Proljeće 2017. godine, dio drugi. (13. lipnja 2017. godine, materijal iz proljeća 2017.)

Što na kraju ostane od sveg tog vremena koje se mrvi, na Svetog Antuna, u povorci žena i muškaraca, pored šarenih štandova s kipićima Gospe i Svetog Ante, u ljetnoj žegi koja predskazuje da je vrhunac godine blizu i da se odsad sve kreće prema smirenju, prema još jednom sivom minimumu u kom ćemo kašljucati kao prehlađeni vrapci, nadati se da je sve to samo prolazno i da ćemo se kao i godina još jednom uzdignuti u svem svojem sjaju, na Svetog Antuna iduće godine, kad se uvijek sjetim svog djeda Antona u pohabanom šeširu i s ufitiljenim brkovima kako sporo i trzavo vukući noge jednu za drugom odmiče uzbrdo? Okrenuo mi je leđa i ne odaziva se kad ga zovem.

Što na kraju ostaje od svih tih proljeća u raskošnoj svjetlosti koja trga hladnoću godine, koja navješćuje medni dud i resku zerdeliju negdje na Krku i vlažne lukovdolske drenjine u kolovozu, već modre od prebujnog crvenila, kad se najbogatije što godina ima već nemilice razdaje, u mirisu i boji, prije nego što opet postane trulež i prah i sivilo u još jednoj zimi? Koju ćemo valjda opet pregurati preko leđa, još jednu i još jednu, sve dok sami ne postanemo nešto što više ne osjeća pupanje i krv i bujnost i otupimo od te prirode koja izaziva, podsjeća i teče, barem se nadamo da ćemo otupjeti i da nam sve to više neće značiti ništa u danima našeg sivila.

Ne ostaje zapravo ništa i mirno će se zatvoriti, skupiti latice na jednog Svetog Antuna neke godine kojoj još ne znamo broja, kad će opet biti gužva oko crkve na Črnomercu i kad će se ljudi opet moliti Anti i Gospi, za neku drugu djecu ovaj put, i za njihovo vrijeme koje tek treba doći, kao što je i naše došlo i prošlo, vatreno i hladno, crno i crveno, ponekad mirno, u sjeni ispod lovićke crkve, devetog travnja 2017. godine, kad puca pogled na pola Hrvatske i kad nam je žao što su nam pluća toliko mala, a oči tako nedovoljne da se nadišemo i nagledamo ljepote tog trenutka koji je prošao, evo još jedan!, i opet prošao i kad bismo najradije da nas smrznu s očima punim svjetlosti i srcima punim ljubavi za sve koje volimo i koji nas vole, koji su još s nama i koje bismo, kad bismo mogli, sigurno oteli od tog vremena što je opet kapnulo, evo još jednom!

Voljeti svijet je prokletstvo i taj se dar daje samo rijetkima koji se u zadnji čas otmu ponoru i koji se zadnjom snagom uspnu natrag u svjetlo koje otad više ne mogu gledati istim očima. Voljeti svijet je prokletstvo preosjetljivih. Kod kapelice Sv. Petra i Pavla u Turopolju 17. travnja 2017. godine, ili u dotrščinskoj šumi, u Dolini grobova, 22. travnja 2017. godine, na kamenom spomeniku piše: "Nema ih više jer su željeli biti".

A okolo trčkaraju dva psa mladog bračnog para Kineza, čini mi se, što ne mogu izgovoriti slovo R pa kažu "Dobal dan", ali inače su jako simpatični s malim muškićem što će jednog dana, uskoro, naučiti hrvatski, a kasnije postati i pravi Zagrepčanin, fin čovjek, i sjećat će se dotrščinske šume i mame i tate, a skoro sigurno neće zapamtiti dvoje prolaznika što su se nakratko poigrali s njegovim psima.

Bakićevi spomenici su kao krhotine odlomljene od neke veličanstvene skulpture kojoj više nitko ne može naslutiti oblik, a koja je bila toliko sjajna, da čak i krhotine uporno upijaju svjetlost iz okoline, čineći tako šumu oko sebe posve mračnom.

