Zašto ne socijalizam? (12. listopada 2019. godine)


[]

- Onima koji zapravo obavljaju posao u ovom svijetu radeći 8 sati dnevno ili više i proizvodeći dobra ili usluge koje svi trebamo i koristimo da bismo živjeli, kapitalisti kažu "ne možete to raditi ako ja od toga ne zaradim koji dolar". Zašto uopće trebamo kapitaliste? To je vrsta pitanja, temeljnog, strukturnog pitanja, koje nitko ne postavlja ovih dana. Čitate Paula Krugmana i druge komentatore svjetske ekonomije i oni su vrlo dobri u predviđanju hoće li kamatne stope rasti ili padati i kolika će biti stopa nezaposlenosti, ali nikad se ne odmaknu i upitaju "zašto ovaj sustav, zašto ne neki drugi sustav?" To je pitanje koje je Marx upitao i koje čini njegove radove toliko opasnim. [] Oni ponekad nisu uzbudljivi za čitanje, mogu biti vrlo teški i zakučasti, ali postavljaju pitanja koja ovih dana nitko ne postavlja i zato su zastrašujući.

[]

Ovih je dana sve malo kompliciranije, ali sve što trebate učiniti je da se malo odmaknete i primijetite da je u zadnjih dvadesetak godina skoro sav ekonomski rast otišao u džepove najbogatijih 1% ili 0.1%, dok obični radni narod nije uopće vidio povišicu stvarnih plaća. I to će vam reći tko su kapitalisti. Oni uzimaju sav onaj višak koji su radnici proizvodili sve ove godine.[]

[]

- Kad čujem kako govorite i koristite riječi "drug" i "kapitalist" u najboljem mi se slučaju čini da mnogi ljudi to smatraju staromodnim, a u najgorem da to odbija ljude. Sjećam se događaja otprije mnogo godina, kad sam još bio student i prisustvovao sam predavanju koje je držao netko iz Južnoafričke republike, pokušavajući potaknuti ljude da se angažiraju na političkom djelovanju protiv aparthejda i započeo je s "Dobar dan drugovi!", a stariji gospodin u publici čuo je te prve tri riječi i grozno progrgljao, nešto promrmljao sebi u bradu i otišao. Riječ "drug" bila mu je odbojna. Zašto? []

- Zanimljivo je da ste spomenuli Južnoafričku republiku jer sam proveo trideset godina svog života duboko angažiran u vezi s Južnom Afrikom i bio sam tamo 35-40 puta. I zaljubio sam se u tu zemlju kad sam tamo prvi put otišao 1986. godine upravo zato što je to bilo prvo mjesto na kojem sam bio gdje je kad si upoznao nekoga odmah bilo jasno je li ta osoba tvoj drug ili tvoj neprijatelj. A razlog tome je što je zemlja bila rascijepljena u dva dijela koja su se borila za život te zemlje i nije bilo kompromisne sredine. U Americi se možete slagati i čavrljati s ljudima, susrećete ih, razgovarate o zadnjoj nogometnoj utakmici ili čemu god i može proći mnogo vremena, a da nemate pojma kakva su njihova politička stajališta. Reći ću Vam iskreno: ja mislim da je time što je taj tip progrgljao i odmarširao dao govorniku najveći mogući kompliment koji je mogao, jer ono što je to značilo je da je govornik jasno dao do znanja na kojoj je strani. Ovaj tip je bio na drugoj strani i nije to htio slušati. I zato je otišao. Znate, održao sam govor na Williams koledžu prije godinu dana i rekao, morate odlučiti na kojoj ste strani, nekad imate prijatelje i drugove, nekad neprijatelje. Oni su u vezi s tim bili jako uznemireni, htjeli su biti ljubazni. Oni su ljubazna djeca iz srednje klase koje su odgojili da budu ljubazni prema svima i nisu htjeli praviti razlike čak ni na najvažnijim pitanjima. A ja mislim da je to važno učiniti. Važno je prepoznati da postoje neke stvari [] zbog kojih se vrijedi posvađati. Neke stvari zbog kojih vrijedi prekinuti veze. Ako netko uistinu želi zagovarati izrabljivanje radnika i diskriminaciju prema ljudima tamne kože, ja ne želim biti prijatelj toj osobi, čak i ako pokušavam biti ljubazan tip. Jer te su stvari važnije od toga da se bude ljubazan tip.

[]

- U čemu je Marx pogriješio pa je imao toliku vjeru u radnike u Francuskoj, Engleskoj, Njemačkoj, Detroitu, Los Angelesu i bilo gdje, da će oni sami sebe najprije vidjeti kao radnike? Zašto nije došlo do tog ujedinjenog odgovora radnika koji je Marx predvidio?

