Zelene crte, 2. ožujka 2018. godine

O tome sam razmišljao otkad sam bio srednjoškolac, valjda otkad sam prvi put vidio hercules grafičku karticu i zeleni monitor u MIOCu - razmišljao sam o crtama koje iscrtavamo življenjem. Svaki je život žaruljica koja se kreće po zemljovidu i iza sebe ostavlja trag. Prolazi ulicama do posla, ode na kavu s prijateljem, prošeće oko ručka po Mirogoju, pa se opet vrati. Navečer možda ode sresti nekoga koga dugo nije vidio, a za vikend ode negdje daleko, gdje su ceste slabo ucrtane. U svakom slučaju linija putuje. Iz dana u dan, iz godine u godinu, dok se žaruljica ne ugasi. Ostaje tako iza nas zelena crta iscrtana po zemlji kojom smo hodali, vozili ili letjeli - otisak našeg života.

Slika iz maturalne radnje Antonija Šibera ("Električno polje", MIOC Zagreb, 1991. godine) prikazuje ekvipotencijalne plohe dvodimenzionalnog sustava naboja. Iscrtana je na hercules grafičkoj kartici (720×348 piksela, jednobojno).

No, život je, naravno mnogo više od toga. Nije u tom iscrtavanju važan samo naš otisak, nego i zelene crte ljudi koji putuju s nama. Barem neko vrijeme. Zelene crte majke i oca koje ustrajno prate našu, pogotovo kad smo mali, a onda se sve više razilaze, rjeđe sastaju na zemljovidu života. Zelena crta bračnog druga koja se približi našoj, tko zna otkud, često iz neke posve udaljene točke, ali se spoji s našom. Jednom, pa dvaput, pa sve češće, sve dok se crte ne usklade i zaplešu zajedno, odlazeći i dolazeći, uvijek se vraćajući ponovo, da se razdvoje ujutro kad odlazimo na posao, u susret prijatelju, možda i kolegama na poslu. Neke od tih crta iscrtavamo s ljudima koje ne volimo. Dogodilo se, crte su se sastale nekom nužnošću ili odlukom, a mi smo situaciju prihvatili, predviđajući ili da je privremena pa će nam se crte opet razdvojiti, ili da se možemo podnositi i duže vrijeme, sve dok nam se crte ne sastaju u neposrednoj blizini i prečesto.

Crte koje su nekad bile skupa, razdvoje se. Stari prijatelji se više ne razumiju. Ljubavnici postaju ravnodušni. Suradnici odlaze svatko na svoju stranu, na drugi posao. Ali, dogodi se ponekad, da se zelene crte ponovo dotaknu. Najbolje je kad obje zelene žaruljice to žele i dogovore pa se nađu opet, porazgovaraju o tome gdje je svatko bio i prisjete se ranijeg vremena kad su se sretali i iscrtavali crte koordinirano. To može biti lijepo iskustvo. Podsjetimo se gdje smo bili, okrenemo se unatrag da vidimo koliki smo put iscrtali. Može pomoći i kad je čovjek depresivan. Ostalo je ponešto iza nas.

Jučer sam se susreo sa svojim kolegom, prodekanom Dudom, s kojim sam tri godine sudjelovao u snimanju emisije "Peti dan" (ispod). To je već treći put, čini mi se, da su nam se crte dogovorno sastale, a sastale su se i još jedan-dva puta slučajno. Recimo, na autobusnom kolodvoru kad smo ispraćali i dočekivali svoje drage - druge žaruljice s kojima smo se usklađivali.

Razgovarali smo jučer, između ostalog, o:

• Izboru novog rektora
• Gramsciju, Krleži, sukobu na ljevici i informbirou
• MZOu i kurikularnoj reformi
• O tome zašto riječ sloboda više uopće nije prisutna u javnosti, a osamdesetih je bila na svakom koraku pa i kod Džonija, naravno, i to u vrlo intimnom kontekstu

A i pili smo pivo i prisjećali se zelenih crta koje smo zajedno iscrtavali.

- odlomak iz Dean Duda, "Užas je moja furka" (Socijalistički urbani imaginarij Branimira Štulića), Devijacije i promašaji: etnografija domaćeg socijalizma, ur. I. Prica i L. Čale Feldman, Institut za etnologiju i folkloristiku, Zagreb (2006)

Naše su se crte primaknule i 19. listopada 2016. godine (ispod).

Tada smo, između ostalog, razgovarali o:

• Situaciji na Filozofskom i namjernim pokušajima plasiranja dezinformacija u javnost
• Ministrima iz vlade "u pripremi"
• Humanističkom i prirodnjačkom konceptu autorstva
• Doktoratima i doktorandima, slobodi stvaralaštva i ulozi mentora

A 30. kolovoza 2017. godine, sreo sam se, dogovorno, i s profesoricom Čačinovič, također kolegicom s kojom sam iscrtavao zelene crte po zgradi Hrvatske televizije (iznad). Nas smo dvoje tada, uz kavu, razgovarali i o:

• Thomasu Mannu
• "Profesionalnoj" filozofskoj literaturi i sočnosti koja u nju ne pripada, a tako je potrebna
• Haloškim goricama i vinu
• Akvarelu i necanju
• RR (risk ratio) omjerima lijekova i matematici smrti

  Naravno, pored svih tema koje sam naveo, najbolje sam izostavio. Te nisu za javnost nego se raspravljaju samo među suputnicima.
  
  Kad se čovjek osvrne unatrag na zelenu crtu koju vuče, pogotovo u ovakvim trenucima, kad se sretne s bivšim suputnicima, pomisli da je sve to moglo i drukčije i bolje. Da je ponekad moglo i osjetljivije, nježnije, a ponekad trebalo odlučnije i jače. Da je trebalo biti bolji, u svakom slučaju. I da je trebalo više ljubavi i snage, u svakom slučaju. Ali dobro. To nije ni čudno. Jer ni u jednoj točki tog puta nismo bili onaj koji se osvrće, nego netko tko je postajao.
  
  A pomislimo i da sve to i nije bilo tako loše. Ako smo bili barem minimalno dosljedni, naravno. Takvi nas trenuci krijepe i usmjeravaju da crtamo još ljepše onaj komad crteža koji nam je preostao.

  << Julio Jurenito

  Što mislimo kad kažemo izvrsnost? >>

  Zadnji put osvježeno: 2. ožujka 2018. godine.