Crtice o znanstvenicima, dio treći (19. listopada 2019. godine)

Leonardo i liječnici

Leonardo da Vinci u svojim je tekicama zapisao:

Teži da sačuvaš zdravlje; a u tome ćeš to bolje uspjeti što više izbjegavaš liječnike []

U nastavku rečenice kaže da su njihovi lijekovi vrsta alkemije o kojoj su napisali više knjiga nego što imaju lijekova.

Leonardo je imao dobre razloge da sumnja u vještinu liječnika svog vremena. Iz seciranja leševa znao je da mnogo toga što oni smatraju apsolutnim istinama, temeljeno na grčkim, arapskim i srednjovjekovnim tekstovima, nema veze sa stvarnošću. Na jednom mjestu piše kako su liječnici u potpunoj zabludi u vezi s funkcioniranjem oka i da on zapravo jedini zna kako oko radi jer ga je uspio skuhati u bjelanjku (!), a onda precizno secirati što nikom prije njega nije uspjelo.

Lažno srce znanosti

Mnogo toga ukazuje da je Piero Anversa, ugledni znanstvenik koji je stekao svjetsku slavu "otkrićem" da se srčani mišić može regenerirati (endogenim) matičnim stanicama (2001.), najvjerojatnije kronični lažac i prevarant. Usprkos velikoj citiranosti njegovih radova i prestižnosti časopisa u kojima ih je objavljivao (Nature, Cell, PNAS, Lancet, New England Journal of Medicine ...), rezultati koje je objavljivao uglavnom se nisu mogli jasno reproducirati, premda se i danas tu i tamo pojave radovi koji "potvrđuju" Anversina "otkrića". Trenutno se razmatra povlačenje više od 30 njegovih članaka, među kojima su i oni najcitiraniji, a pitanje je koliko ih je ukupno izmišljeno.

Anversa, inače dobitnik uglednih strukovnih i znanstvenih nagrada te vlasnik brojnih patenata iz polja transplantacije matičnih stanica, radio je na prestižnom Harvardu do 2014. godine kad je fakultet protiv njega i suradnice pokrenuo istragu zbog sumnje na falsificiranje rezultata i izmišljanje podataka. Nekako otada njegova citiranost počinje padati (vidi sliku ispod - prema Google Scholar podacima iz 21. listopada 2018. godine), a ukupno je do danas citiran preko 45000 puta.

Koliko je točno javnog novca ulupano u Anversine "istraživačke projekte", koliko je javno-privatnih partnerstva pokrenuto, koliko je "uspješnih" tvrtki koje prodaju terapiju matičnim stanicama bolesnicima koji su preživjeli srčani udar nije poznato. Poznato je tek da se radi o basnoslovnom novcu. Anversa je, inače, poznat i po tome što u znanstvenim radovima nije navodio moguće sukobe interesa (uloge u kompanijama, klinikama, udjele u vlasništvu i slično), a što je naknadno "ispravljao".

Znanost je često lažna kad traži prestiž i novac. Lažne znanosti danas ima posvuda i to ne samo na rubovima znanosti nego i među onima koje okolina smatra znanstvenim zvijezdama.

O znanosti, duhu, nagradi i korupciji

Nekoliko stvari se potrefilo danas. Započet ću s Konradom Liessmannom (Teorija neobrazovanosti) i Schillerom:

Schiller je razlikovao znanstvenika kojemu je stalo do spoznaje istine od onog plaćenog učenjaka kojemu nije stalo do vrijednosti istine, nego samo i jedino do vrednovanja njegove djelatnosti. Opis što ga Schiller donosi u vezi s tim plaćenim učenjakom zapanjujuće i zastrašujuće točno odgovara novom tipu znanstvenog menadžera usmjerenog na efikasnost koji strogo luči korisno znanje usmjereno na rezultat od onih studija koje 'duh zadovoljavaju samo kao duh', objašnjavajući drugospomenuto kao stvar koje se čovjek odriče i 'sav svoj mar' uređuje prema onim zahtjevima koje mu 'postavlja budući gospodar njegove sudbine'. Nadalje se kod Schillera o ovom učenjaku kaže: U svojim draguljima misli ne traži on svoju plaću; on svoju plaću očekuje od stranog priznanja [] Izmakne li mu ono, tko je nesretniji od plaćenog učenjaka? Badava je živio, bdio, radio; badava je tragao za istinom, ako se istina za nj ne pretvara u zlato, novinske pohvale, u kneževsku naklonost. [] Žaljenja vrijedan je čovjek koji s najplemenitijim od svih oruđa, sa znanjem i umjetnošću, ne želi i ne ostvaruje ništa više od nadničara s najgorim! Koji u carstvu slobode svuda u sebi nosi robovsku dušu.

