Tehnička filozofija (27. siječnja 2019. godine)


Ovdje moram [] informirati čitatelja o tehničkoj filozofiji, jer nikako ne može znati o čemu se radi osim ako se i sam njome ne bavi. On će sigurno znati imena suvremenih slikara i kompozitora; ali hoće li znati ime ijednog tehničkog filozofa? Ali nekako tako i treba biti, kao što ću ovdje i pokazati. Dakle, je li filozofija tehničkog filozofa posve mrtva? Netko tko ne zna čitati mogao bi zaključiti da filozofija nikad nije bila aktivnija. Broj članaka koji se objavljuju u našim tehničkim časopisima je ogroman; nitko ih ne bi mogao sve pročitati, a ni zapamtititi ijedan od njih. Ti članci, a ne knjige, naši su specifični proizvodi. Profesionalni filozofi su ljudi koji pripadaju profesionalnim udrugama, pretplaćuju se na profesionalne časopise, pišu te članke čije reprinte plaćaju i šalju ih prijateljima, a zarađuju za život podučavajući mlade ljude da rade to isto: pišu članke i podučavaju mlade ljude da rade to isto. Sveukupno mi predstavljamo novi fenomen, profesionalizaciju mudrosti. Promotrimo pobliže Tehničkog Filozofa.

Najprije, najčešća značajka njegovog temperamenta je njegova izvanredna osjetljivost na određenu vrstu kritike, a to je da je "poučan". U našim profesionalnim krugovima teško je naći otrovnijeg podsmijeha od toga da je rad prosvjetiteljski i prožet poletom. Takav komentar ima gotovo snagu opoziva filozofovog doktorata; optuženi se nervozno grči, a svoje ime može oprati samo pišući ne jedan nego nekoliko članaka za Journal of Symbolic Logic [Časopis za simboličku logiku]. Te članke, međutim, njegove kolege ne moraju zapravo pročitati; svi unaprijed znaju da ničeg poučnog ne može biti na stranicama Časopisa za simboličku logiku.

Kritika poučnosti ili poletnosti je posebno oštra jer se dotiče namjere filozofa; nitko ne može biti poučan ukoliko to ne namjerava; a ta je namjera ono što predstavlja nelojalnost svim vrednotama Tehničke Filozofije. Postoji još jedna kritika, manje razarajuća jer se ne bavi nečijim namjerama, nego samo bezvrijednošću nečijih postignuća - radi se o "mentalnoj zbrci". Sa stajališta Tehničke Filozofije, sva je tradicionalna filozofija bila mentalno zbrkana, nije imala pojma što radi, a čak je i to radila loše. Mentalna zbrčkanost je gotovo način mišljenja, stari način, i upravo je ono što bi se moglo očekivati od filozofa koji je namjeravao poučiti. Dovoljno je u principu samo pročitati naslove klasika filozofije da se uoči mentalna zbrka iz koje su izrasli. Nekad je i samo lice filozofa dovoljno; filozof s mentalnom zbrkom imat će mekše lice, u njemu će biti manje agresije, a ponekad i tragova smirenosti.

Što novi Tehnički Filozof želi biti? Pa, naravno, želi biti tehnički, to jest, znanstven iznad svega. Želi se smatrati filozofskim radnikom, ili čak "istraživačem"; njegov se rad smatra "istraživačkim projektom", a ako može smiješati kakav "kooperativni istraživački projekt", neće imati nikakvih poteškoća da dobije sredstva od kakve zaklade. Nije li istina da mnogi mogu misliti bolje od jednog? Nije li se suradnja dokazala korisnom u znanostima? Kad Tehnički Filozof ne bi zadržao neko blijedo sjećanje na svoju tradiciju, bio bi oduševljen da predaje u bijeloj laboratorijskoj kuti; umjesto toga nosi aktovku.

