Nije bilo lako biti Bernhard (25. travnja 2021. godine)

Nije bilo lako biti Bernhard. Zaključio sam tako kad sam stigao do kraja Sječe šume i kad sam mu zamjerio zato što je odlučio biti neiskren na samom kraju. Bernhard bi se, u to nemam nikakve sumnje, složio sa mnom i vjerojatno izgovorio još jedan od svojih posve kontinuiranih, a zapravo potrganih monologa iz "beržere"*, kako piše u srpskom prijevodu. To su one opsesivne rečenice koje se skoro same, kao nečijom tuđom voljom ponavljaju kad se prisjetimo stvari koje smo zbrljali i koje izlaze potpuno spontano, koje traže da ih se prizna i izrekne glasno. Kraj je, dakle, pogrešan, tako bi rekao Bernhard. Ali ostao je tu kao još jedna laž pored svih laži zbog kojih ćemo se vječno kajati. Pogotovo kad vidimo sve te ljude. U redu onda, tako sam i ja mislio, jer je posve očita laž nakon 158 stranica Sječe šume napisati i ovo:

.. i pomislih, dok sam trčao, ma koliko mi oduvijek bio grozan, bio i biće grozan grad kroz koji trčim, on je za mene ipak najbolji grad, ovaj mrski, odveć mrski mi Beč odjednom mi je opet najbolji - moj najbolji Beč, i da su ljudi koje sam oduvek mrzio, koje mrzim i koje ću uvijek mrziti - najbolji ljudi, da ih mrzim, ali da su dirljivi, da mrzim Beč, ali da je ipak dirljiv, da proklinjem ove ljude, ali da ih ipak volim, i da mrzim ovaj Beč, ali da ga ipak volim, i pomislih, dok sam već trčao kroz centar grada, da je ovaj grad ipak moj grad i da će to uvijek i biti, i da su ovi ljudi - moji ljudi i da će to uvek i biti...

A možda to ipak treba čitati posve drukčije nego što sam ja pročitao, treba čitati kao pijančevo "nadahnuće" koji nakon odvratne večeri priznaje sebi da mu se sve ono što mu se u Beču i Bečanima gadi, gadi upravo zato jer to tako savršeno razumije. A onaj tko savršeno razumije gadost, na neki je način i sam gad, možda još i veći od onih gadova koji su gadovi polusvjesno i nagonski. Pogotovo ako nađe negdje u sebi tragove te gadosti koju prepoznaje, pa makar i u davnoj prošlosti koju bi bilo najbolje zaboraviti.

Nije bilo lako biti Bernhard i nije lako nikome tko sebi ne može oprostiti ni prošlost ni sadašnjost. Odatle dolaze te glasne rečenice koje traže da ih se izrekne, valjda kao nekakvu vrstu pokore, iako sami sebi to nikad nećemo oprostiti koliko god ih puta naglas ponovili, ako imamo išta zajedničkog s Bernhardom. Ja sam pak o "svom gradu" i "svojim ljudima" napisao:

Ako ga poznajemo, mrzimo svog grad. Mrzimo ga jer poznajemo vrijeme koje je sahranio, zločine koje je počinio i ljude koje je zaboravio i zazidao u arkade i ispod fasada, kao da ih nikad nije ni bilo. Mrzimo ga kad se sjetimo svih toplih večeri u dobrom društvu kad nitko od nas nije još ništa znao i kad se svijet činio tako malim. I tako velikim. Našim.

Možda i nije toliko različito od Bernharda, možda je različito po tome što je trijezno i može biti da sam bio pregrub prema njemu pijanom. To ću sebi lakše oprostiti od mnogih stvari.

