Julio Jurenito, 22. veljače 2018. godine

Strogo gledajući, Julio Jurenito je slaba knjiga. Ne znam zašto o njoj i dalje razmišljam, evo već skoro cijeli tjedan nakon što sam je pročitao. Ma znam zapravo - razmišljam zbog Ilje Erenburga, ali ne bih ni o njemu razmišljao da je knjiga posve slaba. Ima ipak u njoj nečega što mi ne da da je posve zaboravim pa sam je već nekoliko puta ponovno prelistao zastajući na papirićima koje sam polijepio po njenim stranicama da zabilježim zanimljive komade. Ima tih papirića mnogo i na svakoj drugoj stranici je biser.

Istrunut će sve kosti i svi bogovi. Srušit će se katedrale i molitve će pasti u zaborav. Nemoj žaliti za tim. Gledaj, tamo na suncu, izmahujući nogama, skakuće po stepi malo ždrijebe. Zar ono nije puno - prepuno životne radosti? A eto, ovdje, kod kolibice, podignute njuške prema nebu i podvijena repa, zavija pseto - nije li u njemu sav jad zemlje? Njima će sličiti budući ljudi. Oni neće skrivati svoja osjećanja u oklope od hiljadu centi. Češće promatraj djecu. Ja ne volim u njima samo sjećanje na lake dane čovječanstva - ne, ja u njima vidim sliku svijeta koji dolazi. Ja volim dijete koje još ništa ne zna, koje se s carskom gestom maša da skine - šta? broš na grudima matere? jabuku u vrtu? ili zvijezdu s neba? Kasnije će ga naučiti kako se oblači prslučić, kako da ljubi očevu ruku, kako da pravi psine i kako da se moli. Sada je ono još divljačno, pusto i lijepo. Ako želiš naučiti kako treba svojski mrziti čovječanstvo, voli, mnogo voli djecu! Vrijeđaj svetinje, krši zapovijedi, smij se, smij se bučno kad nije vrijeme smijehu, krči smijehom, mukom i vatrom mjesto za onog što će doći []

Erenburg je Jurenita objavio 1921. godine, kad je svijet bio još pod snažnim utjecajem nedavno završenog rata i ruske revolucije. Idoli su pali, milijuni ljudi su poubijani, a svijet se ukazao kao posve nesigurno i zlo mjesto u kojem su stare vrijednosti bile uzdrmane do temelja. U takvoj su atmosferi jedni pokušavali živjeti što je žešće moguće, a drugi su se pitali za što se uopće može živjeti. Ratovali su Grci i Turci, Turci i Armenci, Francuzi i Turci, Poljaci i Sovjeti. Benito Mussolini postaje talijanski premijer (1922). Negdje u to doba, Picasso, Ehrenburgov prijatelj, slika Tri glazbenika, a Duchamp odlučuje da će početi igrati šah.

Picasso, Tri glazbenika, 1921

Pablo Picasso, Tri glazbenika, 1921.

I Erenburgu je u tom svijetu teško bilo vidjeti dobrotu i vrijednost, a i svoje mjesto. No, jasno je vidio je da će stvari biti još gore. Roman sadrži sablasno točnu najavu holokausta, dvadesetak godina prije nego što će se dogoditi.

U bliskoj budućnosti održat će se svečane seanse

UNIŠTAVANJA JUDEJSKOG PLEMENA


u Budimpešti, Kijevu, Jafi, Alžiru i mnogim drugim mjestima. Program će osim omiljenih i udomaćenih tradicionalnih pogroma obuhvaćati također u duhu vremena obnovljena spaljivanja Judeja, zakopavanje živih u zemlju, prskanje polja judejskom krvlju, nadalje nove metode, kao "evakuaciju", "čišćenje od sumnjivih elemenata" itd.

POZIVAJU SE


kardinali, biskupi, arhimadriti, engleski lordovi, rumunjski bojari, ruski liberali, francuski novinari, članovi obitelji Hohenzollern, Grci, bez obzira na zanimanje, i svi ostali koji žele. Mjesto i vrijeme bit će javljeni naknadno. Ulaz besplatan.

