Zabilješke o modernoj građanskoj klasi, 27. travnja 2020. godine

Progresivni građani koji streme 21. stoljeću, zalažu se za toleranciju i šalju djecu na vjeronauk, iako u odabranim krugovima ponekad tvrde da Bog ne postoji.

Drevni Agrameri-antifašisti koji uglavnom ne vole dotepence, a obožavaju sve insignije prestiža, akademije i odličja, titule i nagrade. Čak su i dotepencima spremni oprostiti ako se čega takvog dočepaju jer su i sami, ne tako davno, bili dotepenci ali su to uglavnom zaboravili. Vole svjetske potvrde, višestruke skraćenice ispred imena s točkicama, napredno i znanstveno tumačenje svijeta - to je stvar vremena.

Moderna građanska klasa koja ne pada lako na praznovjerje, pogotovo ono prizemne i zatucane, provincijalne vrste, želi modernu i pristojnu varijantu vjere gdje se sve te starinske zamisli i ne shvaćaju preozbiljno, nego više figurativno i pragmatično. Od svega toga ipak cijeni toge i svečanost, umrtvljeni dostojanstveni glas koji odjekuje katedralom i uglednike u prvim redovima. Najviše uživaju u pomirenju svjetonazora, kad se pristojni i ugledni ljudi slože oko važnih stvari, one mlačne sredine koju dišu i bivaju.

Vole lijepe i konstruktivne, optimistične poglede na zbiljnost, uzdizanje duha zajedništva i svjetski poznate hrvatske izvrsnosti koju najbolje utjelovljuju naši uspješni ljudi iz inozemstva. Ne vole mračnjaštvo i cinizam – to truje zdrav duh. Skloniji su prirodi i cvijeću, lijepim šarenim prizorima i plastičnim osmijesima na psihopatskim licima. Psihopate rijetko prepoznaju, oni ih u nekoj mjeri čak i uzbuđuju. Lako ih je kupiti najjeftinijom patetikom i kičem. Satiru obično ne razumiju – tu se ne radi o fiziološkom nedostatku, nego o izostanku treninga kompleksnog mišljenja neopterećenog kanonom i autoritetom.

Ne vole ekstreme, prvo zato što ih ne razumiju, a drugo zato što ukazuju na neprilagođen karakter, posve neprikladan modernom društvu koje se odavno odmaknulo od ekstrema za koje je povijest pokazala da su potpuni promašaji. O sebi misle kao o vršnoj točki kulture i civilizacije, umjerenom i tolerantnom sublimatu povijesti.

Povijest zapravo ne razumiju, iako vole javno iskazivati suosjećanje s ljudskom patnjom koju ne mogu osjetiti.

Jedan, inače legenda hrvatske demokracije i višestranačja, navodno drevni Agramer, a zapravo Mostarac, poznati je borac za sekularnu i građansku Hrvatsku. Uvijek spominje kako su mu kardinali i nadbiskupi kućni prijatelji. Smatra to posebnom posvetom svog građanskog statusa, potvrdom širine s kojom gleda na društvo. Oni koji ga poznaju znaju da se tu ne radi ni o kakvoj širini, nego o obožavanju činova i biskupskog ruha, onog smirenog dostojanstva i autoriteta koje često najbolje utjelovljuju svećenici s blagim smiješkom nadmoći. Također se nada da bi se preko Crkve mogao plasirati na kakvu uglednu poziciju gdje bi se cijenio njegov sekularni, ali i razumni i tolerantni pogled. Sanja i o akademiji, ali šanse su mu tu posve slabe. Veliki je srebroljubac, iako se to među njegovima smatra tek manjim defektom karaktera, koji mora imati određenu fleksibilnost, s obzirom da je negdje u sredini, dakle nije ekstreman.

Fina građanska klasa najviše voli kad im učeni ljudi, naši cijenjeni znanstvenici, lijepo kažu da nema nikakvog sukoba vjere i znanosti. Tako njihovo obožavanje toga i mantija, kapica i žezla, svečanosti i uglednika u prvim redovima katedrale, odjednom dobiva modernu i znanstvenu auru.

<< Crtice iz izolacije U sjeni asteroida >>

Zadnji put osvježeno: 28. svibnja 2020. godine.