Znanost spektakla i pandemije, 19. travnja 2021. godine

ZNANOST SPEKTAKLA

Bolesna narcisoidnost znanstvenika, vrlo česta u znanstvenoj zajednici, te patološka potreba za priznanjem kolega i šire javnosti, za nagradama i počastima, zadnjih je desetljeća bitno promijenila narav i sociologiju znanstvenog rada. Znanstvenici koje na znanstveni rad potiče odobravanje i priznanje okoline čine sve da svoje istraživanje prikažu kao spasonosnu društvenu vrijednost, kao aktivnost koja bitno unapređuje živote ili ih spašava. Najlakše je svoj rad tako predstaviti medicinskim znanstvenicima i biolozima koji rade na medicinski relevantnim problemima.

Takav rad, kad je dobro upakiran i plasiran, postaje materijal za vijesti, za crtice na portalima, za osvrte znanstvenih novinara te utočište i utjeha svim onim bolesnima od teških bolesti koji u medijskim naslovima i znanstvenicima vide nadu i spas. Ni znanstveni časopisi ne odolijevaju ovom ogromnom interesu i skloni su objavljivati radove takve vrste, za koje postoji interes široke zajednice i novac financijera, čak i ako oni ne udovoljavaju uvjetima koji bi se zahtijevali od nekog drugog istraživanja, u području za koje ne postoji takav interes. S vremenom se takvi znanstvenici pozicioniraju u svojoj, a i široj zajednici, a vjerojatno su svoj put i počeli kod nekoga sličnog, tko je radio slične stvari prije nego što su mu se pridružili. Takvo pozicioniranje u utjecajnoj i širokoj mreži znanstvenika koji spašavaju svijet, liječnika i inovatora, ima jednoznačnu evoluciju, donosi priznanje i zavist kolega, ogromna istraživačka sredstva, novake i doktorande u velike grupe, koji provode istu proceduru istraživanja koje spašava svijet i o kojem se naširoko piše - na taj se način dodatno širi mreža suradnika i studenata, odn. budućih suradnika.

Cijela ta zajednica živi od toga da bude društveno relevantna u brojnim pothvatima spašavanja života, milijuna crnčića negdje u Africi koji umiru od upala pluća ili bolesnika od raka kojima svako malo plasira neku novu vijest, a dogodi se čak i poneki novi lijek koji je uvijek čudotvoran, barem dok ne prođe neko vrijeme i dok se ne naprodaje po visokoj cijeni. U toj su priči uvezana i sveučilišta i instituti i strukovne udruge (npr. za srčani i moždani udar) i svjetske zdravstvene organizacije i agencije koje financiraju ta silno važna istraživanja i časopisi koji sve to objavljuju, a i farmaceutska industrija koja je važan poticaj za mnoga od takvih istraživanja - svima godi medijska pozornost i važnost koja im se pridaje, a i novac koji je posljedica svega toga.

Sve to vodi i do eksplozije pokazatelja relevantnosti znanstvenog rada, citata, članaka s visokim faktorima utjecajima, milijunskih projekata i mentorstva. No, u samoj suštini sve te gungule često je nešto lažno, nešto prenapuhano, nešto zapravo posve irelevantno, što u nekim drugim okolnostima i da je prikazano korektno i znanstveno odgovorno ne bi privuklo ni djelić sve te pozornosti i nagrade. Takva znanstvena sociologija postaje otrovna i na širem području znanosti, jer se sva znanost mjeri prema zvijezdama koje spašavaju ljudske živote i koje svakih par godina svečano izjave da su na putu da nađu put do puta za lijek za rak ili nešto takvo. Ili zasjednu i u još jednu akademiju ili dobiju i još jedno priznanje i pljesak kolega i javnosti. Znanstvenicima koji ne rade tako, bilo zato što nisu u područjima i sredinama u kojima bi se takvo nešto uopće moglo raditi, bilo zato što ne žele kompromitirati ono što i kako rade, zamjera se što su zapravo nekorisni, što ne doprinose zajednici, ne spašavaju živote i ne objavljuju u Nature časopisima u kojima objava jednog rada košta više od 10000 Eura. Drugi znanstvenici pokušavaju prilagoditi svoj rad i utemeljiti ga na principima kojima se vode "znanstvene zvijezde", zapravo ga ušminkavaju i nabildavaju pa i krivotvore, jer se upravo takvi postupci forsiraju, što kriterijima projektnih agencija i industrije, što prešutnim konsenzusom zajednice da je to zapravo u redu.