Njegova propitivanja, razmatranja i istraživanja bit će utjelovljena u "monografiji", kratkom doprinosu s "problemom" jasno iskazanim na početku a sažetkom "rezultata" na kraju. Monografija se također mora pozivati na drugu "literaturu" o predmetu razmatranja. Tehnički Filozof je prema tome kratkog daha, instiktivno mu se gade opsežna djela devetnaestog stoljeća kad su filozofi ponekad tražili širu sliku svijeta. Jedan od najutjecajnijih novih filozofa bio je Ludwig Wittgenstein, čije su knjige bile sastavljene od odvojenih sadržajnih rečenica i paragrafa, sve numerirano radi jednostavnijeg referenciranja. Ovaj nesretni čovjek nije doživio da vidi rastavljanje svog rada; jer se danas svaka rečenica napuhuje u članak za časopis Mind [Um]. Usporediv sa strahom da se bude poučan je strah od toga da se bude laprdalo. Tehnički Filozof smatra da se sve može reći brzo i ciljano. Na susretima njegovih profesionalnih udruženja, izlaganja se ograničavaju na dvadeset minuta. Samo predsjednik može govoriti duže, ali kako govori poslije večere, obvezan je posvetiti trećinu svog vremena pričanju viceva. A ovdje moram dodati svoju notu podrške; kad nemamo ništa reći, dvadeset minuta svakako nije prekratko vrijeme da to i kažemo.

Novi stil Tehničke Filozofije je vrijedan pozornosti jer govori nešto o samoj filozofiji. Stil teži telegrafskom kodu. Jedan od razloga zato je to što se članak mora moći pročitati tijekom radnog vremena i ne zahtijevati vrijeme od vikenda. Čitatelj mora razumjeti da je Tehnička Filozofija naprosto jedna vrsta rada koji se plaća. Ona ne treba rezonirati izvan radnih sati. Kad se obavi savršeno, izražava se nekom vrstom neprirodnog simbolizma za čije su čitanje s imalo lakoće potrebne godine vježbe. Tehnički Filozof oduvijek zavidi matematičaru, s njegovim dokazima i simbolima, i oduvijek je imao strah od prirodnog ili običnog jezika. Obični jezik je tako opskuran; riječi nadiru kapajući iz mora osjećaja i povezanih značenja i ne može ih se logički urediti. Stoga smo razvili novi jezik, simboličku logiku, koja započinje sa znakovima koji uopće nemaju značenja; značenje koje god poprimaju daju im drugi znakovi, koji služe kao njihove definicije. Sad bi sve trebalo biti jasno, a u nekoj mjeri i jest; ali je jezik na nesreću toliko osiromašen da se na njemu ništa od važnosti ne može reći, a toliko je neprirodan u formi da su u njemu pogreške možda još i češće nego u našem materinjem jeziku.

Jedno od najpoželjnijih svojstava simboličke logike u očima Tehničkog Filozofa je njena nepristranost. Ona iskazuje čistu srž argumenta bez emocionalnih budalaština. Pisac nije vidljiv iza svojih simbola, premda neki koji bi htjeli biti izuzetno osjetljivi propovijedaju o svojoj sposobnosti da detektiraju osobnost sada u terminima "elegancije" dokaza. Ali ne znam je li ovaj argument ikad temeljito testiran. Tehnički Filozof prezire "stil", jer ga vidi kao iskaz osobnih stavova, a kakve veze oni imaju i s čim? Stil u argumentu je neprimjeren kao parfem i ometa kao znoj na okularu teleskopa. Tehnički Filozof želi biti neosoban, pisati neosobno, i potpuno se izgubiti u svojoj analizi. I u iznenađujućoj mjeri mu to i uspijeva, premda, iskreno, nema tu mnogo toga što bi se i moglo izgubiti.