- Tri su razloga. Tri su stvari u kojima je Marx pogriješio. Prvo, Marx zapravo nije razumio razmjere u kojima će rasne ili etničke razlike dominirati razmišljanjem ljudi, iznad njihovih ekonomskih interesa. Drugo, nije uvažio stupanj do kojeg će nacionalna identifikacija, francuska nasuprot njemačke, prevladati nad ekonomskim razlozima. Kad je moj djed bio socijalist, ja sam se vratio u njegovu prošlost i čitao novine iz tog vremena u kojima se on pojavljuje, i svi su njujorški socijalisti od kojih su mnogi bili emigranti iz Europe, na početku Prvog svjetskog rata bili vrlo sigurni da se francuski i njemački radnici neće nikad boriti jedni protiv drugih, zato što su svi bili radnici. Stoga su bili posve razočarani kad se ispostavilo da su radnici prvo Francuzi i Nijemci a tek potom radnici. Treća stvar u kojoj je pogriješio, a koja je uistinu važna, je da je Marx mislio da kapitalizam reducira sve radnike na isti, homogeni nivo polu-obrazovanih kontrolora strojeva. Ono što nije predvidio je ova vrlo piramidalna struktura svijeta rada u kojem tip koji radi u tvornici i žena koja radi u prodavnici brze hrane te menadžer srednjeg ranga koji radi u korporaciji mogu svi biti radnici, ali je njihova društvena klasa toliko različita da im je nemoguće da stvore bilo kakvu vrstu zajedničkog cilja. Dopustite da iznesem podatak koji ljudi uglavnom ne znaju, a koji je uistinu važan za razumijevanje Amerike. Svi govore o važnosti [] obrazovanja. Pa upravo sad u Americi, dvije trećine odraslih nema viši stupanj obrazovanja. Dvije trećine. Samo 35 % ima viši stupanj obrazovanja, 65 % ga nema. Ako nemate viši stupanj obrazovanja, ne možete biti liječnik, ne možete biti odvjetnik ni nuklearni fizičar. Također ne možete biti ni nastavnik u osnovnoj ili srednjoj školi. Ne možete biti upravitelji Walmart trgovine. Ne možete biti FBI agent. Sve vrste poslova, o kojima ljudi ni ne razmišljaju kao o lijepim poslovima više srednje klase, su vam nedostupne ako nemate više obrazovanje. A ako gledate televiziju steći ćete dojam da samo ljudi u getoima nemaju viši stupanj obrazovanja. Ali to nije točno. Dvije trećine Amerikanaca nema viši stupanj obrazovanja. Postoji klasna struktura koja dijeli ljude, koja ih navodi da gledaju jedni na druge kao na različite. To čini vrlo teškim proces u kojem bi oni ujedinili svoje napore i prepoznali da su na istoj strani te da bi trebali raditi zajedno, a ne jedni protiv drugih. U starim smo danima govorili o razlici između "odijela" (suits) i "košulja" (shirts). "Odijela" su označavala ljude koji su na posao išli u odijelima i bili su plaćeni na mjesečnoj bazi i imali su plaćen odmor, a "košulje" su označavale tipove koji su na posao išli u košuljama i bili su plaćeni po danu ili tjednu i zaprljali bi se, radili su teški fizički posao i nisu nosili odijela i kravate. Ista ta klasna podjela postoji i danas na vrlo kompliciran način u SADu i ne popravlja se. Upravo suprotno, pogoršava se. Marx to nije predvidio. I nažalost, bez te široke identifikacije, teško je ostvariti pravi masovni pokret.

[]

- Robert Paul Wolff, nekoliko dijelova razgovora za Why? podcast, The Institute for Philosophy in Public Life, 11. siječanj 2015. godine; moja transkripcija i prijevod s engleskog. Mjesta gdje su izostavljeni djelovi teksta označena su oznakom [].

Porezna stopa, SAD


Grafikon iz NY Timesa (D. Leonhard, 6. listopada 2019.) pokazuje da je 2018. godine najbogatijih 400 Amerikanaca plaćalo manju ukupnu stopu poreza od najsiromašnijih Amerikanaca (žuta linija pokazuje situaciju iz 2018. godine). Distribucija stope poreza prema prihodima iz 1950. godine prikazana je punom crnom linijom. Sive linije između 1950. godine i 2018. godine prikazuju kako se raspodjela poreza prema dohodovnim razredima mijenjala kroz godine.

<< Kome treba humanistika? Crtice o znanstvenicima 3 >>

Zadnji put osvježeno: 12. listopada 2019. godine