Svo to bolesno kazalište, potaknuto na samom početku defektima karaktera i narcisoidnošću, a onda pojačano okolinom, zapravo urušava sustav provjerljivog i temeljitog znanstvenog istraživanja, a svemu tome kumuje društvo spektakla i površnosti, kojem je važan sjaj (i novac koji se okreće), a za suštinu se ni ne pita mnogo. Dio se tog sjaja tu i tamo zaprlja kad se ustanovi da je neka znanstvena zvijezda cijelu karijeru, nakon profesorovanja na Harvardu i desetina Naturea i Lanceta zapravo bila običan prevarant ili kad se pokoji rad tu i tamo povuče, ali takvi su događaji neproporcionalno rijetki s obzirom na proces publiciranja koji proizvodi zapravo lažnu i šuplju znanost. U središte interesa isplivavaju tako znanstvenici koji često nemaju ni solidno obrazovanje, ne razumiju elementarne preduvjete za svoj rad, ni minimalnu matematiku, a kamoli statističke finese koje su često nužne za ono u čemu su oni navodno eksperti. Sve se to dobro vidjelo zadnju godinu pandemije i u svijetu, a pogotovo kod nas.

Kad ti netko kaže da si "uvrijedio cijelu struku", zapravo ti želi reći da si povrijedio njegovo visoko mišljenje o sebi kao pripadniku te struke. Struke na kraju definira kolektiv i odnosi unutar tog kolektiva, a o tome se svakako i može i treba govoriti i grubo i ružno. Pojedinac koji se u to ne uklapa, iako formalno pripada struci, zapravo u nju ne pripada kad se cijela ta struka “vrijeđa”. No oni koji uvredu osjećaju, osjećaju je UPRAVO zbog tog kolektiva, upravo zbog potrebe za pripadnošću "posvećenima" i "odabranima", slično kao i najgori malograđani i nacionalisti.

U ZNANOST SE GOSPODE UZDAMO

Prava je istina
Da nikakvog sukoba
Između vjere i znanosti
Nema
I to dobro znaju
Naši najbolji znanstvenici
Koji spašavaju milijune siromašne djece
Od proljeva i upale pluća
Najprestižnijim radovima
U najprestižnijim časopisima
I stotinama tisuća citata
A da ih nikad nisu ni vidjeli.
Tu se radi o božanskoj milosti
I djelovanju na daljinu
Putem zapisa i čarobnih riječi
Zbroja zdravomarija i očenaša
Koje treba ponavljati
Što je više moguće puta
Isto kao i citate.
Svi znaju da je to milo
Dragom Bogu
I da nikakvog sukoba znanosti i vjere
Ni ne može biti
Pogotovo kad se u katedralama
I svečanim dvoranama
Nađu uvaženi spasitelji bolesne dječice
Odjeveni u kapice i grimizno ruho
Te frakove i leptir mašne
I jedni drugima čestitaju
Pred razdraganim auditorijem
Na svim životima crnčića
Koje su spasili.
Ipak je to prava znanost
U koju se Gospode uzdamo.
Amen.

U hrvatsku znanost možeš slobodno utovariti milijarde eura. Napravit će se betonske zgradurine i kupiti najskuplji instrumenti, na čela odsjeka i grupa zasjest će herojski znanstvenici koji će sve to fino preuzeti i sebi pripisati zasluge, a onda ćeš moći fino reći kako hrvatska znanost privlači sredstva. Možeš poslije toga sve to i ponoviti.

Zamisli zemlju u kojoj je predsjednik nacionalne akademije arhitekt koji bespravno gradi balkon pred očima svih stanara, na zgradi koja je zaštićeno kulturno dobro, a takvu rabotu nazove "visećim vrtom" i dobije građevinsku dozvolu.

Zamisli, nadalje, što sve u takvoj zemlji ugledni akademici rade u situacijama koje su manje vidljive javnosti, recimo prilikom dodjele znanstvenih projekata, dok predsjedavaju tijelima i zakladama.

CIJEPITE SE, MISLITE NA DRUGE

Koliko je Europa jadna i nesposobna najbolje govori to da je nekoliko farmaceutskih kompanija, od kojih su neke privatne kompanijice, drži u šaci. Trojica-četvorica, zbog svog interesa drže stotine milijuna Europljana u šaci, preprodaju cjepivo po petnaest puta većoj cijeni od one koju su ugovorili s potpuno nesposobnim europskim birokratima.