Drugo, pročitao sam prikaz knjige Losing The Nobel Prize (Izgubiti Nobelovu nagradu) Brian Keatinga koji je napisao cijelu knjigu o tome kako je "izgubio Nobelovu nagradu"! 😃 U prikazu, E. Siegel između ostalog kaže:

Kao i u drugim područjima života, tko će dobiti nagradu nije određeno isključivo zaslugama, nego sukobom ega, PRom, i mnoštvom predrasuda. []

Postoji implicitni pritisak da se pridruži velikoj grupi, uzdigne kroz titule i činove do vodeće pozicije, a onda usmjerava masovne kampanje "velike znanosti", umjesto da se fokusira i istražuje sve one pametne i neistražene ideje koje bi mogle biti zanimljive. []

I treće, slušao sam razgovor sa znanstvenicima koji tvrde da živimo u vremenu selekcije loše (i korumpirane) znanosti, zbog pritiska na stvaranje više materijala i članaka koji se moraju objaviti u što prestižnijim časopisima radi dobivanja što više novca za istraživanje. Sugovornici u emisiji koju sam slušao tvrde da to nužno i evolucijski vodi do selekcije loše, korumpirane i izmišljene znanosti. Jedan od sugovornika (Smaldino) je i autor članka The natural selection of bad science (Prirodni odabir loše znanosti) koji je dostupan na webu.

Edison, Tesla, psi, mačke, slon i tehnološka propaganda

1890-tih pa sve do 1903. godine, a vjerojatno i kasnije, Edison i njegovi suradnici izvodili su "predstave" na kojima su demonstrirali navodnu opasnost od izmjenične struje javno usmrćujući pse i mačke. Cilj je bio diskreditirati Teslinu tehnologiju prikazujući je kao opasnu i smrtonosnu. Edison je čak srčano podržavao uvođenje električne stolice i to na izmjeničnu struju, samo zato da kod javnosti potpiruje strah od Teslinih izuma. U toj znanstveno-tehnološkoj propagandi išli su toliko daleko da su pogubljenje na električnoj stolici uporno nazivali westinghouseiranjem, prema Georgeu Westinghouseu i njegovoj tvrtki koja je financirala, podržavala i primjenjivala Tesline izume.

U svojoj rđavoj raboti, Edison i suradnici su 1903. godine izmjeničnom strujom napona 6600 V, pred 1500 ljudi usmrtili cirkuskog slona Topsyja, a cijeli je događaj snimljen na filmsku vrpcu i kasnije prikazivan pod imenom "elektro-egzekucija slona".

I danas je nadmetanje među znanstvenicima i tehnološkim kompanijama podjednako otrovno, a metode koje se koriste nisu ništa manje podle.

Šefovi-znanstvenici

[] klinički kardiolozi objavljuju više članaka nakon što zasjednu na ravnateljske pozicije (usprkos teškim administrativnim i radnim obvezama na klinici). Ponekad je to ubrzanje zapanjujuće: u maksimumu svoje produktivnosti, neki kardiolozi objavljuju 10 do 80 puta više članaka godišnje u usporedbi s njihovom godišnjom produktivnošću od 35. do 42. godine života. Također često postoji i nagli pad [produktivnosti] nakon što upravljanje predaju nasljedniku.

John P. A. Ioannidis, Richard Klavans i Kevin W. Boyack, u članku Thousands of scientists publish a paper every five days, Nature (12. rujna 2018.), moj prijevod s engleskog.

Posve isti trendovi, možda samo manje amplitude vrijede i u drugim poljima znanosti gdje su šefovanje grupom i administracija centara i projekata korelirani s objavljivanjem. Radi se obično o prikrpavanju šefa - boga i batine, nositelja projekata, financija, strategije i vizije - poslu podređenih, brojnih mlađih znanstvenika, doktoranada i postdoktoranada te snishodljivosti svih onih koji ga potpisuju na članke iz neznanstvenih razloga.

Autorstvo u znanosti postaje sve kompleksniji i spetljaniji fenomen, debelo uvjetovan sociologijom, psihologijom, socio- i psiho-patologijom, financijama, korupcijom ... U Kini npr. znanstvenike potiču da objavljuju tako što financijski nagrađuju kineske autore na člancima, pogotovo onima objavljenim u časopisu visokog čimbenika utjecaja (impact factor). Ioannidis i suradnici nalaze da je upravo u Kini neproporcionalno velik broj autora koji objavljuju više od jednog znanstvenog rada svakih 5 dana (! više od 72 rada godišnje !). Pitam se znaju li što piše u člancima na kojima su potpisani.

<< Zašto ne socijalizam? Skice dvorišta >>

Zadnji put osvježeno: 19. listopada 2019. godine