Tvrde da postoje ispravni načini na koje bi trebalo biti, iako su im načini licemjerni, glupi, bizarni i odbojni. Tvrde da postoje vrijedni i bezvrijedni, marljivi i lijeni, a sebe uvijek, naravno, ubrajaju u marljive i vrijedne. Bivanje poistovjećuju s igranjem uloga, a svoje veličanstvene uloge i činove zapisuju i na nadgrobne spomenike. Može li se život živjeti drukčije ili tako misle samo lude? Tko je, uostalom, luda i treba li uvažavati kategorije normalnog i ludog kako ih definiraju državni inspektori s brkovima? Epizoda donosi i opis susreta A. Šibera koji je tek diplomirao i hrvatske fizičarske legende u liftu fakulteta za fiziku, a spominju se i golubovi i pletilje. #Hamvas #Watts
Svi danas pišu pjesme, no malo je onih koji zadovoljavaju stroge kriterije načitanih i avangardnih mudraca u povjerenstvima za dodjelu nagrada. Traži se eruditska poezija koja će zgroziti malograđanina filigranskim prdcima viktorijanskih djevica, puna svježe energije karakteristične za različite odvjetke modernističkih prosedea. To je poezija namijenjena čitanju u odabranim krugovima, koju razumiju samo beskrajno ambiciozni i dobro pozicionirani književni teoretičari, koji su zato išli u škole. Kome bi se još danas, uostalom, uopće i pisala poezija, osim književnim teoretičarima iz povjerenstava za dodjelu potpora i prestižnih književnih nagrada? Epizoda je potaknuta dodjelom nagrade 'Goranov vijenac' Milku Valentu koja mu je naknadno oduzeta, uz nadahnuto teorijsko objašnjenje varljivog žirija.
Na samom kraju života, kad sve terapije zakažu i kad su im organizmi potpuno zdrobljeni rakom i tretmanima, bolesnici se nađu u klaustrofobičnoj situaciji kad shvate da nikakvog lijeka za njih više nema i da je smrt svega dva koraka od njih. Tada često postaju plijenom ubojica, vlasnika privatnih klinika, u kojima se pretvaraju da liječe rak – za svega 30000 €, s popustom. Bolesnika stranim i učenim riječima, riječima najnaprednije znanosti uvjeravaju kako je sva sreća da je stigao kod njih jer bi u javnoj bolnici u kojoj se liječio zadnjih sedam godina svakako za koji mjesec bio mrtav. U istoj klinici, istim metodama koje primjenjuju i na njemu, poboljšavaju i 'seksualno zadovoljstvo žena, tretmanom intimnog područja'. Thomas Bernhard bi, naravno, imao svašta za reći o svemu tome.
Jeffrey Epstein na LinkedInu se opisivao kao 'znanstveni filantrop'. Na njegovom je profilu pisalo: 'Gospodin Epstein pridonio je mnogim važnim znanstvenim pothvatima i konferencijama. Njegov rad podržao je eminentne znanstvenike diljem svijeta, dobitnike Nobelove nagrade i poznate velikane poput Stephena Hawkinga'. Eminentni znanstvenici vole svaki dodatni dolar zato da se mogu preseravati po uglednim konferencijama na kojima se sastaju najpametniji (...) ljudi na svijetu da raspravljaju o znanosti podmlađivanja koju će primijeniti na svoje bogate mecene koji seksualno zlostavljaju maloljetnike. Epstein nije nikakav eksces – on je logičan proizvod sustava vrijednosti, trule znanosti i krajnje iskvarenih ljudi kojima krvoločna masa kliče.
Nema sumnje da bi mačke na pitanje o smislu života odgovorile 'Mijau!", ako bi se uopće udostojile odgovarati, no to nikako ne znači da se u vezi s tim od njih ništa ne može naučiti. I zen mudraci, na kraju, često odgovaraju poput mačaka, a ipak se od nekih od njih ponešto i da naučiti. Tako je i s mačkama – nisu sve pretjerano inspirativne, ali neke uistinu jesu, iako ih nijedan udžbenik povijesti ni filozofije neće spominjati. Ljudi često zavide mačkama na njihovoj mudrosti, a neki ih zbog toga i mrze. Oni koji pak osvijeste ideju mačkastosti obično ih zavole i shvate da se od njih može puno naučiti, pogotovo o uživanju u životu koji živimo, umjesto razmišljanja o svim onim životima koje smo mogli živjeti.
