Vijenac šarlatanskih besmislica, epizoda 76, 29. ožujka 2026.

Hrvatski književnici nemaju pojma što koji od njih piše. Oni samo prebrojavaju objavljene knjige i, pogotovo, nagrade te žude da i sami jednu ugrabe, može i kakvu za europsko razumijevanje ili intelektualni doprinos druge vrste, nema veze. Uostalom, tko bi upratio sve što nadrobe svake godine, tko bi i prelistao sve te knjižice, debele knjižurine i časopise, ispunjene nekakvim riječima koje nazivaju pjesmama i drugim, vrlo umnim riječima koje nazivaju kritikama?

Kad su Milku Valentu 2026. godine dodijelili nagradu Goranovo proljeće za vrlo stupidne pjesme u kojima, između ostalih kretenarija, fantazira i o silovanju djevojčica, malo je tko propitivao što je ovaj napisao, a mnogi su ga branili time što je VEĆ DOBIO niz nagrada te da u njegovom najnovijem nagrađivanju, dakle, ne može biti nikakve pogreške: nagrada Vladimir Nazor, nagrada Stipan Bilić Prcić Zaklade HAZU, nagrada Tin Ujević, plaketa svetog Kvirina, nagrada Maslinov vijenac, nagrada Petrarca festa, nagrada Vinum et poeta... Valent je, uostalom, u nebrojenim antologijama hrvatske poezije, zajedno s akademikom Štambukom.

Laureata [Milka Valenta] je, u nazočnosti brojne publike na Trgu Stjepana Radića, maslinovim vijencem okrunio dr. Drago Štambuk, utemeljitelj “Croatia redivive”, koja se afirmirala i potvrdila u ideji trojezičnosti, odnosno trojstvenosti hrvatskog jezika.

Nikome, zanimljivo je, iz žirija koji su dodjeljivali sve te nagrade nije palo na pamet da Valent objavljuje skribomanske brljotine koje nemaju nikakve druge svrhe nego da pokažu koliko je autor "drukčiji", "poseban" i "svoj", "načitan" i "kreativan", erudit kakav se rijetko viđa. I da njihov autor osvoji kakvu nagradu, poželjno je novčanu, naravno.

Kad bludnica bludi, rimokatolička crkva poludi. Iz celibata klikom miša baca antene na dječju pornografiju.

Milko Valent

Prof. dr. sc. Andrijana Kos Lajtman, članica žirija nagrade "Goranov vijenac", u obrazloženju dodjele nagrade Milku Valentu, napisala je:

U svemu što piše – a riječ je o autoru koji živi isključivo od pisanja, piscu visoke radne energije, eruditu i osobi gotovo enciklopedijske žudnje za spoznajom – Milko Valent ispoljava izrazit angažman u procesu tekstualne izvedbe koju inovira zadivljujućom, uvijek svježom energijom karakterističnom za različite odvjetke modernističkih prosedea, ali i kreativizira, nadopunjuje i razvija u nove intrigantne sklopove na način postmodernističkih narativno-stilskih riznica.

To je jedna rečenica, s puno odvjetaka.

Književni teoretičari, često i sami pjesnici, zaziru od toga da budu "obični" i "konzervativni", oni uvijek streme avangardi, nečemu novom i neviđenom, progresivnom i posve drukčijem od onoga što obični puk zaziva. A malo tko od njih, zapravo, može osjetiti "najobičnije" stvari. Oni su hladni oklopi, neosjetljivi za ushit i bol, za patnju drugog. Nedostaje im ono fundamentalno ljudsko, kao i znatnom broju ljudi, uostalom, pa to preziru, znajući, uglavnom nesvjesno, da su nepotpuni i zakinuti. Poezija i književnost koju propagiraju stoga je uvijek limeni odjek njihovih oklopa. Ničega u njoj nema osim hladnoće metala i stupidne kombinatorike koja bi htjela biti umna. To je neljudska poezija namijenjena čitanju u odabranim krugovima, a razumiju je samo beskrajno ambiciozni i dobro pozicionirani književni teoretičari koji su zato, ipak, išli u škole.

Taj stravični kič kojemu kliču u svojim osvrtima i kritikama, u obrazloženjima nagrada je zapravo zločin. Zločin je zato što istinsko ljudsko prezire i nadomješta ga "avangardnom" tupošću i metalom.

Ima nečeg jezivog u tome kad ti urednici, kritičari i teoretičari, koji uvijek pišu o važnim i ozbiljnim stvarima, o patnji ljudi, o genocidu i ratu, dodjeljuju nagrade perverznim i neosjetljivim tupanima, koji uvijek pišu o seksu. To je, naravno, vrlo ljudski.

MIRJANA DUGANDŽIJA, NOVINARKA: Što ste očekivali da ćete otkriti, a niste?

