Kome treba humanistika? (4. listopada 2019. godine)


Danas ću govoriti o tri točke. Prva je da se u raznovrsnim pogledima na vrijednost humanističkih istraživanja [] svi izgleda slažu u jednoj središnjoj stvari - vrijednost humanističkih istraživanja ne da se svesti na spremnost drugih da za njih plate. A ako je tako, moja je druga točka da se institucionalno bojno polje na kojem se određuje vrijednost humanističkih istraživanja sve više formulira upravo u tim terminima: pokažite nam novac! I tada ćemo znati da vaše istraživanje ima vrijednost. Moja je treća točka da kad se vrijednost humanističkih istraživanja reducira na spremnost da se za njih plati, to utječe na vrstu istraživanja koja se odvija. I to predstavlja prikriveni napad na akademsku slobodu humanističkih istraživača. To mijenja naš odnos prema našem istraživanju. To kompromitira našu slobodu da odabiremo koja ćemo pitanja istraživati i kako ćemo ih istraživati. To kompromitira naše pravo da proizvodimo javna dobra koja nisu ni u čijem vlasništvu tako što ćemo o njima javno objavljivati i govoriti. [] Tako se na ovom bojnom polju na kojem se određuje vrijednost humanističkih istraživanja odvija ni manje ni više nego borba za našu akademsku slobodu, čak i ako se to rijetko iskazuje u ovom obliku.

U vezi s prvom točkom [] ovaj je forum predstavio vrijednost humanističkih istraživanja na mnoge načine, ali nijedan se od njih ne može svesti na novčanu vrijednost. [] Nemogućnost svođenja društvene, radne i kulturne vrijednosti humanistike na spremnost drugih da [za njih] plate govori nam da se radi o nekoj vrsti javnog dobra, u ekonomskom smislu, što ga čini posebno ranjivim na nedostatak sredstava. Za ekonomiste, javno dobro ne znači da je nešto samo dobro za društvo, nego da nešto ne isključuje - svjetionik, na primjer, ne može isključiti brodove od dobrobiti koju imaju od njegovog izvora svjetlosti, čak i ako kapetani brodova ne plaćaju za tu dobrobit. Javno je dobro [] neekskluzivno u ekonomskom smislu - svjetionik može istovremeno ponuditi mnogim brodovima dobrobit svog izvora svjetlosti. Humanistička istraživanja i kultura objavljena i obznanjena na javnim forumima su također [] neekskluzivni. Ne možemo isključiti one koji ne žele platiti od dobrobiti koju dobivaju iz vrijednosti tih istraživanja. A postoje dobrobiti koje uživati mogu mnogi članovi društva istovremeno, to je stvar kulture. Premda se mainstream ekonomisti slažu da bi javni sektor trebao financirati napredak općeg znanja, kao što financira i svjetionike, također se slažu da je izrazito vjerojatno da će javni sektor podbaciti u plaćanju pravih iznosa za prave stvari. Javna su dobra ranjiva dobra.

Druga je točka da iako vrijednost humanističkih istraživanja nije ekvivalentna spremnosti drugih da za njih plate, stalno nas se pita, zar ne, da opravdamo ono što radimo upravo u ovim okvirima. Pokažite nam novac! Poticanje vlade da se poveća vanjsko financiranje u suštini je prisililo sveučilišta da zahtijevaju da istraživači u humanistici financiraju sami javno dobro [koje proizvode]. Kroz mehanizme kao što su proračunska metodologija za [] istraživačke projekte, vlada danas raspoređuje svoja sredstva za istraživanje namijenjena sveučilištima na temelju udjela vanjskih sredstava koja su sveučilišta uspjela privući u usporedbi s konkurentskim sveučilištima. Ideja je da će vlada dati vašoj instituciji novac za financiranje vašeg istraživanja iz unutarnjih sredstava samo ako vi uspijete osigurati vanjsko financiranje iz vladinih organizacija koje se bave dodjelom projekata kao što je Australian Research Council (ARC), iz natječaja za javni sektor, a sve više i iz industrijskih projekata te filantropskih sponzora.

