Planinski pabirci (4. kolovoza 2018. godine, materijal iz 26.7.-3.8.2018.)

Akumulacijsko jezero blizu vrha Medvedjak, Golte.

Na zidu gorske kapelice u Tamaru, na popisu stradalih u gorama, ime je i jednog osamdesetogodišnjaka koji je stradao u dolini. Srčani udar valjda? Učinilo mi se da to nije ni tako loš način da stradaš.

Pogled iz doline Vrata.

Vrhovi nemaju boju. Uzimaju je od neba i oblaka. Isti vrh može biti tmurno siv, plav, narančast, crven, ljubičast pa čak i žućkast. Vrhovi su lažljivi entiteti. Bruckner u Kradljivcima ljepote kaže:

Smrvila me ta mineralna grubost izrezuckanih vrhova. Ti kameni svjedoci nemaju nikakve milosti: njihovi vrhovi su uvijek previše uzdignuti, previše oštri. Planina je samo kazna što ju je priroda dosudila ljudima kako bi ih ponižavala.

Planica. Tamar.

Na klupici u alpskom vrtu, pored borovice, jela, smreka i bezbrojnog bilja. Svo uredno popisano i imenovano.

Pogled na Jalovec. Planica. Tamar.

Stigli smo do kraja doline, ali bio bi to jedan posve drukčiji put da se na samom kraju nismo malo popeli do izvora Nadiže i rashladili u njoj. Kakva voda! Oko Nadiže sve ključa, a ona izvire ne samo vodom nego i svježinom. Nadiža. Zar to nije lijepo ime, poželiš ga ponavljati? Nadiža. Nadiža. Nadiža. Svježe je!

Malo ispod Mangarta. >> Kliknite za trostruku rezoluciju.

Menadžer, u posebno uređenoj, elegantnoj sobi za sastanke u hotelu u Bohinju. Sam, s mobitelom, laptopom, olovkom i notesom. Ispred njega na zidu, velika slika planina pod snijegom s koje mu maše planinar u crvenoj odjeći. Menadžer planira sastanke na kojima će im svima pokazati tko je glavni!

Blizu vrha Medvedjak (Golte). >> Kliknite za dvostruku rezoluciju.

Konj gaca po blatnom jezercu. Udara kopitima o dno i bućka. Jednom, dvaput, triput pa drugom nogom. Igraju li se konji? A onda se baci na jedan pa na drugi bok kao svinja.

Pogled s Mangarta.

Korejac se penje u nogometnom dresu hrvatske reprezentacije. Na bijelim i crvenim kvadratićima piše Perišić. Alpski Hrvat azijskog podrijetla.

Blizu Bovca. >> Kliknite za dvostruku rezoluciju.

Leptir proleti kroz kadar čineći savršenu kompoziciju, ali, avaj, nikad ne uspijevam okinuti na vrijeme.

Dolina Krma. Kod kovinarske koče.

Zen-zvuk krava koje zborno pasu listove borovnica.

Pogled s Golta.

Navečer, na zidu dječjeg vrtića u Kranjskoj Gori projiciraju Kekeca. Dvorište je puno mladih roditelja s djecom, a zastali smo i mi na toj čudnoj točki gdje se sreću prostor i naše davno vrijeme. Gledamo Kekeca, Mojcu i tetu Pehtu i ostali bismo do kraja filma samo da nas noge ne bole.

Sutra u rano jutro, plavokosi dječak trčkara gore-dolje sa štenetom ispod tek osunčanih vrhova i nepomičnih redova sjedala za skijaše. U ruci drži štap, a štene poskakuje visoko, cvileći jer mu ga ne može oteti. Mali se skoro sigurno ne zove Kekec.

Pogled s Mangarta.

U dolini Vrata stoji spomenik poginulim partizanima-alpincima u obliku ogromnog karabinera. Dijete se na njemu ljulja, ispod sjeverne strane Triglava. Pomislih da bi se poginulima vjerojatno dopao takav spomenik, ne zbog estetike, nego zbog radosti djece.

Na Smrekovcu (Golte).

Ljutiti pas bjesni svezan na lancu pored crkve svete Radegunde. A na povratku, na metar i pol dužine pored puta, nađosmo toliko raznobojnog cvijeća!

Žičara. Golte.

Posvuda su neotvoreni cvjetovi sikavica. Mliječne, bodljikave lopte. Fali im još jedan tjedan.

Ovčja planina pod Mangartom.

Prošle smo godine na tom mjestu vidjeli jelena, a ove lisicu. Stajem, nadajući se da ću je uspjeti fotografirati. Lija nije narančasta nego bež, žućkasta i smeđa, toplo siva. Neko vrijeme me pozorno gleda, a onda uzdignutog repa odskakuće s čistine u šumu. Iz nekog, posve neznanstvenog i posve nejasnog razloga, zaključio sam da se radi o mužjaku. Ništa od fotografije, naravno.

Pogled s Golta.

Otkud ta ideja da se ručnici prostiru samo negdje uz more, obično u velikoj gužvi drugih ručnika i ljudi? Prostrli smo ručnik pored Pišnice. Sve što čujemo je šum toka vode nad bijelim kamenjem. Čitamo. Kao na plaži.

Planina Zajamniki (Pokljuka).

Na povratku kući, stadosmo kraj puta, malo iza polja visokog žita u kojem zapazismo crvene kljunove dviju roda. Kad se vratismo do polja, roda više nije bilo.

NADOPUNA: (5.8.2018.) Jučer je u 79. godini umro Matija Barl (1940 - 2018), prvi Kekec (1951.) Neobična je to koincidencija jer sam baš jučer zapisao kako smo gledali Kekeca u večernjoj projekciji na zidu dječjeg vrtića u Kranjskoj Gori. Vrijeme.

Josip Vandot, autor Kekeca rođen u Kranjskoj Gori, bio je 1941. prognan iz Slovenije, kao i mnogi drugi Slovenci, radi "čišćenja" terena za naseljenike njemačkih korijena (tzv. Lebensraum). Seljakao se u prognaničkoj bijedi od Slavonske Požege do Travnika, Brčkog i Broda, a poginuo je u Trnjanskim Kutima 11. lipnja 1944. godine u savezničkom bombardiranju tog teritorija (Slavonski i Bosanski Brod).

Ispod donosim komadić zvuka (Youtube video) koji sam snimio na projekciji zajedno s titlovima Kekečeve pjesme i mojim kratkim zapisom iz Kranjske Gore.

<< Proljeće 2018. godine, dio drugi Ljeto 2018 >>

Zadnji put osvježeno 4. kolovoza 2018. godine