Alan Watts o napretku (25. siječnja 2019. godine)


Pretpostavljam da je stvarni cilj [gradnje šesterotračnog autoputa po netaknutoj zapadnoj obali SADa] to da se ovaj prekrasan teritorij učini dostupnijim nedjeljnim turistima. Ali upravo tu je filozofska "kvaka" cijele stvari, a to je da sam čin našeg transporta do prekrasnih mjesta ta mjesta i uništava i za svako se prekrasno mjesto na zemlji sve češće pita "je li već pokvareno?". A to naravno znači jesmo li bili u mogućnosti masovno stići tamo, a da nam za to nije bio potreban nikakav značajniji trud. Na neki način, nedjeljna vožnja do prelijepih mjesta ili vožnja do njih kad smo na odmoru, slična je poroku televizije - sjedi se pasivno u automobilu i kotrlja po autocesti hvatajući krajičkom oka pogled kroz prozor, a zapravo ne sudjelujući uopće u njemu. Ako se želi uživati u ljepoti prirode nema zapravo alternative nego da se negdje stane, izađe i počne hodati. Ovo, čini se, ljudi obično ne namjeravaju činiti - namjeravaju uživati u prirodi čineći je nepodnošljivom.

Naravno, među onima koji žive na tom području mnogo je negodovanja, a drugi apatično kažu "eh da, ali ne može se zaustaviti marš napretka", kao da je to uništavanje svijeta neizbježno i, sve u svemu, nešto što bismo trebali željeti. Kao da je napredak, ako se ovo može tako zvati, automatski. A osjećaj da je napredak nešto automatsko ima vrlo zlokobne konotacije, jer to znači da se svijet sve više konstruira da služi interesima automatskog, odnosno, interesima strojeva. Ne, naravno, samo strojevima od čelika i električnih žica, nego strojevima birokracije, odjela koji da bi opravdali svoju egzistenciju i što više prisvajali moraju biti zaposleni čak i kad su prestali služiti bilo kakvoj korisnoj svrsi. Ovo je, kao što naravno znate, Parkinsonov zakon koji kaže da će rad uvijek zauzimati bilo koju količinu vremena koja mu se dodijeli i da se institucije koje se ponašaju prema ovom zakonu moraju umnažati kao zečevi. I pretpostavljam da tako i ljudi čiji je posao da planiraju autoputeve moraju planirati autoputeve, to jest oni uopće ne mogu zamisliti da prestanu to raditi jer bi ostali bez posla. A pretpostavljam da postoje i interesi različitih vrsta, to mogu biti podugovaratelji, ljudi koji su tu kupili zemlju sa spekulativnim namjerama i koji profitiraju od tog užasa koji se odvija. Ali krajnje je vrijeme, zar ne, da u našoj, takozvanoj borbi s prirodom uočimo da ta borba donosi sve manje plodova. Zar ne možemo razumjeti, kao što su i Kinezi nekad davno razumjeli, ali se čini da zaboravljaju, da je u vrlo doslovnom smislu Priroda naša majka, što znači da je matrica u kojoj je ljudski život moguć? Ovo nije sentimentalnost, ovo nije isto što i reći "oh, kakva je šteta da više nema ptica, pčela i cvijeća kao što je nekad bilo" ili "sjećam se kad je...". Ne radi se uopće o tome. Zbog najtvrđih, ekoloških, znanstvenih razloga, od krajnje je životne važnosti da sačuvamo matricu u kojoj živimo. Nakon svega, mi živimo i preživljavamo u okolišu punom vegetacije i čistog zraka, na isti način kao što to ribe čine u vodi. Voda im treba. []

Želim reći da ako se zapadnjak nastavi osjećati takvim strancem na ovom planetu, nastavi osjećati da je nekakav duh koji je bačen u ovaj svijet izvana [] onda na duge staze ne može svojem okolišu donijeti ništa nego štetu, a to znači i štetu sebi samom, jer smo [s okolišem] nerazdvojivo povezani. A u vezi s tim da je sve to marš napretka, mislim da se ljudi koji vjeruju u napredak, razvoj i unapređenje te vrste ne mogu uvjeriti drukčije nego da im se odlučno kaže da moraju prestati.

- Alan Watts, isječak iz radio-emisije The Libido For Ugliness, 1960. godine, moja transkripcija i prijevod

<< Veličanstveno oživljavanje Tehnička filozofija >>

Zadnji put osvježeno: 25. siječnja 2019. godine