hrvatski jezik očisti, a pravopis ustali u duhu ove zakonske odredbe, te će ujedno propisati i kazne za zaštitu čistoće jezika i pravopisa«.

F. Jelić-Butić, Ustaše i NDH, Školska knjiga, Zagreb (1977)


Suštinske ideje podučavanja - objašnjavanje, rezoniranje, otkrivanje, propitivanje, sadržaj, dokaz, vjerodostojan autoritet, a ne patronizirajuća autoritarnost - suprotne su kognitivnom sitlu PowerPointa. A etičke vrijednosti nastavnika razlikuju se od onih koje se traže u marketingu.

Posebno je uznemirujuće uvođenje PowerPointa u škole. Umjesto da pišu izvještaje koristeći rečenice, djeca uče kako da ukrase ponude za kupce i informacije u reklamama, što je [ipak] bolje nego poticati djecu da puše.

[]

Umjesto da ih se obučava kao mini-birokrate u kulturi prodaje, učenicima bi bilo bolje kad bi se škole zatvorile na dane PowerPointa i kad bi svi otišli u znanstveni muzej.

Edward R. Tufte, Beautiful Evidence (2010), moj prijevod s engleskog


[] profesija vojnika razvija moralnu konstituciju koja snažno predodređuje čovjeka da se otuđi od sebe samog. I zato što se takva konstitucija prirodno pojavljuje, u različitim udjelima, kod većine onih koji žive ili su živjeli pod vojnim zastavama te kako je to izuzetno pogodan preduvjet za samoubojstvo, malo je potrebno da se ostvari tendencija za samouništenjem koju takva konstitucija sadrži - dovoljan je primjer. Zato se [samoubojstva] šire kao kuga među osobama koje su na taj način pripremljene da se njome zaraze.

Emile Durkheim, Suicide (1897), moj prijevod s engleskog; radi se o Durkheimovoj analizi serijskih samoubojstava među vojnicima.


Satira i "šale koje su se šaptale" stalno se ističu kao tipični oblici humora za vrijeme nacional-socijalizma. Oba oblika su uistinu bila dio humora u nacional-socijalizmu, ali su bili marginalni. "Šala koja se šapće" postala je mit za samoiskupljenje Nijemaca; posve neočekivano, nacional-socijalistički koncept satire je podbacio zato što je isprovocirao masovni prosvjed javnosti. U specifičnoj javnoj sferi nacional-socijalizma, smijeh koji je namjeravao isključiti nije se mogao tolerirati zato jer je biti isključen iz Volksgemeinschafta [narodnog zajedništva] značilo potpunu isključenost. U tim se prosvjedima, koji su bili usmjereni i prema službenim nacional-socijalističkim institucijama, nije radilo o prosvjedovanju protiv samog nacional-socijalizma nego o prosvjedovanju protiv vrste humora koji je imao mogućnost da isključi iz nacional-socijalizma. Kad je [časopis] Fridericus pozivao na "humor na fronti!", zahtijevao je promjenu forme, udaljavanje od na bilo koji način iritantnih šala i udaljavanje od destruktivne satire prema novoj formi koja je omogućavala humor koji bi doveo ljude zajedno, barem one koji su slijedili pravila. Ta forma, "njemački humor", postao je humor nacional-socijalizma kroz pritisak javnosti, a ne putem prisile. Narod je protestirao protiv humora koji bi se mogao razumjeti kao protest. Svi su se željeli zajedno smijati i svi su se zajedno smijali, ali samo dotle dok su htjeli ili im je dopušteno da se ponašaju u skladu s pravilima.

P. Merziger, Humour in Nazi Germany: Resistance and Propaganda? The Popular Desire for an All-Embracing Laughter (2007), moj prijevod s engleskog


Recite predanom kršćaninu da ga žena vara ili da smrznuti jogurt može čovjeka učiniti nevidljivim i on će vjerojatno zahtijevati onoliko dokaza kao i bilo tko drugi te će se u to uvjeriti u onoj mjeri u kojoj te dokaze i pružite. Recite mu da je knjigu koju drži uz krevet napisalo nevidljivo božanstvo koje će ga kazniti vječnom vatrom ako ne prihvati sve tamo napisane nevjerojatne tvrdnje o svemiru i on za njih neće tražiti nijedan jedini dokaz.

[]

Ali uistinu zloćudno sudioništvo Crkve ogledalo se u njenoj voljnosti da nacistima ustupi svoje rodoslovne spise i tako im omogući da otkriju moguće židovske pretke svake osobe. Guenther Lewy, povjesničar Katoličke crkve, je zapisao:

"Pitanje o tome bi li [Katolička] crkva trebala pomoći nacističkoj državi nikad se nije ni postavilo. Upravo suprotno. Mi smo uvijek nesebično radili za narod bez obzira na njegovu zahvalnost ili nezahvalnost, napisao je jedan svećenik u Klerusblattu u rujnu 1934. godine. Mi ćemo također učiniti sve što je u našoj moći da u ovome služimo narodu. A suradnja Crkve u ovoj stvari nastavila se kroz sve ratne godine, kad cijena toga da se bude Židov nije više bila samo otpuštanje iz javne službe i gubitak sredstava za život, nego deportacija i izravno fizičko uništenje."

