Proljeće 2017. godine, dio prvi. (10. lipnja 2017. godine, materijal iz proljeća 2017.)

Sve je počelo s pčelom na kukurijeku, 23. veljače, kad je cvat bio kao dragulj, posve rijedak i prisutan samo u najhrabrijih vrsta koje prkose zimi ranim kukurijekanjem. Kukurijek.

Sjećam ga se vrlo dobro, točnije sjećam se studeni i zubatog sunca, nagnut nad cvijetom i oduševljen pčelom. Sjećam se dakle, u ovim vrućim danima kad su već svi zaboravili na zimu, proljeća. Tako je sve počelo. Nije bilo lako i nije bilo bez žrtava u onih nekoliko dana mraza kad su stradale marelice, a ni rane trešnje nisu najbolje prošle. Ono malo što ih je preostalo potamanio je, naravno, lupež kos. I njihovo je još malo i gotovo.

Potom se naravno nastavilo s visibabama, ljubičicama i šafranima. 28. veljače u šumi pokraj dvorca Januševec. Zastao sam pored prašnjave ceste i pretrčao u šumu da vidim vatromet. Cvjetovi su se perspektivno gubili zasićujući horizont ljubičastim.

Ljubičasto je jedna od ponosnih boja proljeća, još je hladna, puna plave i opstaje dobro samo na hladnoj svjetlosti. Negdje u planini ispod Liča (ispod i iznad, kliknite na fotografije da ih prikažete u dvostrukoj rezoluciji), 25. ožujka 2017. godine.

Tko ima sreće, u cvatu će ugledati male skakavce koji se rasprše čim im se neporezno približiš (ispod; kliknite na fotografiju da je prikažete u dvostrukoj rezoluciji).

Vjetar, miris izgorenog papra i opori okus oguljenog drveta što skuplja usta. Negdje oko Liča.

Proljeće je doba najhladnijeg drveća. Žuta primjesa hladnoj zelenoj govori da se ohrabrilo. Kod hladnog drveća je to tako, nema topline, tek lagano otopljenje zelene. Vrbe su, naprimjer, vrlo flegmatično drveće.

Sitni cvat ružmarina sam zapravo ove godine vidio prvi put na Kamenjaku. Ovaj ispod je iz Grižana, 25. ožujka 2017. godine. Od Liča preko Grižana do Novog Vinodolskog. U Grižane je, ja mislim, nabolje doći u proljeće.

A u Novigrad se može i kasnije. Recimo, prvog travnja. Dobra je uvijek dobra. Šta nije da Slaveni vole te svoje rijeke? Dragonja, Mirna, Dobra. Una, Una, ja sam najgore škole prošao, gledam drukčije svijet. Ja u stvari nisam imao nikad dvadesetpet, tvojih dvadesetpet. Niti svjetla na licu, niti suze u oku, tko je prešao jednom vodu tamnu, duboku. Treba, naravno, vidjeti most. Probiti se kroz vrbe, zagaziti do gležnjeva u riječni nanos i okinuti (ispod; kliknite na fotografiju da je prikažete u dvostrukoj rezoluciji).

Poslije se može popeti do frankopanskog kaštela i pogledati Dobru koja pokazuje svoju tamnu zmijsku stranu (ispod; kliknite na fotografiju da je prikažete u dvostrukoj rezoluciji).

U crkvama je svjetlost uvijek važna. Zato što sjaji. Kao što se malo crvenog ne vidi na crvenoj zastavi, a dobro se vidi u svakodnevnom sivilu. Crveni se! Tako je i u mraku novigradske crkve. Svjetlost dobiva glas (ispod).

Samo malo ispod je Jarče Polje, a Dobra se uvija oko stupova mosta. Maslačci na pozadini od plavog.

U Bosiljevu sunce pali sramežljive listove. Zažarili su se u žutom, ali neće drugo trajati.

Tko još nije sve povezao, neka zna - cilj je Kamačnik.

- A što ako mi pobjegnemo gospođo dok se Vi vratite i uopće ne kupimo kartu, kako ćete nas uloviti u Kamačniku?

- Aaaa, nećete Vi, znam ja Vas s televizije. Vratite se poslije na štrukle.

Negdje na trećini puta kroz šumu sviram na udaraljkama koje je netko solidno ugodio. Valjda je imao djecu u vidu, ali i meni su dobre. Cvijeće me oraspoložilo, dolazi moje doba godine. I prolazi, curi, otkucava, trči. Kao i svaki put.

Ljutići se kočopere. Ali nisu ljuti, samo su pomalo oholi i puni sebe, ne znam kako su ih tako pogrešno razumjeli oni koji im dadoše ime.

Tamo negdje blizu izvora, ne daju se hladnoći. Možda su ih zato nazvali ljutima? Ljuto se odupiru i bore.

Nastavlja se.

<< Oko Novog Mesta Proljeće 2017. godine, dio drugi >>

Zadnji put osvježeno 10. lipnja 2017. godine