Ako zagrliš vjetar (20. svibnja 2020. godine)

Ako širom raširiš ruke i zagrliš vjetar možeš poletjeti. Nakratko, doduše, ali uvuče ti se to u snove pa stalno sanjaš svibanjski vjetar koji miriše na jasmin i na kojem raširenih ruku letiš posve nisko iznad makova u žitu pa se na kraju polja uzdigneš da nadvisiš šumu i preplašiš kosove u grmovima divljih ruža.

U tim je godinama, možda trinaest, teško razlikovati život od sna i dobro se sjećaš kako si vozio bicikl najbrže što se može dok ti je vjetar napuhavao plavu košulju. Pri takvoj je brzini samo malo potrebno da se dogodi nešto magično jer je život velik i sve je u njemu moguće, pogotovo kad se godina otvara kao pupoljak, a zrak nosi još posve blagi miris divljih karanfila, pa bazge, pa gloga – nije to za svakoga, to je samo za one koji znaju da je glog apsolutno nužan sastojak te magije.

Smiješ se i na trenutke sklapaš oči, a plava košulja je već kao padobran i svakog bi te časa mogla podignuti visoko, visoko u zrak.

<< Slikarica otoka Zuj >>

Zadnji put osvježeno: 20. svibnja 2020. godine