Proljeće 2018. godine, dio drugi

Proljeće 2018. godine, dio drugi. (1. srpnja 2018. godine, materijal iz proljeća 2018.)

Nekad davno kuće i prolazi bili su okviri za svjetlost, samo ravnotežno probrani pogled na prirodu. Stvari su se u međuvremenu izmijenile. U Žalostnoj Gori, 26. svibnja, u okviru od zidova i ulaza crkve još uvijek su nebo i drveće (iznad).

Prvog lipnja krenuli smo prema moru. Još je proljeće i još nije gužva, to je pravo vrijeme za onoga tko može, naravno. Ove smo godine ipak zastali na mjestima koja uopće nisu na putu. Mislim, na nekom putu jesu, ali ne na onom kojim smo se uputili. Putovi su precijenjeni i postanu dosadni i tjeskobni s vremenom. Svi njima idu i nitko ne staje. Treba tu i tamo napustiti putove. Uostalom, sve je na nekom putu, samo nije na onom o kojem smo prvobitno mislili. Na primjer Predjamski grad iznad zelenila i žutila bazge (iznad), 1. lipnja 2018. godine.

A u Krasu smo, premda nije bilo ni na putu ni u primisli, na kraju završili u Štanjelu (iznad; >> kliknite na fotografiju da je prikažete u dvostrukoj rezoluciji).

I tamo još uvijek zidovi samo uokviruju svjetlost, komad pogleda što se sa Štanjela pruža naširoko (iznad). Nije tolika sloboda za čovjeka, zato smo i izumili okvire.

Tražimo ih posvuda pa i kad podignemo glavu. U Štanjelu, gdje krovovi kuća navode nebo da teče (iznad).

Penjući se na vrh brda spiralnom putanjom, polako nadvisujemo štanjelski toranj - raketu (iznad).

Kasno je proljeće i u Ferrarijevom vrtu (iznad). Mi idemo prema moru, samo još malo, ionako smo promašili put.

Odavde je najbliže more ono talijansko, ali ga se može lijepo i u luku i zaobići. Ja ipak više volim Piran od Trsta. Stigli smo kasno i dan je već pocrvenio (iznad).

Na vrhu, kao i u svakom crvenom kraju dana, gledaju se galeb i arhanđeo Mihael (iznad; >> kliknite na fotografiju da je prikažete u dvostrukoj rezoluciji). Već su odustali od razgovora, manje-više su rekli jedan drugome što su imali.

Sutradan smo već bili u Krku (iznad). Dugo nam je trebalo, ali smo cilj našli. A nije ni teško - za razliku od piranskog anđela koji uglavnom šuti, ovaj krčki svira trubu. Ne možeš ga promašiti. Radimo uobičajene stvari zašivajući prošlost sa sadašnjošću. Za to se treba vratiti u isto mjesto, ali u drugo vrijeme, probušiti prostor-vrijeme iglom i spojiti jučer sa danas.

Postoje za zašivanje dobra mjesta, rupice u tkanju, tamo gdje treba provući iglu. Dobro je mjesto crkva Sv. Franje na Trgu glagoljaša (iznad; >> kliknite na fotografiju da je prikažete u dvostrukoj rezoluciji). Kažu da je ovuda negdje prolazio sam Franjo, iskrcavši se na Krku zbog brodoloma. Tako kažu. A nama i nije pretjerano važno. Ovo je prostor-vrijeme čiju konzistenciju mi održavamo i Franjo tu ne može previše pomoći.

Proljeće se ponekad i na moru uzjoguni, pogotovo ispod planine kad zapuše i rashladi. Vidi se to i iz Baške s pogledom na Prvić (iznad; >> kliknite na fotografiju da je prikažete u dvostrukoj rezoluciji). Oblaci.

Eno. Tamo sam slikao galebove u rano listopadsko jutro, a ovdje smo jednom, u samo svitanje došli da se okupamo u vodi mirnoj kao ulje, kad još nikog nema, a dno je toliko tirkizno da se čini skoro lažnim. Tad sam se trebao popeti na platformu, a nisam (iznad). Budem valjda i to jednog dana, u nekom budućem ubodu igle.

<< Proljeće 2018. godine, dio prvi Planinski pabirci >>

Zadnji put osvježeno 1. srpnja 2018. godine