Ta razna stilska svojstva Tehničke Filozofije nisu slučajnosti. Sva ona istječu, kako ja to vidim, iz supstancije same filozofije. I možda je vrijeme da to razmotrimo. Profesor Morton White karakterizira naše doba kao doba "analize"; a to je nažalost točno. Čitatelj će možda biti u opasnosti da pomiješa "analizu" s "psiho-analizom", a to bi bilo pogrešno. Ono što filozof danas "analizira" nije psiha, nego su to riječi, fraze, rečenice i argumenti koji smjeraju reći nešto značajno ili istinito. Tehnički Filozof nalazi da je sve što je rečeno manje ili više zbunjujuće ili nejasno. A ako u početku i niste zbunjeni, nitko vam kao dobar analitičar ne može ukazati na konfuziju koja viri iz najnevinije fraze; i nije uopće upitno da Tehnički Filozof može pokazati zbunjenost koja nikoga ne bi zbunila.

Tehnička Filozofije je prema tome "analiza". Ali što je analiza? Ovdje nema problema, analizirati nešto znači razlomiti ga, rastaviti na komponente, reducirati ga iz njegove početne ukupnosti u njegove sastavne dijelove. A onda se dijelovi ponovno sastave u cjelinu, i gle sad! - po prvi put "razumijemo" što je cjelina bila. Ali u svemu ovome uočavamo dva aspekta. Prvi je pretpostavka da jezik nije bio jasan u svojoj prvoj upotrebi. On se mora učiniti jasnim analizom. Drugi je uvjerenje da je sam filozof ovlašten za analizu; to jest, da se njegov rad sastoji od toga da rastavlja intelektualne fraze koje su drugi sastavili. On analizira sinteze ali sam ne sintetizira. Razmotrimo pobliže obje ove pretpostavke.

Prva pretpostavka da jezik nije jasan u izravnom korištenju ima za posljedicu da samo analitički filozof poznaje jasno značenje onoga što drugi govore. Ali, onda, ako njihov jezik nije bio jasan od samog početka, kako analitički filozof može znati je li njegova analiza bila ispravna ili pogrešna? I tako u Umu [Mind], vodećem časopisu za takve rasprave, nalazimo članke napisane o člancima koji su i sami napisani o člancima, svi se baveći pitanjem da li nam analiza uistinu daje originalno značenje. Ako je originalno značenje bilo samo po sebi jasno, koja je uopće potreba za analizom; a ako nije bilo jasno, kako bi se analiza mogla provjeriti? Ali Novi Filozofi nekako uspijevaju u tome da originalne iskaze učine nejasnim zato da bi ih razjasnili. Sama se ova aktivnost razdvaja u dvije škole; jedna smatra da je sav uobičajeni jezik nejasan i da ga se može učiniti jasnim jedino prevodeći ga u neki umjetni simbolizam. Ovi se filozofi zovu "ljudi idealnog jezika". Druga je škola anti-filozofska i smatra da su svi filozofski problemi stvoreni pogrešnim razumijevanjem običnog jezika. Oni "razjašnjavaju" tradicionalne filozofske probleme pokazujući da i nije bilo stvarnog problema, nego samo zlorabe ili pogrešnog razumijevanja uobičajenog jezika. Ovi se filozofi zovu "ljudi običnog jezika". Rezultat je obje škole da novi filozof u svom profesionalnom svojstvu ne mora znati apsolutno ništa osim toga kako se koriste riječi. Jer svi Tehnički Filozofi smatraju da postoje samo dvije stvari od važnosti za znanje. Postoje "činjenice" i postoji pitanje kako da se te činjenice jasno iskažu. Tehnički Filozof sebi profesionalno zabranjuje da se bavi "činjenicama". Sve činjenice trebaju se izvući iz "znanosti" koja je na drugom odsjeku sveučilišta. I tako me ne preostaje ništa drugo osim da analizira jezik, s profesionalnom ravnodušnošću prema činjenicama. Većina se "analize" tako sastoji iz analize jezika koji su koristili drugi i tradicionalniji filozofi. U tome nema nikakvih činjenica.