Što znači 'biti negdje' i je li u tome važnije 'negdje' ili 'biti'? Oni kojima je važnije 'negdje' bjesomučno putuju, sve dok ne obiđu sve zemlje svijeta, a potom napišu i knjige o tome. Iz njih se, doduše, vidi 'negdje', iz te beskrajne kolekcije fotografija, anegdota i navodnih uvida 'u druge kulture', ali se ne vidi da su tamo i 'bili'. Biti se može i na najmanjem mjestu, možda se tamo zapravo i najlakše bude, na tom najmanjem mjestu koje poznajemo u svim sezonama godina koje se odmotavaju, u hladu jabuke ili u vinogradu, zajedno s Belom Hamvasem koji u rujnu zoba bobe slatkih sorti muškata.
Predsmrtno pokajanje “oholih”, onih koji su ismijavali i ponižavali sve u što se vjeruje i po čemu se živi, što omogućava da se umre u navodnom miru, najbolji je dokaz da je sve ipak u redu s načinom na koji se živi, i da i oholi i bijesni na kraju popuste i pokleknu. Ohole će u red dovesti bolest i bol, to će ih konačno prisiliti da pognu glave i pokaju se. 'Pokajte se i obratite da se izbrišu grijesi vaši.' - Djela apostolska 3:19. #Bernhard #Mraz #pokajanje
U remiksanoj epizodi objašnjavam zašto je nužno da Thompson čim prije postane akademik, jedan od besmrtnika u hrvatskoj katedrali duha – HAZU-a. Tamo on ima ogroman broj poklonika koji napamet znaju njegove pjesmice te koji o njemu i knjige pišu. Akademici su naše blago, to je svima poznato, ali je ipak manje poznato zašto toliko vole Milu Budaka te ustaški, pardon, drevni hrvatski pozdrav 'Za dom spremni'. U ovoj se epizodi i to razjašnjava. U remiksu je izbačeno sve donekle inteligentno što je bilo u ranijoj epizodi pa je pogodan za sve uzraste i profile slušatelja, uključujući i hrvatske domoljube koji nazivaju one koji ne vole Thompsona kurvama srbskim.
Za vremenom budućim plače se uvijek u vremenu sadašnjem. Posljedica je to drevne odluke kad smo zbog straha od zima trošili ljeta, marljivo skupljajući plodove i sjeme, uvijek strepeći zbog vremena budućeg. Tako smo davno odlučili odgoditi život iz vremena sadašnjeg u vrijeme buduće, kad će konačno sve biti kako je oduvijek i trebalo biti i kad ćemo konačno zagrliti sve one koje smo u međuvremenu zaboravili grliti. Nitko ne živi u vremenu sadašnjem, samo se raduje ili očajava zbog vremena budućeg u kojem bi se svakako moglo živjeti bolje, mnogo bolje.
U ovoj remiksanoj epizodi o Thompsonu i njegovim koncertima posebno je istaknuto kako je Thompson prestao biti ustaša i postao veliki domoljub i heroj hrvatskog katoličanstva – spasitelj naroda koji svoje molitve, s gigantskim mačem u rucu, šalje Gospi od dronova. U ovom je remiksu izbačeno sve donekle inteligentno što je u njoj ranije bilo pa je epizoda pogodna za sve uzraste i profile slušatelja, uključujući i hrvatske domoljube koji nazivaju one koji ne vole Thompsona govnima jugoslavenskim te im psuju mater po Facebooku.
The audio recording on which the episode is based was made in a car on the Gorenjska highway. I was driving to the Christmas Biophysics Workshop in St. Georgen am Längsee and I was thinking about the lecture section dedicated to Rudi Podgornik, who died on 28. 12. 2024. Rudi was my mentor during my postdoc studies and the reason I came to Ljubljana, where I have been returning since 2007. I don't know much about Rudi, I didn't know him well. Sometimes those people who seem the most communicative and open are actually the most closed and you learn just a little more about them than they let you know. Saša Svetina, Rudi's mentor, played the piano that you can hear in the episode.
Deseti dio uvoda u haiku donosi izbor dvanaest haikua te glazbe koju sam snimao za ranijih devet dijelova uvoda. Glazba koju sam komponirao i svirao uglavnom je inspirirana japanskom tradicijom, ali ima i one koja bi se prirodnije uklopila u kinesku tradiciju. To je, čini mi se, konzistentno, jer i haiku ima korijene u kineskoj tradiciji. 1. Stanovnik planina 2. Prebivalište duhova 3. Kraj ljeta 4. Dijete i mačka plešu 5. Slavuj među cvjetovima šljive 6. Hladan vjetar kroz borove 7. Kapi s listova paprati 8. Ribnjak u zoru 9. Prelazeći proljetni potok 10. Issin plač 11. Ptice selice utkane u oblacima 12. Dani, dani i godina kalendara.