Sječa šume je odvratan roman, čija se radnja odvija na jednoj večeri, u odvratnom društvu, a sve nam to prenosi odvratno raspoloženi Bernhard koji postaje sve pijaniji kako večer odmiče. Iako ne i najpijaniji od uzvanika. I ništa u svemu tome nije odvratno zato što bi bilo gnjusna laž, nego upravo zato što je posve sigurno gnjusna istina. A Bernhard nema milosti kad iznosi istinu, i upravo zato što je toliko odvratna, možemo biti posve sigurni da je istinita. Jer je dobro prepoznajemo.

Već je dovoljno odvratno promatrati kako se, pomislih, ljudi poput Anne Schreker i Jeannie Billroth, bacaju oko vrata nekadašnjem predsjedniku, današnjem počasnom predsjedniku takozvanog Umjetničkog senata, kojeg su desetljećima na sav glas psovale kao gada i glavnu štetočinu, samo zato što su od spomenutog predsjednika, točnije, počasnog predsjednika takozvanog Umjetničkog senata, željele primiti takozvanu Veliku austrijsku državnu nagradu, kako su se odjednom potpuno beskrupulozno izjednačile upravo s onim čovjekom i onim ljudima iz njegovog okruženja koji dodeljuju nagradu i novčanu premiju koja, kako se to već kaže, ide uz nju. Godinama je spomenuti predsjednik Umjetničkog senata za njih dvije bio jeziva osoba, a Anna Schreker ga odjednom grli u takozvanoj dvorani za audijenciju Ministarstva kulture, s čekom u rukama, i još održi degutantan govor. Nekadašnji predsjednik, točnije, aktualni počasni predsjednik austrijskog Umjetničkog senata, danas ima devedeset godina i isključivo od njega ovisi tko će, a tko neće u ovoj zemlji primiti najviše priznanje; tog tupog, glupog, katoličanstvom zadojenog siledžije umjetnosti, koji već desetljećima, čini mi se, važi za najvećeg zagađivača kultume sredine u ovoj zemlji, Anne Schreker, na kraju, s nagradom u ruci, još ljubi u obraz, od čega mi, od same pomisli na to, bude muka. I ubrzo će i Jeannie Billroth, a onda i životni suputnik Anne Schreker, marširati po takozvanoj dvorani za audijenciju Ministarstva kulture i iz ruku tog odvratnog čovjeka primiti Veliku austrijsku državnu nagradu, i neće se libiti da ga poljube u obraz i održe degutantan govor. Međutim, nisu samo Anna Schreker (i njen životni suputnik) i Jeannie Billroth ti koji se na najodvratniji način već desetljećima izjednačavaju s ljudima koji uživaju takozvani državni novac i državne počasti; svi austrijski umjetnici, kako se to već kaže, čim zađu u godine, krenu manje-više tim putem, pljunu na sve što su krajnje odlučno i glasno do prije dvadeset pet ili trideset godina uvažavali i propagirali kao suštinsku umjetničku etiku, i onda se orode s državnim davateljima novca, ordenja i mirovina.

Pa iako je Sječa šume roman s ključem u kojem su Anne Schreker i Jeannie Billroth protagonistice austrijske kulturne scene, tko su uistinu Anne Schreker i Jeannie Billroth posve je nevažno jer njih dvije sasvim dobro prepoznajemo bilo gdje. Taj je profil univerzalan i sigurno istinit i nema ništa s Bečom. Zato je Bernhardu tako teško oprostiti laž na kraju romana, jer nam se čini da nas je potcijenio. A moglo bi biti i da je kraj tek poruka da mi ne precijenimo njega poslije svega, kao ni sebe.

Tako smo bliski s ljudima da pomislimo kako je to veza za cijeli život, a onda ih odjednom, preko noći, izgubimo što iz vida, što iz sjećanja, to je živa istina, pomislih u beržeri.

[]

Najbliskije smo se sprijateljili s ljudima i zaista vjerujemo da je to doživotno prijateljstvo i jednog nas dana oni razočaraju, oni koje cijenimo i kojima se divimo iznad svega, koje čak i volimo, i mi ih tada prezremo i zamrzimo, i ne želimo ništa više imati s njima, pomislih u beržeri; budući da ih ne želimo cijelog života proganjati svojom mržnjom, kao što smo u početku to činili svojom naklonošću i ljubavlju, mi ih jednostavno izbrišemo iz svog sjećanja.

