Zimnica 2017 (18. prosinca 2017. godine, materijal iz jeseni 2017.)

Poslije Božića svaki dan se produži koliko pijetao korakne. Zato je zima početak, a ne kraj godine. Dani se produžuju od apsolutnog minimuma u koji je godina dospjela i trebat će im dugo da uskrsnu u toplini i sjaju, ali dočekat ćemo valjda i to još jednom.

Još jedna godina počinje s ukrasnim ribama u ribnjaku olimskog samostana (iznad). Sa zidića ih gleda mačka, već davno odustala od pokušaja da ih ulovi. Samo čeznutljivo liže prednje noge. Njoj ribe više nisu stvarne, one su za nju šarena čarolija, vatromet. Ne plivaju u vodi, nego lete nebom.

Zime se iskonski bojimo, čak i ako smo to odavno zaboravili. Zimu treba preživjeti. Mjesece bez zelenog i žutog, crvenog i ljubičastog, samo plavog u sjeni i bijelog na svjetlu. Boja se sjećamo. Prizivamo obojene i tople trenutke da se prehranimo u vremenima sivila i hladne palete. Kao zimnicu koju smo pripremili u jesen, kad smo već vidjeli da će i ova godina nažalost uvenuti kao i svaka prije nje.

Dragonoš, petnaestog listopada kad smo sačuvali malo ljubičaste u samo predvečerje (iznad). Gore, u selu, svjetlost je već počela žutjeti (ispod), a večer nas je zatekla na livadi na kojoj smo tražili izgubljenu naušnicu. Uzalud, nismo je našli, ali prije nego što je dan izgorio, sačuvali smo za zimu malo žute iz skromnih lanilista s cvjetićima što sliče otvorenim ribljim ustima.

Dvadesetosmog listopada u Desiniću boje su bile uglavnom sive i smeđe (ispod; >> kliknite na fotografiju da je prikažete u dvostrukoj rezoluciji), ali je ostalo ponešto narančaste i žute ispod Velikog tabora. Sačuvali smo i to.

Na Svisvete smo otišli u Belu krajinu. Pored doma umirovljenika u Metliki kese se tikve (ispod). Oči im svjetlucaju. Zeleno, žuto i narančasto za zimu. Miris slatke pečene, narančaste tikve. Ili juhe od buće, slatko-kisele, s malo muškatnog oraščića i žlicom bućinog ulja. Starica, oko doma koji je potpuno tih, posve mrtav, traži mačku. Na nas se i ne obazire, kao da i nismo tu. Ni ne čuje nas.

Obično se na Svisvete ide mrtvima, ali malo tko svrati do partizana. I oni su mrtvi, ali valjda se uobičajeno smatra da ne drže do katoličkog kalendara. Mi smo ipak stali kod njih, na črnomeljskom spomeniku (ispod; >> kliknite na fotografiju da je prikažete u dvostrukoj rezoluciji). Gle, netko ih se ipak sjetio osim nas! Skupljamo crveno i žuto od cvjetova iz vijenaca. Plavog, mrtvog i hladnog bit će i u zimi.

Človek glej!, upinje se viknuti spomenik na Prvi svjetski rat u Črnomlju (ispod), ali je već odavno izgubio glas. Čovjek, naravno, ništa ne gleda. Svaki put on ide ispočetka i svaka generacija radi svoje svinjarije kao da povijest i ne postoji. Ili možda upravo zbog toga, ne znam. Ovdje je sve u hladnim tonovima, ali ipak smo uzeli malo zelenog - neće ni toga biti.

Petog studenog smo skupili malo ljubičaste s bregova u Bistrici ob Sotli (ispod; >> kliknite na fotografiju da je prikažete u dvostrukoj rezoluciji). Zapravo, malo tko bi je prepoznao i potreban je bio slikarski talent da je se olako ne otpiše kao najobičniju mokru "smeđu".

Kad se put konačno provuče između bregova i pobjegne iz sjene, Bistrica ob Sotli se ugrije na šalicama za kavu, uz drvene stolove na terasi. Sunce (ispod). Skupili smo crvenu i ljubičastu od njegovanog cvijeća pred kućnim brojem 10.

Samo malo dalje je osnovna škola. Nekad se zvala "Marija Broz" danas se zove "Bistrica ob Sotli", ali ono "Marija Broz" još stoji, uz malu pločicu na kojoj piše da se radi o memorijalnom natpisu (ispod). Neuobičajeno taktično za naše pojmove. Sa zidova smo skupili malo narančaste.

Ispred općine je drvena struktura napeta sajlama (ispod). Kad o nečemu razmišljam, stalno to vidim oko sebe. Svaki put kad nešto osvijestimo naš svijet se obogati. Zapravo, sve je to oduvijek bilo tu, samo ga mi nismo vidjeli. Pa neka su i sajle i daske. I malo žute od listova loze razapete po zidu općinske zgrade.

Hodamo kroz selo, iz svake kuće laju na nas psi. Ravnicom prolazi napuštena pruga, a uz put pasu konji. Na mjestu gdje se zadržava voda, vjetar njiše neke pahuljaste biljke koje vole vlagu (ispod). Pune su nam ih oči. Uglavnom bijelo, a još nije zima, ali sastrugali smo i malo zelene i narančaste.

Jesen se ovdje samo naizgled još ne da, premda onaj koji poznaje šumu zna da to nije mlada zelena i mlada žuta (ispod). Hladno je, plava sjena sikće.

Tjedan dana kasnije, u Bresnici pod Plešivicom, boje su bile na umoru (ispod). Jest, žuta je to, i jest, crvena je to, ali izgubile su snagu. Pritišće ih hladno nebo, baršunasto i sivo. Miriše zima. Ne miriše, zapravo, pecka hladno po nepcu.

<< Kao maslačak .

Zadnji put osvježeno 18. prosinca 2017. godine