Ovo u suštini predstavlja skriveni napad na akademsku slobodu - to je moja treća točka. Akademska se sloboda često definira kao institucionalno pravo koje vam se dodjeljuje u vašoj profesionalnoj ulozi. To nije sloboda govora ili izražavanja s kojima se često brka u javnoj sferi. Ona uključuje pravo da odlučujete što ćete istraživati i kako ćete to istraživati, kao i pravo da vaše istraživanje proizvodite kao javno dobro, objavljujući ga i obznanjujući ga. Kako se onda akademska sloboda humanističkih istraživanja podriva ugovorima o financiranju koji izjednačavaju njihovu vrijednost sa spremnošću da se za njih plati? Prvo, akademska je sloboda tek formalna, a ne stvarna, ako istraživači nemaju sredstava. Virginia Woolf slično je naglašavala u vezi s kreativnošću - ako žene nisu pisale jednako kao muškarci bilo je to zato jer im je nedostajao, kako je rekla, novac i vlastiti prostor, a to je stanje koje danas definira iskustvo većine istraživača u humanistici. Prošle smo godine vidjeli kako je prethodni ministar obrazovanja stavio veto na 4.2 milijuna dolara na sredstva za ARC projekte u humanistici [] Projekti pod vetom uključivali su i istraživanja kulturnih promjena, ulogu sporta u odgovoru na klimatske promjene, istraživanja umjetnosti i povijesti, povijesti na dodiru kršćanskih i muslimanskih kultura na granicama Afrike i Europe te studije o strategijama koje tradicionalno industrijska predgrađa koriste da se nose sa zatvaranjima industrija. I zato što smo sve manje sposobni osigurati ovu vrstu sredstava, koja se onda dodjeljuju i po drugi put korištenjem proračunske metodologije za istraživačke projekte, sveučilišta danas nevoljko financiraju naše istraživačke teme i kroz svoje unutarnje projekte! Tako se naše opterećenje podučavanjem povećava, naše se administrativne obveze povećavaju [] Tako ostajemo bez novca, bez vremena i bez svog prostora da postavljamo i odgovaramo na pitanja za koja mislimo da se na njih treba odgovarati u interesu javnog dobra - ne ona na koja dioničari misle sa svojim uskim interesima, nego ona na koja mi mislimo. Same se teme koje se odabiru u humanističkim istraživanjima također mijenjaju. Danas smo prisiljeni da prijavljujemo projekte koji usmjeravaju naše istraživanje prema tim uskim interesima, potrebama javnog sektora i interesima industrije. I premda su one važne, ne smijemo zaboraviti poticaje [] koje izlaze iz srži naše uloge. Naš se rad sve više ograničava ugovorima o financiranju, da postavljamo samo određene tipove pitanja, a ponekad smo čak suočeni i s pritiscima da otkrivamo samo određene tipove odgovora. Postoje prema tome rizici koji su posljedica toga što se vrijednost humanističkih istraživanja svodi na spremnost da se za njih plati. Potreba da se pojasni vrijednost humanistike zapravo ulazi u samu srž uloge koju bi sveučilišta trebala imati. Kome je potrebna humanistika? Svakome tko vrednuje javno dobro istraživanja i akademske slobode. I zato su prirodni znanstvenici podržali humanističke istraživače u priči o vetu iz prošle godine, zato jer su prepoznali da je ovdje na kocki šire pitanje same naravi akademske slobode s implikacijama i na prirodno-znanstvena [] istraživanja.

- Miriam Bankovsky, govor na tribini "Kome treba humanistika?", Sveučilište Deakin, 31. srpnja 2019. godine, moja transkripcija i prijevod s engleskog. Mjesta gdje su izostavljeni djelovi teksta označena su oznakom [].

<< Fahrenheit 451, dio jedanaesti Zašto ne socijalizam? >>

Zadnji put osvježeno: 4. listopada 2019. godine