I sve se ovo događalo usprkos činjenici da je Katolička crkva bila u stvarnoj opoziciji značajnom dijelu nacističke platforme, koja se usmjerila na ograničavanje njene moći. Goldhagen nas podsjeća i da nijedan njemački katolik nije ekskomuniciran prije, tijekom ili nakon rata, "nakon počinjena zločina većih od bilo kojih u povijesti." To je uistinu iznimna činjenica. Kroz ovaj je period Crkva nastavila ekskomunicirati brojne teologe i učenjake zato što su zastupali neortodoksna gledišta i zabranjivati stotine knjiga pa ipak nijedan počinitelj genocida - kojih je bilo ogroman broj - nije uspio namrštiti cenzorsko čelo pape Pia XII.

Sam Harris, The End of Faith, moj prijevod s engleskog


Inocent VIII je 1484. godine izdao papinsku bulu protiv vještičarenja i imenovao dva inkvizitora koji su vještičarenje kažnjavali. Ti su muškarci 1489. godine objavili knjigu Malleus Maleficarum [] koja se dugo smatrala autoritativnom. Oni su tvrdili da je vještičarenje prirodnije ženama nego muškarcima, zbog urođene iskvarenosti njihovih srca. Najčešća je optužba protiv vještica u to doba bila uzrokovanje nevremena. Sastavljen je popis pitanja ženama optuženima da su vještice i osumnjičene su mučene na spravi za razvlačenje udova sve dok nisu dale željene odgovore.

[]

Nekoliko se hrabrih racionalista usudilo posumnjati, čak i u jeku progona, da su oluje, tuče, munje i gromovi uistinu uzrokovani ženskim makinacijama. Prema tim ljudima nije bilo milosti. Pred kraj šesnaestog stoljeća, Flade, rektor Sveučilišta Treves i glavni sudac, nakon što je osudio bezbrojne vještice počeo je misliti da su možda njihova priznanja posljedica želje da izbjegnu mučenje na spravi za rastezanje udova, a zbog toga je pokazivao sve manje volje da ih osuđuje. Optužen je da se prodao Sotoni i podvrgnut jednakom mučenju na koje je on osuđivao druge. Kao i oni, priznao je svoju krivnju te je 1589. godine zadavljen i potom spaljen.

Bertrand Russell, Religion and science, 1935., moj prijevod s engleskog


To je dakle ideja - da bismo svi trebali biti zli ukoliko se ne pridržavamo kršćanske religije. Meni se čini da su oni ljudi koji su je se pridržavali bili uglavnom ekstremno zli. Naći ćete tu zanimljivu činjenicu da je što je jača bila religija nekog doba i što je temeljitije bilo dogmatsko uvjerenje, veća bila okrutnost i gore bilo stanje stvari. U takozvanim dobima vjere, kad su ljudi uistinu vjerovali u kršćansku religiju u njenoj potpunosti, bila je i inkvizicija sa svojim mučenjima; bili su milijuni nesretnih žena spaljenih kao vještice i prakticirana je svaka vrsta okrutnosti na raznim ljudima u ime religije.

Otkrit ćete ako pogledate po svijetu da je svaki i najmanji dio napretka u humanom osjećaju, svaki popravak u kaznenom zakonu, svaki korak prema smanjivanju rata, svaki korak prema boljem tretmanu tamnoputih ili svako olakšanje ropstva, svaki moralni napredak zabilježen u svijetu, bio uvijek kočen organiziranim Crkvama svijeta. Kažem posve namjerno da je kršćanska religija, onakva kakva je organizirana u svojim Crkvama, bila i još uvijek jest glavni neprijatelj moralnog napretka u svijetu.

B. Russell, Zašto nisam kršćanin (1927), moj prijevod s engleskog


I bilo mi je sve teže, u okviru slobode koju mi je davala moja mašta, izmišljati dokaze koji bi dostajali da me uvjere. Tako me je nevjera vrlo polako preuzimala, ali je taj proces na kraju bio potpun. Proces se odvijao tako sporo da nisam osjetio nikakvu neugodu, i nisam ni sekunde posumnjao da je moj zaključak ispravan. Uistinu, teško mi je razumjeti kako bi itko mogao htjeti da kršćanstvo bude istinito; jer ako jest, čini se da jasni jezik teksta ukazuje da će ljudi koji ne vjeruju, a to bi uključilo mog oca, brata i skoro sve moje najbolje prijatelje, biti kažnjavani za vijeke vjekova. Takva je doktrina za svaku osudu.

Charles Darwin, The Autobiography of Charles Darwin 1809–1882, moj prijevod s engleskog


Crnci kažu da su njihovi bogovi crni i da imaju ravne noseve, a Tračani kažu da su njihovi plavooki i riđokosi. Pa kad bi goveda ili konji [] imali ruke i mogli crtati [] onda bi konji crtali svoje bogove kao konje, a goveda [svoje] kao goveda []

Ksenofan iz Kolofona, ~ 500 prije nove ere

Ovo je dvanaesti dio popisa tekstova koji će biti zabranjen kurikularnom reformom, svojevrsni kurikularni index librorum prohibitorum pod nadzorom domoljubnih snaga i Crkve. Kako je započeo ovaj pothvat očuvanja dobre literature, >> pročitajte u prvom dijelu. S odmakom vremena, ovaj se pothvat polako pretvara u odabir zanimljivih odlomaka iz literature koju sam u zadnje vrijeme čitao, ali kako je literatura koju ja čitam dobrim dijelom posve "blasfemična" i "nedomoljubna", sve se i dalje dobro uklapa u početnu zamisao.

<< Zuj I danas sam tu >>

Zadnji put osvježeno: 20. lipnja 2020. godine