Veličanstveno oživljavanje (16. siječnja 2019. godine)


Umjetničko djelo je iznad svega avantura uma, imaginarna konstrukcija, stvaranje cijelog svijeta u ovom našem svijetu. Ne pitamo se što znači ili čemu služi slika, stup ili simfonija - njihova je jedina korist da budu ova konkretna slika, ovaj stup i ova simfonija. A zašto? Pa, ako se inzistira na odgovoru, moglo bi se reći da je to zato što su slikanje slike, podizanje stupa i skladanje simfonije potrebe i zahtjevi uma - na isti način drama mora također biti izraz spontanog kreativnog čina. Ne pitamo zašto je cvijet cvijet niti zašto postojanje postoji - ono postoji da bi postojalo. Jednom sam sreo čovjeka koji je htio poubijati sve golubove jer su mu se ta stvorenja činila krajnje beskorisnima. Na taj bi se način moglo zaključiti da treba uništiti cijeli svemir jer je i svemir također beskoristan, to jest, on je izvan kategorija korisnosti i beskorisnosti.

Što može biti uloga teatra u našem vremenu? Odgovor je jednostavan: uloga teatra je da bude teatar. Njegov je cilj sadržan u sebi. Kad bi teatar bio bilo što drugo osim teatra - demonstracija, ilustracija ideologije, pokušaj demagogije, obrazovanja, preodgoja ili nečega drugog - bio bi uistinu posve mala stvar. A kad bi bilo apsolutno nužno da se umjetnost i teatar privedu nekoj svrsi, rekao bih da bi oni trebali služiti tome da i opet poduče ljude da postoje djelatnosti koje nemaju svrhe i da je u stvari apsolutno nužno da postoje bezrazložna djelovanja. Takav je teatar prirodan kao i zrak koji dišemo. Danas ljudi imaju užasan strah od slobode i humora. Čini se da ni ne znaju da je život bez slobode i humora nemoguć, da i najmanji pokret i najjednostavniji poticaj zahtijevaju manifestaciju kreativnih sila koje oni pokušavaju priglupo okovati i zarobiti unutar slijepih zidova najgrubljeg realizma. Taj realizam koji nazivaju "životom" i "svjetlom" je zapravo smrt i sjena. Smatram, prema tome, da svijetu nedostaje odvažnosti i da je to razlog našoj patnji. I tvrdim da snovi i mašta, a ne rutinirano bivanje, zahtijevaju hrabrost i otkrivaju temeljne i suštinske istine. I da u stvari, a ovo je ustupak onima koji vjeruju samo u ono što je korisno i praktično, ako danas avioni prelaze nebom to je zato jer smo usnuli san o letenju mnogo prije nego što smo uspjeli poletjeti. Letjeti je postalo moguće zato što smo sanjali o letenju. A ipak, letenje je beskorisna stvar. Tek kasnije, kad je otkriće načinjeno, njegova je potrebnost demonstrirana ili izmišljena, kao da smo se htjeli ispričati za njegovu temeljitu i suštinsku beskorisnost. Beskorisnost, koja je, međutim, bila potreba koju je, znam, teško priznati.

Gledajući ljude kako trče za svojim poslom niz ulicu, ne gledaju ni desno ni lijevo, oči su im uprte u zemlju i idu ravno kao psi, ni ne trebaju gledati ispred sebe jer mehanički slijede dobro poznati put - to je ono što se događa u svakom velikom gradu u svijetu. Moderni čovjek, univerzalni čovjek je žurno stvorenje. On nema vremena i zarobljenik je nužne potrebe. On ne razumije da stvar ne mora biti korisna, niti shvaća da bi se ono što je korisno moglo shvatiti kao posve beskoristan teret koji ga gnječi. Ako se ne shvati korisnost beskorisnog i beskorisnost korisnog, ne može se shvatiti ni umjetnost. A zemlja u kojoj se ne razumije narav umjetnosti je zemlja robova ili robota, mjesto gdje žive nesretni ljudi koji se ne raduju i ne smiju, zemlja bez duha i bez humora. Ljudska je inteligencija iskvarena do te mjere da je postalo nemoguće objasniti ljudima da se pisac ne želi upuštati u propagandu ili moraliziranje, da se u stvari odbija svrstati u redove prevladavajuće ideologije, jer bi to značilo njegovo pokoravanje vladajućoj agendi. Ne zanimaju nas više mudrost ni poduke La Fontaineovih basni jer je ta mudrost elementarna i trajna mudrost zdravog razuma. Ono što nas fascinira je način na koji ona oživljava i postaje živa tvar novog jezika, izvor začudne mitologije. Umjetnost je veličanstveno oživljavanje i to je ono što bi teatar iznad svega trebao biti. I zato jer nije uspio biti dostojan tog standarda, teatar umire u Europi i Americi također. Komercijalizam i realizam ga ubijaju umjesto da mu pomognu preživjeti. Jer teatar bez odvažnosti - a sad mislim na uglađene manufakturne proizvode broadwayske pozornice ili Boulevarda ili realističnih drama s porukom, porukom koja se bubnja u uši gledatelja - je sputan i okovan i temeljito nerealističan teatar. S jedne strane buržoaski teatar lišen stvarnosti, a s druge socijalistički teatar podjednako ispražnjen od realizma - takve su opasnosti koje prijete teatru, a i šire od teatra - snazi imaginacije i životnim, kreativnim silama ljudskog duha.

- Eugene Ionesco, The Marvelous Come to Life, Theatre Arts, rujan 1961, moj prijevod odlomka prema čitanju A. Wattsa

<< Što se čitalo u 2018. Alan Watts o napretku >>

Zadnji put osvježeno: 16. siječnja 2019. godine