Ponekad me svijet zaustavi takvom snagom da mi začas smanji brzinu s onih suludih osamdeset ili više kilometara na sat i kaže "Stani! Gledaj ovo, čovječe, gledaj gdje si došao!" i tako me podlo omađija pretvarajući se da vremena ima i da ciljevi nisu važni, da je bolje da stanem nego da nastavim kud sam krenuo i ja stanem. Svaki put nasjednem. Na putu prema Klanjcu, 6. svibnja 2017. godine (ispod, kliknite na fotografiju da je prikažete u dvostrukoj rezoluciji) ...

... ili u Svetom Križu, 12. svibnja 2017. godine, kad se put uspne i kad se zrak ohladi (ispod, kliknite na fotografiju da je prikažete u dvostrukoj rezoluciji) ...

... ili negdje kod Bizeljskog, 21. svibnja 2017. godine, na strmini gdje kravice mirno pasu, a svjetlost se stalno mijenja, pulsirajući u ritmu prolazećih oblaka što ih kao telegrafsku vrpcu očitavam na ogoljelim rukama, kad je sunce već dovoljno jako da oprži.

Mladi bik se opasno naginje prema ogradi kojom teče struja i siguran sam da ga ona neće moći zaustaviti ako odluči da mu se iz nekog razloga ne sviđam, a ja to ne želim saznati ...

... pa sjedam u auto koji zvižduće niz cestu prema Olimju (ispod). Kad vjetar puhne osjeti se miris stajskog gnoja, a ponekad i bazga u svojoj najvećoj raskoši godine.

U Volčji Potok smo došli vidjeti rododendrone, i vidjeli smo ih, ali tek kad je Sunce odustalo od borbe s oblacima i kad su se ovi, nakon cijelog dana opsade konačno glasno nacerekali, slaveći svoju privremenu pobjedu, kako to i biva u ovim danima godine, kad je jasno da će oblaci na kraju izgubiti, ali se gadovi ipak ne predaju, barem još neko vrijeme. Ostalo je ipak nekoliko bljeskova na kojima su zapisane čudne biljke meni neznanog imena (ispod) ...

... i uspomena na svjetlost - plavu, zelenu i crvenu.

Ja sam rekao: Kako su sretni oni kojima je dan taj dar da mogu osjetiti takt i život i emociju, u travi, u boji, u mački koja leži, u psu koji uzbuđen trčkara preko trga... I kako uopće postoje ljudi koji pored svega toga prolaze kao da je to samo mačka koja leži ili samo pas koji trči i ne vide u tome baš ništa? Zapravo to i jest "samo" mačka koja leži i "samo" pas koji trči, ali oni ih ni ne primjećuju, zar ne? A ti si rekla: Znaš, moglo bi biti da oni u nama vide budale. - a ja sam ti odgovorio da je to sigurno tako i da oni u nama već tisućljećima vide samo budale. Kao što ni u mački koja se izležava oni ne mogu vidjeti ništa više od mačke koja se izležava, tako ni u nama ne mogu vidjeti ništa više osim budala. Zapravo, mi i jesmo budale, zar ne?

Čini mi se da smo tako razgovarali na putu od Jurkloštra prema Vrhu nad Laškim, 28. svibnja 2017. godine, uspinjući se od potoka prema cesti, a sišli smo zato da vidimo kako trake pokošene trave nestaju u perspektivi (ispod; kliknite na fotografiju da je prikažete u dvostrukoj rezoluciji).

Pred samim vrhom smo opet stali (ispod; kliknite na fotografiju da je prikažete u dvostrukoj rezoluciji). Rekla si da tako nikad nećemo doći kući, a možda ni u Laško, a ipak smo došli.

Mislim da bi trebalo stati svaki kilometar, izaći van i upamtiti zrak i svjetlost. Pa opet.

Sve do Celja. Proljeće je gotovo. Vidi se to po svjetlosti. Skoro će Sveti Antun.

<< Proljeće 2017. godine, dio prvi .

Zadnji put osvježeno 13. lipnja 2017. godine