Ilja Erenburg bio je, naime Židov. Između ostalog. Koliko god da je nekim Židovima u to doba ta činjenica bila sporedna, dvadeset godina kasnije nikome od njih neće biti sporedna jer onima koji su ih htjeli uništiti nije bilo ni malo važno što bilo koji od njih misli o svom židovstvu. Stoga ga se nitko nije mogao olako ni odreći pa ni Ilja Erenburg, premda bi u nekim drugim okolnostima Židov Erenburg bio nešto posve drugo. Erenburg je, kao i Cohen, mogao biti sve i svatko, a i bio je donekle - od "najbolje odjevenog muškarca u Montrealu" do "zen redovnika", družeći se u Parizu, u izgnanstvu iz carske Rusije s Picassom, Riverom i Modiglianijem.

Svatko tko kaže "Ja nisam Židov" nije Židov.
Jako mi je žao, ali ova je odluka konačna.

Tako kaže:

Eliezar, sin Nissana,
svećenika izraelskog;

a.k.a

Slavuj sa Sinaja
Yom Kippur 1973;

a.k.a

Jikan neuvjerljivi,
zen redovnik;

a.k.a

Leonard Cohen,
ovjereni radnik u prehrani,
San Bernadino County, CA;

a.k.a

Osnivač,
Reda ujedinjenog srca;

a.k.a

Najbolje odjeveni muškarac u Montrealu.
(prema lokalnim novinama)

Ali 1941. godine ni Erenburg, a ni jedan drugi Židov nije mogao reći "Ja nisam Židov". I upravo su te godine Drugog svjetskog rata i Erenburgova uloga u njima, na sovjetskoj strani, ono zbog čega i dalje razmišljam o Jurenitu.

Otto Dix, Jurišnici napreduju pod plinom, 1924

Otto Dix, Jurišnici napreduju pod plinom, 1924.

Skoro je nemoguće da je netko tko se 1921. godine sprdao s ruskom revolucijom, Lenjinom i boljševicima, preživio cijelu Staljinovu strahovladu, i to ne u nekoj mišjoj rupi, nego kao jedan od najznačajnijih pisaca i novinara Sovjetskog Saveza. Njegovi su tekstovi, čitani u svakom rovu Crvene armije, bili ubojito oružje sovjetske propagande i poticaj da se sovjetski vojnici bore još žešće i odlučnije. Nitko ne bi predvidio takvu sudbinu piscu Julija Jurenita koji je cinično i gorko ismijavao dekrete i novu "pravdu" i vojske bijelih, crvenih i svakakvih drugih, manje više istih, koji govore manje-više isto i svi jednako streljaju na istim onim mjestima gdje se uvijek streljalo:

Osim toga lokalne tradicije su bile jače od narodnih prevrata: u istim namještenim sobama gdje je bila smještena "čeka" smjestila se "kontr-razvjotka" i svih deset slijedećih ustanova iste vrste. Zatvor je ostajao zatvor, makar su u njega neprekidno dovodili jučerašnje ključare - on zbog toga nije postao ni konzervatorij, ni dječji vrtić. Čak i strijeljanja su vršena na istom tradicionalnom praznom zemljištu, otraga iza zatvora. Svi su dolazeći izdavali zakone o slobodi i neprikosnovenosti ličnosti, uvodili opsadno stanje kao i smrtnu kaznu za najmanji izraz nezadovoljstva takvom slobodom.

Tih 1920tih Erenburg je ozbiljno sumnjao u humanost "novog čovjeka", delegata, seljaka i u novo internacionalno jedinstvo pod slikom Karla Marxa:

Kongres sam posjetio samo jedanput. U velikoj dvorani sjedili su Kavkasci u čerkeskim kaputima, Afganistanci sa čalmama, u ogrtačima od voštanog platna, Buharci u jarkim kapama, Perzijanci u fesovima i mnogi drugi. Svi su na prsima nosili portret Karla Marxa s njegovom patrijarhalnom bradom. U sredini je sjedio drug u jednostavnom kaputu i čitao rezolucije. Delegati su klimali glavama, stavljali ruku na srce i na sve načine odobravali mudre teze. Jedan Perzijanac koji je sjedio u posljednjem redu, kad je saslušao do kraja referat o posljedicama ekonomske krize, rekao je ljubezno ruski mladom Indusu: "Veoma je prijatno klati Engleze!", na što je ovaj, prinijevši ruku k ustima, šapnuo: "Veoma".

