Ljeto 2018 (22. rujna 2018. godine, materijal iz ljeta 2018)

Najljepše slike ljeta 2018. godine ostale su u >> slovenskim planinama, a u ovom postu donosim ono što je preostalo iz perioda od 21. lipnja do 21. rujna. Fotografije prate put. Samo dijelove puta koji su zapamćeni foto-čipovima.

28. lipnja - galebovi na potezu od Malinske do Njivica (iznad); premda se ovdje ne radi o fotografiji mjesta, radi se o fotografiji vremena. Oblačno je.

4. srpnja - svjetlost u Ljubljani (iznad; >> kliknite na fotografiju da je prikažete u dvostrukoj rezoluciji). Godina je u svom maksimumu, vidi se to i po žutom na suncu i po plavom u sjeni. Tih sam se dana od vrućine u Ljubljani dva puta sakrio u Tivoliju. Djeca na koturaljkama i biciklima i lagano odvaljeni tata-ekvilibrist koji bos hoda po metar visokoj ogradi betoniranog terena. Kad naraste, mali će biti isti tata, ako uspije preživjeti ovisnost o adrenalinu.

Ostalo je u foto-čipovima i nešto nizinske Slovenije iz najtoplijeg ljeta, kad smo se u nju spuštali samo na putu između >> gorskih krajeva, a posebno se ističe Radovljica, 31. srpnja, koja svijetli (iznad i ispod).

Skrenuli smo posve slučajno jer nam je dosadila kolona oko Bleda, a sve nas je vuklo prema hladu radovljičkih lipa i prolaza u sjeni (iznad i ispod).

Radovljica je mjesto fenomenalne svjetlosti i posebno diše (iznad; >> kliknite na fotografiju da je prikažete u dvostrukoj rezoluciji). To je slovenski turistički dragulj iz drugog plana.

9. kolovoza - kad riječka svjetlost gasne, a boje se zažare (iznad i ispod). Prošetali smo Rijekom prije i poslije izložbe akvarela Romola Venuccija u Pomorskom muzeju.

Jutro 30. kolovoza - Split 3 (ispod). Preko nadvožnjaka i stepenica, glavnom linijom geometrije pa na zapad do centra. I tako nekoliko puta. Ima ljepote u Splitu 3, čak i kad grije nemilosrdno kao što je grijalo 30. kolovoza.

Dan ranije, ali popodne, fotografirao sam Split 3 i iz učionice Studentskog doma "Franjo Tuđman" (ispod; >> kliknite na fotografiju da je prikažete u dvostrukoj rezoluciji).

Uvečer 31. kolovoza, a produžilo se i na 1. rujna, sjedili smo na stepenicama na dnu Splita 3, uz vino i rakiju. Sutradan opet kući, ali stadosmo zakratko u Klisu. Neću ovaj put o tvrđavi u Klisu, samo ću o svjetlosti, otvorenom prozoru i cvijetu u kamenu (ispod).

8. rujna oko 22 sata u Labinu nisam namjeravao ništa fotografirati. Kasno je, svjetlost je slaba i amateri u brzom prolasku kroz grad nemaju tu neke šanse. Zato i nisam ponio fotoaparat. Prevario sam se i požalio što ga nisam ponio, ali sam napravio nekoliko fotografija mobitelom (ispod). Sve je žuto i narančasto od gradske rasvjete, ali tu i tamo se vidi i sivo i zeleno pa čak i ljubičasto kao kontrast.

Na terasi lokalne birtije veseli penzioneri pjevaju (ispod, zapis na Youtubeu). Bilo je i revolucionarnih i ljubavnih, a ja sam odabrao ovu. Na tim uličicama, s dragom Rosinom.

Quelle stradelle che tu mi fai far
cara Rosina cara Rosina
strade stradelle che tu mi fai far
cara Rosina le devi pagar

E qui comando io e questa è casa mia
e ogni dì voglio sapere
e ogni dì voglio sapere
e qui comando io e questa è casa mia
ogni dì voglio sapere
chi viene e chi va.

Moram dodati da sam ih općenito slabo razumio. U Labinu bi rekli: Vaisti nas ni rivo nič kapit!, tako su mi barem objasnili Labinjoni.

U posve zatvorenim, zidovima ograđenim prostorima, gdje ni po danu nema izravne svjetlosti, žute se stepenice i kamenje (ispod). I ruže.

Sutradan smo opet bili u Rijeci, mjesec dana nakon prethodnog posjeta. Svjetlost je malo drukčija mjesec dana kasnije i osjeti se da je sunce niže. Plavo s neba pada po uglancanom kamenu (ispod)

9. rujna, na putu u Zagreb, stali smo u Sobolima da vidimo spomenik podhumskim žrtvama (ispod). U ograđeni prostor spomenika se ne može, zaključano, a na betonskom proširenju pred ulazom, koje je nekad valjda služilo kao parking za posjetitelje, sad su izvučene linije poligona auto-škole. Spomenik iza zida, ograđen od posjetitelja.

Spomenik u Sobolima na Grobničkom polju (iznad i ispod) podignut je u znak sjećanja na 91 mještana sela Podhum koje su 12. srpnja 1942. godine strijeljali talijanski fašisti. Autor spomenika je Šime Vulas (ispod; >> kliknite na fotografiju da je prikažete u dvostrukoj rezoluciji).

Prošli tjedan u jutarnjim šetnjama Tivolijem, bilo mi je posve jasno da je ljeto gotovo. Magla se dugo zadržava nad vodom i u krošnjama (ispod), lijepi se na listove i dječaka s frulicom.

20. rujna zastao sam među slikama da vidim malo boje u magli već pravog jesenjeg jutra (ispod; >> kliknite na fotografiju da je prikažete u dvostrukoj rezoluciji). Iz prvog plana me gleda starac sa sijedom kosom Ferde Vesela. Živi čudački život u mjestu Grumlof kraj Šentpavla u Dolenjskoj gdje stagnira kao umjetnik. Podočnjaci su mu crveni i natekli od alkohola. Jesen.

<< Planinski pabirci Razmišljanja o ljepoti u Tivoliju >>

Zadnji put osvježeno 22. rujna 2018. godine