Drugi je aspekt cijele stvari da Tehnički Filozof sam ne sačinjava nikakvu sintezu, to jest, nema ništa za reći. Ovo, naravno, ima posljedice na naše raspoloženje. Jer, s obzirom da smo Tehnički Filozofi, ne možemo sami reći ništa uistinu novo. Drugi to moraju prvo reći, a mi onda analiziramo ono što su oni rekli. To znači da mi nikad ne možemo prvi govoriti i moramo čekati da netko drugi ponudi rečenici ili frazu koja se potom može analizirati. A prečesto ispadne da se nema što analizirati. Iskazana rečenica bila je savršeno jasna svim prisutnima osim nama i tako naše analize imaju funkciju da samo pokažu očigledno ili objasne šalu. Odatle potječe naša razdražljivost. Nadalje, naš cjelokupni stav prema rečenicama je neprijateljski; mi živimo u raspoloženju lovca koji vreba na veliku lovinu, frazu koja je nejasna [] Ovo analitičko neprijateljstvo je, očito, nekompatibilno s ljubavlju, sa smirenošću, i s bilo kakvim razumijevanjem onih značenja i suptilnosti koje pretpostavljaju suosjećanje i ljubav da bi se njihov smisao mogao dokučiti. Nije čudno da su nam čela naborana, oči sužene i svjetlucave, usne tanke i stisnute i već se izvrću u cerek prije nego što se rečenica završi; detektirali smo nejasnu frazu! Stari stil smirenog mudraca je definitivno nestao sa scene. []

Pitati Tehničkog Filozofa za njegovu viziju svijeta znači izložiti ga najgorem sramoćenju. [] Filozofov odgovor neće pokušati ponuditi neku viziju, ili barem prepoznati njen izostanak; on će radije analizirati značenje vašeg pitanja zato da pokaže da ono u stvari uopće nema značenja. Na drugima ostaje da ponude viziju.

Da sažmemo dakle, Tehnički Filozof smatra se analognim znanstveniku. Želi biti kratak, tehnički u stilu i u temi, neosoban, bezosjećajan i nepoučan. Ne očekuje od neprofesionalca da razumije što govori, a bio bi i pomalo posramljem kad bi ga neprofesionalac razumio. Nema ništa pozitivno za ponuditi, nikakve vizije života ni svijeta, nikakvog sažetog stava ili globalnog pogleda. Njegova je pozitivna aktivnost da analizira iskaze drugih, ali nikad da u svojoj profesionalnoj ulozi stvara takve iskaze. On smatra da gomilanje takvih tehničkih analiza u knjižnici nekako pridonosi nečemu vrijednom. Novi Filozof ne želi govoriti o stvarima koje se tiču ljudskog interesa. On samo želi biti jasan oko malih stvari. On u svom srce ne vjeruje da se može biti jasan oko velikih stvari, ili da bi se filozofija trebala baviti ičime što se tiče ljudi. Jedno od klasičnih djela na pogotovo lošeg glasu danas su Boethiusove Utjehe filozofije. Tehnički filozof zna da analiza neće donijeti utjehu. On nije pompozni filozof starog stila; on se smatra tehničarom koji "radi filozofiju" manje više u svom uredu tijekom radnih sati. Vikendi su druga stvar, odmor od filozofije.

