Praslika zime (26. ožujka 2018. godine, materijal iz zime 2017/2018.)

Stari ribnjak ispod grada Pišece (Slovenija), 25. veljače 2018.

Ako doživimo da nam se u mozgu istalože proteini, stvarajući plakove od kojih ćemo polako zaboraviti sve, najprije obične, nedavne i nevažne stvari koje nitko i ne želi zapamtiti, nego ih zapamti posve mehanički i usput, a onda važne dijelove onog što jesmo, imena i lica voljenih, scene prve, druge i treće, kad smo se prvi put sreli i kad smo se prvi put zaputili, prvi put poljubili, prvi put posramili i prvi put zaplakali, ne zato što su nas povrijedili, nego zato što nam je bilo žao živih; ako doživimo da nam se u mozgu istalože proteini, ostat će nam samo praslike svijeta, a i to samo za trenutak, prije nego što konačno zaboravimo disati i konačno i materijalno nestanemo.

Što će biti praslika moje zime?

Vlažne debele vunene čarape i prsti koji peku kad uđeš u kuću gdje pucketaju drva. I vrućina obraza i znojna kosa pod kapom. Zaleđena voda u vanjskoj česmi - ne teče ni kad bi je mogao odvrnuti. Teške sanjke, sa svijenim željeznim cijevima, ispod kojih frcaju iskre kad se spuštam niz Ulicu Bratstva i jedinstva, a onda kočim na samom kraju, gdje završava brijeg i počinje čaršija. Pa onda opet vuci uzbrdo, pazi da se ne posklizneš, možeš se otklizati sve do dna, ovuda nitko ni ne vozi koliko je sledilo, samo djeca letaju gore dolje. I slike snijega. Velikog i malog i onog za koji znaš da će se otopiti i da je zadnji, da ga neće više biti. Uhvati se na njemu tvrda korica, u onom zadnjem otporu suncu, ali nema tu pomoći, još ga danas više biti neće. Cvijeće prije svih zna kad mu je kraj pa se krene kočoperiti.

Crkva Sv. Leonarda, Kotari, 24. veljače 2018.

Moja praslika zime nije nešto što bi se moglo fotografirati ili prepričati, bez obzira što pokušavam. To i nije slika nego plavkasto sjeme osobnosti, umreženo krhkim nitima sa svime što je kasnije bilo, šćućureno u dnu sebstva, a na kraju, kad se proteini istalože, ogoljeno i stvrdnuto u ljušturu bez konteksta; samo prazno odjekuje mojom zimom.

Snijeg na crvenim bobicama, Kotari, 24. veljače 2018.

Ako svi oblici počnu nestajati - smrznuti slapovi snijega na krošnjama smreka, krpice od bijele čipke na krovovima i bijele kapice stupova - ostat će na kraju bljesak plavog.

Crkva u Kapelama (Slovenija), 25. veljače 2018.

Jer zima zapravo nije bijela nego plava. Snijeg prizemljuje i preuzima nebo, sa zemlje odašilje plavu svjetlost uzetu visinama.

Varaždin, 4. veljače 2018.

To je zločin prema sadašnjosti, to bjesomučno otpetljavanje vremena i zima, kao u klupku kad je uže pri kraju pa kalem poskakuje sve brže i brže, kad ne možeš ni opaziti je li se odmotao jednom, dvaput, triput ili deset puta. U tim našim kasnim sadašnjostima i zimama koje zaboravljamo stvaraju se nečije drukčije praslike zima, otporno sjemenje sjećanja.

Negdje kod Župelevca (Slovenija), 25. veljače 2018.

Konstatiram da se odmotala i još jedna moja zima. Što će se od nje oduprijeti zaboravu koji nadolazi teško je reći. Ponekad od svega toga zaostane nešto čega nismo bili ni svjesni, nešto što je zapalo među zavijutke sjećanja pa stoji tamo kao kamenčić koji žulja, zapelo i uglavljeno u otporne dječačke, davne zime. Ne da se.

Mačka na drvenoj verandi napuštene kuće u Žumberku (Budinjak?), 31. prosinca 2017.

