Na Pokljuki (12. kolovoza 2017. godine, materijal iz 5.-11.8.2017.)

Najduži je onaj život koji sadrži najveću količinu uživanja koje prividno zaustavlja vrijeme i rada koji je stalno oduševljenje. Takav život mogao bi biti vječnost na zemlji.

Tako je govorio >> John Muir, (1838 - 1914) jedan od najvećih zaljubljenika u prirodu, planinar i prvi zaštitnik okoliša, utemeljitelj američkog nacionalnog parka Yosemite i začetnik teorije o ledenjacima koji formiraju krajolik. Nikada, ni na trenutak nisam pomislio da napustim veliku Božju predstavu zbog obične profesure!, rekao je kad mu je >> Ralph Waldo Emerson nudio profesuru na Harvardu, premda je usprkos toj odluci ostavio traga u znanosti. Na svoj način.

Muir je bio neka vrsta inženjerskog genijalca. Još kao dijete pravio je rafinirane termometre, barometre, pirometre, satove i mehaničke robote. 1867. godine dok je radio na poboljšanju remena za prijenos strojne snage doživio je ozljedu zbog koje je skoro potpuno izgubio vid. Kad se mjesec dana nakon ozljede oporavio i povratio vid na jedno oko, obećao je sebi da će, umjesto mehanike i čelika, odsad gledati polja, gore i drveće.

Svi putujemo kroz Mliječni put zajedno, i drveće i ljudi []

I tako je započelo njegovo lutanje. Hodao je tisuću milja od Indianapolisa do Meksičkog zaljeva. Jedrio je u Kubu da gleda školjke i cvijeće. Penjao se na planine i spuštao kroz kanjone. Istraživao ledenjake u Aljasci. Živio u kolibi uz potok. Čuvao ovce s bernardincem Karlom u Yosemiteju.

Kako je divna snaga ljepote tog krajolika! [] Ljepota je to koja nadmašuje misao posvuda, ispod, iznad, stvorena i stvarana zauvijek. Gledao sam je i gledao, žudio i divio se, sve dok su se prašnjava stada ovaca izgubila iz vida, u žurbi sam načinio zabilješke i skicu, premda ni za jedno nije bilo potrebe, jer su se boje i linije, izrazi ovog božanskog krajolika toliko usjekli u moj um i srce da sigurno nikad neće izblijediti.

Muir je bio preobraćenik. Često se to dogodi ljudima koji shvate da žive pogrešno i da propuštaju ono što ih istinski nadahnjuje.

Koji je zapravo naš "pravi" život? Onaj za plaću, svakodnevni, kad ustajemo ujutro, obavljamo rutinu odlaska, bivanja i dolaska, zaspivamo opterećeni svime što smo čuli, čime su nas maltretirali, zlim ljudima i ružnim okolnostima, da bismo ponovili sve opet sutra, sve do vikenda u kojem se "odmaramo" tako što zapravo ne živimo, nego se samo bezumno i smirujuće pripremamo za ponedjeljak?

Ili onaj kad odemo negdje iz svega toga, u planinu, u šumu, kad vidimo što nikad prije nismo vidjeli, kad nas oduševi sunce i vjetar i tlo koje snažno miriše na čaj, krave koje dozivaju jedne druge preko ograde, sretne što su se opet srele (kliknite ispod na YouTube video da ih čujete)?

Takav je pravi život, čak i u ovim bijednim porcijama od nekoliko tjedana godišnje, mnogima nedostupan. U mnogo čemu slični smo kravama iz masovnog uzgoja, tovljenim koncentratom, koje se rađaju i koje rađaju u natkrivenim mračnim postrojenjima, bez ideje o svijetu svjetlosti i sunca, planine i vlažne trave, oblaka crnih i oblaka bijelih koji otkrivaju i skrivaju vrhove. Bez ideje o suhom komadiću tla pod krošnjama smreke. Što miriše kao čaj.

Tjedan je prekratak da se proživi gora i planina, da se prođe ciklus vode i mlijeka. Jer oblaci nastaju u gorama, kad se kao dim procijede kroz krošnje smreka, isparavajući iz vlažnog tla u nebo, ocrtavajući pritom svako stablo posebno, izdvajajući ga od njegovih susjeda.

A onda sve ispočetka, u periodima svjetla i sjene, vrhova vidljivih i nevidljivih, skrivenih još nezrelim oblacima (ispod, na svaku fotografiju iz ovog posta možete kliknuti tako da se prikaže u cijelosti).

Pa se sva ta voda opet vrati zemlji. Polako i nježno, ili snažno, u grmljavini koja naoštri zrak tako da se može ponovo udahnuti.

A onda dolazi kiša, s pripadajućom ekstravagantnom veličanstvenošću, pokrivajući visine i nizine plahtom tekuće vode, prozirnim filmom što poput kože pristaje neravnoj anatomiji krajolika, čineći stijene svjetlucavim i sjajnim, skupljajući se u klancima, poplavljujući potoke koji od nje urlaju i buče da odgovore gromu.

Gdje je zapravo naš pravi život, izvan rokova i vremena, ustajalog društva koje smo stvorili i daleko od ljudi koji govore metalnim jezikom?