Nije uvijek tako bilo. U najvećem dijelu svoje povijesti, filozofija se, koliko god to bilo posramljujuće za Tehničku Filozofiju, bavila ljudskom situacijom i onim što se u vezi s njom može učiniti. Tradicionalna filozofija, kao i religija, smatrala je čovjeka životinjom koja pati, ne samo od ispravljivih zala, nego pati od života, od njegovih svojstvenih i neizbježnih zala. Filozofija se nije posebno posvećivala određenim nevoljama u životu, kao što su bolesti, siromaštvo, rat i tiranija. Gledište filozofije bilo je da bismo čak i kad bi sve to bilo ispravljeno i dalje bili duše koje pate. Ukratko, čovjek traži neki način da očuva značenje svog života usprkos svojoj smrti, usprkos krivnji, boli i jadu. Filozofija je dakle imala svojstveni mod spasenja koji nije bio da se živi imaginarni život u nekoj naknadnosti, niti da se sistematski osljepljuje za nužnu bol življenja, nego da se shvati značenje tih stvari. Filozofija je uvijek bila više ili manje u gnostičkoj tradiciji, prema kojoj je čovjek mogao spasiti nešto od brodoloma svog života razumijevajući ga. Način spasenja koji je filozofija nudila zvao se mudrost, a filozofija je i imenovana po ljubavi prema njemu. Samo mudrošću ljudi se mogu uzdignuti nad glupom i besmislenom patnjom do razumijevanja njenog značenja, a to razumijevanje bilo je razumijevanje nečeg vječnog i štovanja vrijednog. E sad, sve ovo je naravno poučno i kreće se u krugu etičkih, religijskih i estetskih kategorija. Različiti "odgovori" na pitanje o "značenju" života usredotočuju se na koncept istine i filozofiranje za svoj nužan preduvjet kao i svoj cilj pretpostavlja promjenu stava prema životu. [] Mudrost nikad nije bila tek doktrina, premda je imala svoje doktrine. To je bila potraga za visinom duha s koje se može vidjeti krajnja istina. Takve stvari očigledno nisu prikladne teme za disertacije, pismene ispite ili "tehničke analize". [] Stoga nije iznenađujuće da Tehnički Filozofi ne nalaze u tradicionalnoj filozofiji, s njenim bitkama i stremljenjima, njenoj poučnošću i entuzijazmu, ništa osim mješavine banalnosti i mistifikacije. Višeznačnosti tradicionalne filozofije izluđuju nove filozofske specijaliste, ali možda su upravo oni ti od kojih se drevna doktrina htjela zaštititi. Kako se uistinu iste krajnje stvari mogu reći podjednako mladima i starima, mudrima i glupima? Bolje je govoriti u zagonetkama koje upravo svojom neobičnošću mogu sugerirati značenje drukčije od onoga koje vidi nestrpljivo oko.

Tehnička Filozofija navodi svoj put daleko od mudrosti. Ili još gore, ona je uvjerena da mudrosti nema, ili da i ako je ima, ona nije posao filozofa. I tako su "zamućeni problemi" tradicionalne filozofije prevedeni učisto, u probleme koji se mogu riješiti tehničkim alatima, objektivnim djelovanjem umjesto bilo kakvom nutarnjom transformacijom. Patnje života se tako "analiziraju" u niz ispravljivih zala. Ako mislite na bolesti, onda će medicina naći odgovor. Ako se radi o siromaštvu, onda su potrebne socijalne i ekonomske mjere. Ako se radi o neznanju, onda više obrazovanja. [] I što ostaje nakon što su medicina, blagostanje i obrazovanje imale svoju priliku? Nekoliko manjih stvari kao što su smrt, krivnja i besmisao koje su uvijek spremne da izrone čak i u onima koji su najsretniji. A pretpostavimo li da bi bolest, siromaštvo i neznanje mogli biti konačno eliminirani, kao što bi se svatko morao nadati, što da se radi sad kad oni to nisu?

Tehnički Filozofi šute o ovim stvarima ili ih se pomalo srame. Oni nemaju ništa za reći. Nemaju vizije, ne žele viziju, a manje više i identificiraju filozofsku viziju s halucinacijom. A što se tiče "promjene stava", ako to uopće ima ikakve važnosti, i za to postoje eksperti. Psihoanalitičar u tome ima najbolju reputaciju, ali mlohaviji Tehnički Filozofi smatraju da bi za takve stvari bio potreban propovjednik, sa svojim starim dosadnim besmislicama. U svakom slučaju, čisto znanje nema tu što tražiti; ono traži apsolutnu čistoću, apsolutnu neovisnost, i apsolutnu irelevantnost u vezi s bilo čim što bi nekoga možda moglo interesirati. Tako je plemenita disciplina počinila samoubojstvo.

- William Earle, odabrani dijelovi iz članka Notes on the Death of Culture, Noonday 1, 3 (1958); moj prijevod na hrvatski. Mjesta gdje su izostavljeni djelovi teksta iz originala označena su oznakom [].

<< Alan Watts o napretku Kijametski dani >>

Zadnji put osvježeno: 27. siječnja 2019. godine