Ali nije sumnjao samo u Marxa i revoluciju, sumnjao je u sve. Julio Jurenito ime je glavnog junaka Erenburgovog romana koji je neka vrsta proroka, a njegovih ga sedam sljedbenika naziva Učiteljem. Doduše, Jurenito ništa posebno ne prorokuje niti naučava, osim onoga da je ljudski rod vjerojatno nepopravljivo zao, da je novac bio i da će ostati ono oko čega se svijet vrti i zbog čega se svijet pali, da ratovi nikad neće prestati te da su sve vjere i pokreti kvarni, a institucije koje ih zastupaju trule i korumpirane. I da Europa ni ne zaslužuje ništa bolje nego da propadne, a da joj u toj propasti treba svakako pomoći. Zapravo, prilično očigledne stvari oko kojih se čak i ciniku početniku teško ne složiti.

- [KARDINAL:] Rat je divna stvar, samo ga treba razumjeti!

- Ali rečeno je "ne ubij!" - prostenja Aleksej Spiridonovič.

- Naravno, sine moj, i tu zapovijest ne može nitko ukinuti. Ali Biblija je sveta knjiga, nju treba umjeti shvatiti. Milosrdna crkva je izbavila vas i druge ovčice tog preteškog posla, preuzevši sav trud shvaćanja i tumačenja božje istine na svoja junačka leđa.
Max Ernst, Imperator Ubu, 1923

Max Ernst, Imperator Ubu, 1923.

U svom nauku Jurenito nikoga ne štedi, a kad malo ozbiljnije poslušamo, iza površnog smijeha ostaje obično gorčina. Jer ništa od toga o čemu Učitelj naučava nije nimalo smiješno i shvaćamo da je većina onoga što čovječanstvo jest bijedna farsa.

Zapitah Učitelja, kako to da je odabrao baš malog crnca.

- On vjeruje, - odgovori Jurenito - a to je u vašoj Evropi isto takva rijetkost kao i lijepa djevica ili pošten ministar. Vaša vjera je kukavička, ona baca sjenu sumnje i ironije, dječačke radoznalosti i proračunatosti trgovčića koji se boji da ne izgubi na robi. Koji opat ne zaviruje krišom u školski udžbenik prirodopisa da vidi koliko je kitovo ždrijelo, i ne nastoji da bezgrešno začeće objasni kompliciranim simbolizmom filozofije koji je u modi? Vaše nevjerovanje nije hrabrije od vaše vjere: njega prate praznovjerje, obraćenje pola sata pred smrt, Steinerove knjige, vječno moljakanje pred vratima osiguravajućeg društva. Vaši ateisti, kad ispiju čašicu vermuta, junače se i govore blasfemije; a zatim, kad se sjete mirisa groblja u ljetno podne, imaju za svaki slučaj pri ruci evanđelje, razmišljaju o neshvatljivom duhu (uz neodređeni pokret prstiju) i ne spavaju cijele noći ako žena razbije toaletno ogledalo.
Francis Picabia, La Sainte Vierge, 1920

Francis Picabia, Blažena Djevica, 1920.

U Erenburgovom romanu ne događa se bog zna što. U njemu Učitelj i njegovi učenici uglavnom nasumično i bezglavo bauljaju Europom razotkrivajući temeljito sve njene niskosti i podlosti, lažne veličine i prostituciju svih vrsta. Nema tu neke posebne fabule ni sloga, zapleta ni raspleta, a razlozi zbog kojih se nešto zbiva i zbog kojih se nešto završava posve su apsurdni i posve realni u toj svojoj apsurdnosti.

Poštovana gospodo, ja znam da će moje riječi izazvati proteste, a možda i negodovanje, ali ja smatram za neophodno da ispunim svoju građansku dužnost i ustanem ovdje odlučno u obranu prostitucije. Naše društvo počiva na velikom principu slobodne trgovine, i ja ne mogu dozvoliti da vi napadate taj sveti temelj civilizacije. Ja, naravno, mnogo cijenim vaše nastojanje da podignete važnost čovječjeg tijela, ali nitko ovdje neće odricati da i razum i duh postoje. A zašto, kad zabranjujete prostituciju, ne pođete dalje u vašoj ludosti pa ne ustanete protiv novinara da se prodaje svake noći za honorar po retku? Zašto ne težite da uništite poslanike koji razdaju biračima različita zemaljska blaga, i misionare koji nagrađuju neofite nipošto ne nebeskom manom? Sveto je pravo raspolaganja svojim tijelom i pravo njegove prodaje za zlato ili novčanice. Prostitucija je jedan od najkarakterističnijih izraza naše kulture, pa ja predlažem ne samo da se ona ne proganja već da se stavi pod zaštitu međunarodnih zakona i uvrsti među najuglednije ustanove, u rangu senata, burze i akademije []