Sve to vodi tome da se ostane sam, a oni sretni ostaju u društvu životne suputnice ili suputnika, kao i Bernhard, ili u najbolju ruku u društvu još dvoje-troje sve dok i to ne završi tragično, kao što i mora završiti.

Kako nisam mogao učiniti ljude razumnima, odlučio sam biti sretan daleko od njih. Tako reče Voltaire, i tim citatom Bernhard otvara knjigu, i zapravo je smiješno ako ono "razuman" pokušamo vezati uz Bernharda kojeg bi svako "pristojno" društvo koje drži imalo do sebe proglasilo barem neprilagođenim, ako ne i ludim i poremećenim.

Međutim, jedna ovakva misao ne shvaća se ozbiljno, čini mi se, iako su, koliko znam, uvijek te i takve misli koje se ne shvaćaju, niti će se shvaćati ozbiljno - uostalom, postoje samo one misli koje se ne shvaćaju ozbiljno - upravo one najozbiljnije. Mi, da bismo preživjeli, mislimo isključivo takve ozbiljne misli koje se ne shvaćaju ozbiljno, pomislih.

Ne radi se tu o razumu, niti o bijegu od ljudi zbog nekakvog razuma, tu se radi o bivanju daleko od onog sebe u kojeg nas društvo uvlači, koji postajemo u blizini drugih kad nas čine taocem spetljanih odnosa i forme, odvratne povijesti dugova i prevara, i kad od nas očekuju da se u to uklopimo, jer je sve drugo neprilagođeno i neozbiljno. Mi, da bismo preživjeli, ipak moramo misliti isključivo takve ozbiljne misli koje se ne shvaćaju ozbiljno. No, sve to postaje sve teže kako vrijeme odmiče i kako postajemo sve slabiji, kako nas razorna snaga tog odvratnog "društva" dugova i kredita, počasti i kazni, dohvaća i drobi. I kad shvaćamo da više nemamo dvadeset pet godina i da ne možemo više nakon pijanke skočiti s kata i ostati živi i veseli.

Vjerujemo da imamo dvadeset godina, tako se i ponašamo, a zapravo imamo preko pedeset i totalno smo iznureni, pomislih, ophodimo se prema sebi kao da imamo dvadeset i uništavamo se, a tako se ophodimo prema svima, kao da imamo dvadeset godina, a imamo pedeset i zapravo ne možemo više izdržati da nas nešto boli, da nas nešto boli malo više, da patimo od terminalnih bolesti s kojima živimo već duže vrijeme, mada ih ignoriramo i već duže ih ne smatramo istinitim, a one su zapravo tu, zauvijek, do kraja života i usmrtit će nas jednog dana, točnije, ophode se prema nama kao da imamo snage, kao što smo imali prije trideset godina, a mi, zapravo, nemamo ni djelić snage koju smo imali prije trideset godina, ništa više od te snage, pomislih u beržeri.

Kad konačno izgubiš svaku snagu, tražit će da se ispričaš za svaki put kad si stvari nazvao svojim imenom i kad si se usudio potrgati tapiseriju koju su godinama tkali. U toj se tapiseriji nalaze veliki književnici i pjesnikinje, borci za ljudska prava, eksperti za teatar i izložbe slika negdje u Londonu (tko uopće može govoriti o slikama, a da ih nije vidio gdje ih se mora vidjeti), vremešni akademici s lancem od medalja i glumice svjetskog glasa. Svi se oni dobro poznaju i sjede u društvu političara, u finoj i dostojanstvenoj atmosferi blago zamračene dvorane u čijoj pozadini aparat za brojanje novca svako malo kaže CING!.