Gdje je zapravo naš pravi život?

Naše privremeno boravište od krvi i mesa postaje za ljepotu oko nas prozirno poput stakla, kao da je njen istinski neodvojiv dio, dršćući sa zrakom i drvećem, potocima i stijenama, u naletima sunca - dio cjeline prirode, ni star ni mlad, ni bolestan ni zdrav, nego besmrtan. Sad teško mogu zamisliti bilo kakvo stanje tijela koje bi ovisilo o hrani i dahu imalo više nego o tlu ili nebu. Kako je veličanstven taj obrat, kako je potpun i cjelovit, a blijedo sjećanje na stare dane ropstva ostalo je tek kao točka s koje sve to možemo sagledati! Čini nam se da smo u toj novini života bili takvi oduvijek.
Još jedan veličanstveni dan u Sierri, u kojem nam se čini da smo otopljeni i upijeni i poslani dalje pulsirajući i ne znajući kamo. Život se ne čini ni dugim ni kratkim, i na brinemo o trošenju vremena te ne žurimo više nego što to čini drveće i zvijezde. To je istinska sloboda, dobra i praktična vrsta besmrtnosti.

Ja, naravno, nisam ni Muir, ni Emerson, ni Thoreau, a Pokljuka nije ni Sierra ni Yosemite, ali osjeti se ovdje sve o čemu Muir govori, samo ako se bolje osluhne. Možda pogotovo u planini Zajamniki koja se proteže od neba do neba, samo prividno ukorijenjena u zemlji (ispod).

Dolazili smo tu nekoliko puta, sjedili promatrajući oblake i čekali da se vrhovi ukažu (ispod), pratili putovanje traka svjetlosti po krajoliku. Kad je čisto, odavde se lijepo vide dva komadića Bohinjskog jezera, a i crkva u Ribčevom Lazu.

Dvije koze ovdje se uvijek čuju, i kad se ne vide. Blesavo tele ih uzalud tjera, koze mu se smiju: Meeeeee, meeeeeeeee!. U jednoj od kućica živi plavooki pas Karlo, doduše samo privremeno - došao je kao turist iz Belgije. Kad god smo ga sreli radosno nas je pozdravljao.

Karlo je znao da govorimo o njemu, promatrao nam je lica i slušao tako pozorno da sam pomislio kako nas razumije. Pozivajući ga imenom, upitao sam ga je li voljan krenuti sa mnom. Pogledao me je u lice, očima koje su iskazivale predivnu inteligenciju, okrenuo se svom gospodaru, a kad mu je dopuštenje dano mahanjem ruke prema meni i oproštajnim tapšanjem, mirno me je slijedio kao da je savršeno razumio sve što je izrečeno i kao da me je oduvijek poznavao.

Lijepa je i planina Zajavornik (iznad i ispod). Samo malo iza planine, na isječenoj strmini rastu jagode. Kažu nam da se cijela strana od njih crveni kad im je vrijeme.

Kad kažem "planina", govorim zapravo slovenski. Na slovenskom to označava prostor u gori / planini na kojem se odvija stočarska djelatnost, ispaša krava ili ovaca. Najviša planina koju smo posjetili je Konjščica (ispod, kliknite na fotografiju da je prikažete u dvostrukoj rezoluciji).

Krenuli smo s Uskovnice (ispod), još jedne planine odmah iznad Bohinjskog jezera - ovdje se može doći makadamskim putem iz Studora. A onda pješke.

Ovuda mnogo ozbiljniji planinari od nas prolaze prema Triglavu. Mi smo otišli tek toliko da onjušimo kako prava gora miriše.

Stali smo na mnogo mjesta, spustili se i popeli bezimenim strminama (ispod) ...

... vidjeli cvijeće koje (još) ne poznajemo (ispod).

Iznimno sam uživao cijeli ovaj dugi dan, šećući i gledajući, natapajući se planinskim utjecajima, skicirajući, bilježeći, prešajući cvijeće, pijući ozon i vodu Tamaracka. Našao sam bijeli mirisni washingtonski ljiljan, najljepši od svih ljiljana Sierre.

A onda smo se vratili "stvarnom" životu. Od kojeg smo obećali pobjeći čim se za to ukaže prilika.

Fotografije u ovom postu nastale su između 5. i 11. kolovoza 2017. godine. Fotografirane su uglavnom na predjelima Pokljuke u Sloveniji, a nekoliko sam ih snimio u Rateču (vrh Ponca u oblacima na četvrtoj fotografiji, na sedmoj i na zadnjoj fotografiji) i okolici Kranjske Gore (rijeka Pišnica na petoj fotografiji). Oružje i njemački šljemovi dio su spomenika palim, blizu groblja boraca NOV, 3. bataljona Prešernove brigade u Goreljku - tamo su i fotografirani.

Dijelove teksta Johna Muira preveo sam iz njegove knjige Moje prvo ljeto u Sierri (My First Summer in the Sierra), objavljenoj 1911. godine. John Muir prikazan je ispod, na fotografiji nepoznatog autora snimljenoj oko 1902. godine.

<< Proljeće 2017. godine, dio drugi .

Zadnji put osvježeno 12. kolovoza 2017. godine