Savom i Savinjom do Celja (02. kolovoza 2011. godine)

Zagreb, Zaprešić, granični prijelaz Harmica, Brežice, Krško, Sevnica, Zidani Most, Laško, Celje. Cijelim putem uz rijeku i to prvo uz Savu sve do Zidanog Mosta, a onda uz Savinju do Celja. To je put, sve do Zidanog Mosta, uz granicu tradicionalnih slovenskih regija Dolenjske i Štajerske. Prisustvo rijeke se osjeti, ona definira okoliš i zrak. Na tom putu treba voziti dovoljno sporo da se može otvoriti prozor i udahnuti rijeka i šuma. Kako put odmiče, rijeku treba prijeći i to nekoliko puta, pa je ona sad s desne, sad s lijeve strane. Mirna je i na mjestima iznenađujuče široka i moćna.

Zašto do Celja? Ne znam točno. Obično više volim otići na mjesta gdje nema mnogo ljudi, ali ima i u gradovima prizora koji mogu biti lijepi trofeji za lovce na svjetlost. Osim toga, tu ljudi žive. Postoje mjesta gdje se može osjetiti lijepa atmosfera, a postoje i mjesta gdje atmosfera pritišće. Celje je mjesto lijepe atmosfere. To je grad u kojem bi se moglo živjeti. Od hrvatskih gradova, po toj lakoći atmosfere usporedio bih ga s Varaždinom. Varaždin je također grad u kojemu bi se moglo živjeti.

Kad već spominjem Varaždin, postoji i dodatni razlog zbog kojeg je Celje zanimljivo Hrvatima: grofovi celjski. Oni su ostavili zamjetan trag u povijesti zapadne Hrvatske, a u periodu od kraja 14. stoljeća pa sve do svoje propasti posjedovali su i varaždinsku tvrđavu, koja je značajna hrvatska znamenitost. Ostavili su grofovi celjski još i veći trag u legendi o Veroniki Desinićkoj, koja se u Hrvatskoj i Sloveniji priča na sličan način, ali o tome nešto kasnije.

Celje je grad od šezdesetak tisuća stanovnika, smješteno uz Savinju. Rijeka je važna za grad i iz ulica i zgrada i gradskog žamora se, gotovo bilo gdje u starom dijelu grada, lako može "izroniti" do rijeke, spustiti se uz njenu obalu, prošetati, udahnuti zrak i vratiti natrag.

Celje ima nekoliko smirujuće prostranih trgova. Na njima se može odmoriti, ljenčariti uz kavu ili pivo, a u gostilnici (kraj glazbene škole?) koju smo posjetili, sasvim smo dobro ručali uz vrlo povoljnu cijenu i odličnu uslugu. S lijepim pogledom.

Celje je dobro očuvan grad.

Tu i tamo, nađe se naravno i umjetnika koji se žele izraziti na fasadama zgrada, ili barem neuglednim zidovima. Ispod donosim jedan takav zanimljivi iskaz čija je tematika u Sloveniji aktualna već više od pola stoljeća.

Osim starog dijela grada, u Celju treba svakako vidjeti i celjsku utvrdu ili grad kako bi rekli Slovenci. Do nje se nešto teže dolazi pješke jer je prilično udaljena od grada, ali je zato autom vrlo pristupačna, sa širokim parkiralištem ispred ulaza.

Celjska utvrda najveća je u Sloveniji. Mjesto je to gdje je u XV stoljeću Herman II Celjski zatočio svog sina Fridrika jer se ovaj usudio zatreskati u neku seljančicu iz Desinića koja moćnoj obitelji nije mogla donijeti ni veze s drugim europskim moćnicima ni teritorij u miraz. Tako barem kaže legenda.

Moram priznati da sam posumnjao da je Herman bio tako strog prema vlastitom sinu. Kladim se da je u cijeloj toj priči o nesretnoj ljubavi, najnesretnija bila jadna Veronika, koju su na kraju i utopili i navodno zazidali u zidine Velikog Tabora. Možda sam cinik, ali nekako slutim da se Fridrik brzo oporavio, a najvjerojatnije nije bio ni zatvoren, premda se najviša kula celjske utvrde zove Fridrikov stolp. Ah ... Život bi bio prilično dosadan da tu i tamo ne izokrenemo priču i ispričamo je onako kako bi bilo lijepo da se zaista dogodila. Legenda o Fridriku Celjskom i Veroniki Desinićkoj vjerojatno spada u tu kategoriju. Ovdje ne mislim da je lijepo to što je Veronika na kraju stradala, nego da je u legendi lijep onaj dio u kojemu se tvrdi da su i Veronika i Fridrik do kraja ostali vjerni svojoj ljubavi.

S celjske utvrde pruža se krasan pogled na Celje, no nas je gore (jučer, 01. kolovoza 2011. godine) zatekla kiša tako da su fotografije Celja u daljini izgledale mokro i maglovito pa ih ni ne prikazujem. Na ovoj iznad, vidi se ipak Celje koje se lijepo smjestilo uz rijeku.

<< Brač prije požara

Od Sv. Lucije do Zakama >>

Zadnji put osvježeno 02. kolovoza 2011. godine