Kad sam zatvorio Jurenita, lik Ilje Erenburga učinio mi se još daljim i čudnijim nego što mi je bio. Bilo mi je potpuno nezamislivo da se taj čovjek vratio u Sovjetski Savez, postao praktički režimski pisac i angažirao u ratu. Razlog je tome to što je Erenburg vrlo jasno shvatio zlo koje predstavljaju nacisti i što je znao da kao Židov i nema mnogo izbora. To je groteskno i paradoksalno, jer u Jurenitu Ehrenburg opisuje ruski antisemitizam i sve vojske koje podjednako ubijaju i pljačkaju Židove.

Čitav je Erenburgov život bio neka vrsta paradoksa. I u čitavom tom životu, pa i u okrutnom ratnom i poratnom režimu, vidimo Erenburgove pokušaje da ostane barem mrvicu svoj u tim nemogućim okolnostima. Znajući kako je u ta vremena bilo lako izgubiti glavu, valjda sam razmišljao kako bih se ja snašao u toj situaciji. Razmišljao sam i može li čovjek uopće biti dosljedan i velik ako želi preživjeti i kako se u takvim vremenima moraš svrstavati i izjašnjavati u terminima koji ti uopće ne odgovaraju - znam i ja ponešto o tome. U ratnim se godinama Erenburg izjašnjavao uglavnom kao Sovjet (!) - zato njegovo ime i pišem kao Erenburg (Эренбyрг), a ne Ehrenburg jer mi se čini da više odgovara i njegovom izboru. On i Vasilij Grosman bili su prvi koji su u Crnoj knjizi, 1944. i 1945. godine, ukazali na ogroman opseg i sustavnost nacističkih zločina nad europskim Židovima, u okupiranoj Poljskoj i okupiranim područjima Sovjetskog Saveza.

Otto Dix, Ratni invalidi, 1920

Otto Dix, Ratni invalidi, 1920.

Erenburgu zamjeraju da je u zauzimanju strane otišao predaleko. Danas navode njegov žestoki tekst Ubij! u kojem za sovjetske vojnike piše da im nijedan dan ne smije proći, a da ne ubiju Nijemca. Oko toga na što misli kad kaže Nijemac i danas se lome koplja. Erenburg je u pismu Staljinu (!) pisao da je iz njegovog teksta posve jasno da misli na njemačkog vojnika, a ne na njemačke civile. I danas mu zamjere, pogotovo u Njemačkoj, da su njegovi vatreni tekstovi doprinijeli zločinima koje je sovjetska vojska počinila u napredovanju prema Berlinu. Postoje i dokazi, premda je iz tih godina vatre i uništenja teško nešto sigurno dokazati, da je nacistička propaganda "prevodila" Erenburgove tekstove, dodajući u njih grozote o silovanju Njemica tako da svoje vojnike potakne da se žešće odupru sovjetskom napredovanju. Što je u svemu tome istina, a što laž i propaganda, teško je razlučiti. I danas se oko Erenburga vode žestoke polemike, a njegovu ulicu u Rostocku već dugo žele preimenovati. "Ako postoji Ehrenburgova ulica, treba postojati i Goebbelsova" kaže lokalni CDU političar Daniel Peters. Juliju Jurenitu i njegovim učenicima bi to svakako bilo zabavno, ali svi su umrli prije Daniela Petersa iz Rostocka pa nisu stigli zapisati pokoju i o njemu.

Mladi Ilja Erenburg, jedan od učenika velikog Učitelja Julija Jurenita, čini se kao posve drukčiji čovjek od Ehrenburga dvadeset godina kasnije. Ali to možda i nije čudno. Rat je zlo koje i u inače dobrim ljudima potpaljuje zlo. Zato ga je bolje ni ne započinjati, premda je to posve uzaludna nada, rekao bi Učitelj.

Nisam u ovom tekstu dotakao ni minimum onoga što se o Erenburgu trebalo reći, o njegovoj aktivnosti za uvažavanje ruskih pisaca u egzilu, čak i kad je to bilo iznimno opasno u sustavu u kojem je živio, za rehabilitaciju pisaca koji su bili na crnoj listi za Staljinova života, o njegovim drugim romanima, a napisao ih je valjda stotinu. Možda neki drugi put.

<< Dürer, Whitman i Feynman o busenu trave Zelene crte >>

Zadnji put osvježeno: 23. veljače 2018. godine.