Anna Schreker i njen životni suputnik, kao i Jeannie, koji mladima već dvadeset godina navodno glume otpor, revoluciju i progres, u duhovnom su srodstvu, a tijekom ovih dvadeset godina nisu potrošili ni atom energije više od one za obijanje pragova ministarstava koja daju novac, stepenicama gore-dolje; meni je njihova vještina obmanjivanja omladine, točnije, ucjenjivanja tupavih ministarstava, oduvijek bila odvratna. Anna Schreker sjedi pored Jeannie Billroth, pomislih promatrajući ih, doista, kao intelektualno oronule sestre po karakteru. Anna Schreker poput Jeannie Billroth, kao i Annin životni suputnik, danas utjelovljuju onu vrstu epigonske, pseudo-intelektualne, isprazne književnosti koju sam oduvijek prezirao, a koju su obožavali odveć briljantni lektori, modni fanatici, zatečeni u pubertetu teorije književnosti, koju su revnosno subvencionirali senilni službenici Ministarstva kulture na Minoritenplatzu.

Kako li samo smrdi ta revolucija koju bi to društvo trebalo izroditi! Kako su samo bezvezni glupavi revolucionari koji bi nas htjeli osuditi na smrt svaki put kad im kažemo da je njihova malograđanska revolucija sranje, kao i njihovih pedeset tisuća budaletina koje su okupili da im se pokazuju, s psihopatima i vjeroučiteljima s pozornice koji ih bodre. Ima nečeg slatkog u tome da te takvi nazivaju pogrdnim imenima, učini ti se ponekad kao da si nešto ipak napravio. Tko, uostalom, ima vremena i živaca da ih, kao Voltaire, "urazumi", treba biti sretan daleko od njih dok se može.

Najgore bi zapravo bilo da se čovjek na kraju pretvori u njih, a to je ono čime nas vrijeme straši. Odatle dolazi strah da ih se i pogleda. To je strah što je nekad uopće moglo biti vremena u kojemu sve to nismo vidjeli, u kojem nam se činilo da sve nije tako crno. Strah da smo nekad, ne posve svjesno, možda čak i sudjelovali u svemu tome. Dobro je dok imaju ružnih riječi za mene, opasno bi bilo da je drukčije.

Ljudi poput Jeannie Billroth, koja je nekad barem imala visoko razvijen umjetnički sluh, u pogledu realnog života i realnog ophođenja s ljudima nemaju, zapravo, nikakvog takta, pomislih. Iza toga da se Jeannie, tijekom dva desetljeća, od vjerojatno izvorno obdarene, možda čak i talentirane umjetnice, pretvorila u malograđanskog beskrupuloznog društvenog licemjera, najjezivije provenijencije, krije se i mnogo više, pomislih. Međutim, to društveno licemjerje oduvijek se krilo u njoj, pomislih, samo što mi tada, prije trideset ili dvadeset godina, sva ta odvratnost na njoj nije još bila tako otužno očigledna kao danas, pomislih, njene slabosti i njene generalne, zapravo, gadosti, uopće mi nisu upadale u oči. Dugo vidimo samo jednu stranu osobe, jer onu drugu, iz nagona za samoodržanjem, uopće ne želimo vidjeti, pomislih, sve dok odjednom ne sagledamo sve njene strane - zato nam se ona i zgadi, pomislih.

Trebalo bi u stvari potražiti posve suprotne riječi, jer su ove koje smo naučili i koje označavaju vrijednosti odavno izgubile svaku vrijednost. Možda se njima uopće više ne može ni govoriti jer nužno postaju nešto odvratno. Sječa šume je nekako o tome.

* Ohrensessel u originalu, "ušata" fotelja, s bočnim produžecima na visokom naslonjaču, u visini glave.

crkva u Dubrancu

Pročelje crkve u Dubrancu oštećene potresom. Fotografirano 7. ožujka 2021. godine.

<< Znanost spektakla i pandemije Watts o patnji, samoubojstvu... >>

Zadnji put osvježeno: 25. travnja 2021. godine