Snijeg obično tražimo na Žumberku. Već mnogo zima. Kad je Zagreb posve suh, na Žumberku se snijeg sačuva. Tako je bilo i na staru godinu 2017. kad smo zastali na mjestima na kojima zastajemo, obišli drveće i ruševine koje poznajemo. Ove smo zime na Žumberku našli mačku. Šćućurila se na davno napuštenoj drvenoj verandi, nasuprot pukotine kroz koju je grije sunce, a hladnoća drhturi iz plavila neba koje nadire kroz krezave crepove (iznad).

Dvorac Oršić u Donjoj Stubici, 27. siječnja 2018.

U Stubicu smo došli da vidimo dobrog kralja Matijaša, a na breg preko puta otišli smo da čujemo i vidimo mužikaše stubičanske. Gitara, bajs, violina, harmonika. Dva-tri štanda s drvenim igračkama i domaćim medom i rakijom. Puno veselih ljudi s vinskim čašama u kožnim futrolama ovješenim oko vrata. Stubičko bijelo.

Zima se može prepoznati po nebu i svjetlosti, čak i kad nema snijega. Razlog je astronomski i posljedica je nagiba osi vlastite rotacije Zemlje prema putanji oko Sunca. Zimi je Sunce niže, a svjetlost neodlučnija. Vidjelo se to i na dvorcu Oršić (iznad; >> kliknite na fotografiju da je prikažete u dvostrukoj rezoluciji). Bio je 27. siječnja 2018. godine.

Varaždin, 4. veljače 2018.

Isto se bljedunjavo i neodlučno drhturenje vidi i na fotografijama iz Varaždina, 4. veljače 2018. godine. I sveopće plavilo od snijega koji se rastapa po oblom kamenju (iznad i ispod).

Varaždin, 4. veljače 2018.

Kad smo utvrdili gdje smo sve već bili, što se promijenilo, a što je ostalo isto te da i dalje prepoznajemo Varaždin (ispod; >> kliknite na fotografiju da je prikažete u dvostrukoj rezoluciji), zadovoljni smo sjeli da popijemo kavu i pojedemo kolač. Unutra je toplije.

Varaždin, 4. veljače 2018.

Kad odrasteš, ako imaš sreće i pokoju paru, možeš pokušati pobjeći od zime. To je barem nekakva prednost odrastanja. Ne moraš više nikome polagati račune za svoje bube u glavi, a oni koji te vole već te dobro poznaju. Ali od zime bi trebalo pobjeći jako daleko, preko ekvatora. Ni na moru zimi ne možeš umaknuti, a sva ona mjesta koja si znao po suncu i sjaju sad jednako drhture kao i Zagreb. Zima je i na Lošinju (ispod).

Veli Lošinj, 5. siječnja 2018.

Sa Sv. Mikula se vidi otok kako nestaje u bijelom (ispod) ...

Otok Lošinj, pogled sa Sv. Mikula (Osoršćica), 5. siječnja 2018.

... a more je naoko poznato i svjetluca, ali laže. Zima je.

Blizu Osora, 5. siječnja 2018.

Do crkve na Loviću Prekriškom nismo mogli. Snijeg nije očišćen, ne može se. A nije nam se ni išlo. Sivo je (ispod). Mislimo o proljeću, bumbarima i cvatu ispod stare škole, kad je sve u posve drukčijim bojama.

Maštaš o moru, kamo ćemo poći
Jednoga dana u suncu i sjaju
Gasimo svjetlo, ti zatvaraš oči
I priča nam se tako bliži kraju

Arsen Dedić, Djevojka za jedan dan

Kapela Sv. Križa, Lović Prekriški, 10. ožujka 2018.

I Ribnik je bio podjednako tmuran (ispod), a Kupa bezmirisna.

Stari grad Ribnik, 10. ožujka 2018.

Snijeg se otapao, a voda je prekrivala polja. Htio sam fotografirati drvo kako se ogleda u vodi koja ga je okružila, ali nije ispalo dobro. Samo sam ukvasio čarape. Sve se to slijevalo u Kupu koja je kod Ozlja, onakva hladna, zelena, plava i ljubičasta, hladno proključala (ispod; >> kliknite na fotografiju da je prikažete u dvostrukoj rezoluciji).

Hidroelektrana u Ozlju, 10. ožujka 2018.

Dvadesetprvog ožujka službeno sam otpratio još jednu zimu. Hoće li od nje ostati išta u zadnjem otporu zaboravu, ne zna se.

<< Zimnica 2017 Spomen-dom i vila Kumrovec >>

Zadnji put osvježeno 26. ožujka 2018. godine