U sjeni asteroida (5. svibnja 2020. godine)

Nas dvoje kao posljednji dinosauri, zapravo već izumrli samo to još ne znamo dok sanjamo vrijeme sunca i svjetla u betonskim sarkofazima iz kojih će nas jednog dana otkopati. Reći će da nas je uništio asteroid i da nam nije bilo pomoći. Govorit će o nemoći tehnologije i svemoći prirode, strahujući zbog svojih asteroida, i nitko neće znati da smo u nedjelju popodne pili kavu i brbljali o godinama iza nas. Kako su podlo prošle, a da ih nismo ni opazili, kao ni naš asteroid koji se stvorio ni iz čega, odjednom, iako znamo da svi imaju svoje asteroide, ali nikad ne shvaćamo da je jedan i naš, skoro posve isti kao i svi drugi i jednako se tako iznenadno pojavljuje da nas zbriše s lica Zemlje, iako i tad maštamo o vjetru u krošnjama lipa, kad lipanj zamiriše, a s brda se vidi traka rijeke kako svjetluca kao da je od srebra.

<< Zabilješke o modernoj građanskoj klasi Oslobodite se >>

Zadnji put osvježeno: 5. svibnja 2020. godine