MILKO VALENT: Kompleksno pitanje, kolegice. Kad čovjek ima 70 godina, a k tome je i pisac, počinje se pitati o ovome što ste vi istaknuli - o otkrivanju. I moram vam reći da, iako nisam otkrio tajnu ljubavi, znam samo jedno: ja volim žene, volim njihova spolovila, ali nikad, nikad u svom kratkom životu nisam zaboravio kome to spolovilo pripada! Ajmo reći npr. Branka, Ines itd. Uvijek sam znao koja je koja. Ja nisam poopćio situaciju.

[...]

MIRJANA DUGANDŽIJA: Dosta, dosta...!

Jutarnji list, 23. rujna 2018.

Nije li strašno kad ljudi ne prepoznaju elementarnu laž, ispraznost i neiskrenost te zapravo promoviraju tu grozotu i fingirane „osjećaje“ klicanjem i odobravanjem? Riječ je o zločinu, sve te nagrade koje su im podijelili su zločin neljudskosti. Sva je, ljigavo i kompleksno umrežena hrvatska književna scena danas takva, a i oni koji joj kliču. Ti ljudi nisu zapravo ništa pročitali, a oni koji su nešto i pročitali nemaju uopće preduvjeta da nešto stvarno i ljudsko osjete. Oni kliču nagradama, sami dodjeljuju nagrade, sklapaju stupidne tekstove obrazloženja nagrada, cijelo vrijeme zaobilazeći govor o ičemu što bi bilo istina uvida ili osjeta.

Problem je u tome što još uvijek živimo u retardiranoj civilizaciji u kojoj je većina ljudi neuka, tj. nepismena ili polupismena, uglavnom neobrazovana, dakle živimo u društvu ljudi, pritom mislim na cijelo čovječanstvo, koji [...] nisu upućeni u biologiju, antropologiju, u znanost uopće, a osobito ne u filozofiju, a još znatno manje u filozofiju antropologije. Unatoč tome većina njih, čak i javno u medijima ili na društvenim mrežama, osuđuje posve prirodne pojave. Možda je najbolji primjer područje pedofilije (koju globalno neobrazovano društvo osuđuje), dakle prirodne seksualne orijentacije. [...] Korumpirani znanstvenici i liječnici, baš kao i neobrazovani svjetski puk, osuđuju javno u medijima pedofiliju kao bolest, vjerojatno da ne bi izgubili posao. Jadno, tužno, ružno.

Milko Valent, časopis Artikulacije 13 (2022)

Ovi današnji umjetnici ne samo da su lažljivi u svojim takozvanim djelima, nego su lažljivi i u svojim životima, rekao je Reger. Lažljiva djela im se stalno izmjenjuju s lažljivim životom, ono što pišu je laž i ono što žive je laž, rekao je Reger. I onda ti pisci odlaze na takozvane čitateljske ture, putuju na ovaj i onaj način kroz cijelu Njemačku i kroz cijelu Austriju i kroz cijelu Švicarsku i ne propuštaju ni najtuposnije smetlište u šumi da čitaju svoje smeće i da ih se slavi [...]

Nema ničeg neukusnijeg od takozvanog pjesničkog čitanja, rekao je Reger, teško da postoji nešto što bih više mrzio, ali nitko od ovih ljudi ne vidi ništa loše u tome da posvuda čita svoje gluposti. Nikoga u suštini ne zanima što su ti ljudi iskopali u svojim književnim maroderijama, ali oni svejedno to čitaju, dižu se na pozornicu i čitaju i klanjaju se svakom polupametnom gradskom vijećniku i svakom tupavom seoskom načelniku i svakom pitomom majmunčiću od profesora njemačkog, rekao je Reger. [...]

Nema mi ništa nepodnošljivije od takozvanog pjesničkog čitanja, rekao je Reger, odvratno je sjesti i čitati vlastito smeće, jer to je sve što ti ljudi i čitaju - samo smeće. Dok su još poprilično mladi, moglo bi ih se donekle i tolerirati, ali kad su stariji, kad uđu u pedesetu i dalje, to postaje mučno. Ali uglavnom su ti stariji pisci, rekao je Reger, oni koji čitaju posvuda i koji se penju na svaku pozornicu i koji sjedaju za svaki stol kako bi predstavili svoje poetsko smeće ili svoju tupoumnu senilnu prozu, rekao je Reger. Čak i ako njihove zubne proteze više ne mogu zadržati nijednu od njihovih lažljivih riječi u usnoj šupljini, oni se i dalje penju na binu nije važno koje općinske vijećnice i čitaju svoje šarlatanske besmislice, rekao je Reger.

Thomas Bernhard, Stari majstori, s engleskog preveo A. Šiber

kao apsolutni početnik,
pristupam djevojkama i životu
kao hobiju.
jasno mi je da nikada neću izaći.
čak sam i nedjelju pretvorio
u hobi slatke kobi:
kulinarsko titranje uštipaka
diljem ljubavnog susjedstva.
samoubojice to ne mogu shvatiti,
poezija malih smrti
njima je nedostupna
kao filigranski prdež
viktorijanskih djevica.

Milko Valent, odlomak iz pjesme „Uvodna djevojka“

. ↓ MP3 --- TRNS --- RSS ---