U ovoj se pandemiji dobro vidi značenje tog koncepta privatnog enterprajza i profita o čijem se oporezivanju govori tek iz pristojnosti, a koji EU svesrdno podupire. Ne samo da podupire, nego i izravno financira. Koliko je samo javnog novca već bačeno u te farmaceutske kompanije koje se prikače gdje god ima kakve pinke, a EU to i potiče jer tvrdi da tako potiče "partnerstvo javne znanosti i gospodarstva"? I još i ukida svoju znanost ako nije uspješna u povezivanju s tim krvopijama, ako ima "loše pokazatelje utjecaja" i "ne privlači sredstva". A onda na ovim prostorima, to ponovljeno laprdaju već desetljećima budaletine koji ništa ne razumiju i isti model primjenjuju u groznim inkarnacijama financirajući "znanstvene kompanije" koje vam gataju iz uzorka krvi. Znanost i gospodarstvo hrvatske vrste, skoro kao u EU, a usput curi na sve strane u proročke džepove. Zar je nemoguće zamisliti da je na europskom nivou u proteklih godinu dana izgrađena potreba infrastruktura i pokrenuta masovna proizvodnja cjepiva, koja se u realnom vremenu osvježavaju varijantama virusa koje se otkrivaju po svijetu? Zar je nemoguće zamisliti da se svaka ta varijanta cjepiva provjeri i testira u kratkom vremenu i odmah distribuira posvuda po EU? Zar je nemoguće zamisliti da se skupljaju brze povratne informacije o učinkovitosti cjepiva i opasnim nuspojavama te da se prema tome proces proizvodnje direktno prilagođava? Ili umjesto toga treba angažirati skupe odvjetnike koji će neuspješno pokušavati utjerati loše cjepivo od one dvojice "koji biciklima dolaze na posao" i kojima se svi trebamo diviti? EU je zapravo potpuno nesposobna tvorevina koja jedino što zna dobro raditi je mlatiti migrante na svojim granicama i to zahvaljujući pandurima iz provincije.

A te su provincije još jadnije od velike Europe. U tim su provincijama svoju znanost i farmaciju odavno uništili jer je raznim prorocima tako odgovaralo zato što su nanjušili da mogu dobiti dobar postotak od love koju su umjesto u znanost utovarili u privatnu štedionicu. Novo je to vrijeme, ostavimo socijalistički mentalitet iza sebe, danas je dobar posao negdje drugdje, tako kažu oni koji iznajmljuju ljude. U toj se provinciji na "naše vrhunske znanstvenike u inozemstvu" gleda kao na mesije, a oni se ovdje i ukazuju kao mesije, uglavnom da ispucaju sitne privatne frustracije na domaćem terenu. Ili da objave kako su po sedmi put otkrili lijek protiv raka pluća pa ga usput i testiraju u nekoj jadnoj hrvatskoj bolnici s jadnim pacijentima za sitne pare. Ili da pokrenu neku menadžersku školicu zato "da pridonesu razvoju Hrvatske" i koja će se "isplatiti svima, pogotovo ako žele raditi vani". Istovremeno se domaća znanost godinama uništava, a lova cucla posvuda kako odgovara onima pri raznim pipama i u uglednom akademskom klubu gdje su mudre sijede glave koje najbolje znaju što i kako treba. Umjesto sveučilišta i znanosti imamo ugledni cirkus. S klaunima u togama i lancima oko vrata koji sanjaju 11000 kuna mjesečnog dodatka na penziju kad zasjednu u Akademiju. Zato su se borili. Noktima i zubima.

Cijepite se, mislite na druge. I taj je glupi slogan plaćen vašim novcem - 188000 kuna.

- Koje vrline mora imati liječnik?

- Jednom riječju izvrsnost.

Iz intervjua dr. Krunoslava Capaka, 27. veljače 2021. godine.

Količina "znanstvenog" smeća koje je proizvedeno u doba pandemije prijeti da potpuno zaguši korisne i točne informacije o virusu i bolesti. Toliko se tog smeća naobjavljivalo pa čak i u "najprestižnijim" časopisima, da je sve ono što valja zatrpano vanity publiciranjem znanstvenika koji nas sve i pod svaku cijenu moraju spasiti.

Pa iako se publicira sve više i više, a broj članaka eksponencijalno (!) raste, omjer signala i šuma u znanstvenom publiciranju općenito postaje sve manji. U takvim sustavima postaje skoro nemoguće pronaći relevantan signal odn. stići do nekakve istine. Razlikovati smeće od bisera pogotovo je teško ljudima koji nisu u struci pa su se prisiljeni oslanjati na nekakve posredne kriterije istinitosti koji su također devalvirali ("prestiž", projekti, članci i citati znanstvenika koji nešto tvrde).

A trud i poruke znanstvenika koji pokušavaju ukazati na taj problem na kraju se izgube u šumu u vezi s kojim su i htjeli nešto reći.

O PIPCIMA VIRUSA I ZNANSTVENIM BALONIMA

Znanost je danas nažalost dobrim dijelom foliranje i PR.

Mi smo izolirali pipak nove varijante virusa, i jebeno je kvrgav, može biti da se bolje ubacuje u rupu nego onaj što ima kvrgu na drugom mjestu.

Mi smo našli razne molekule koje bi mogle blokirati pipak, samo nam dajte milijune da sve to još ispipamo.

Mi smo u rastezali pipak virusa, i ova varijanta ima pipak koji se rasteže drukčije nego ona od ranije, to je od velike važnosti za zaraznost virusa.

Sve se to naravno radi zbog privlačenja milijuna milijuna sredstava, u kombinaciji s objavljivanjem o pipcima u najprestižnijim svjetskim časopisima s najprestižnijim svjetskim urednicima koji naplaćuju najprestižniju cijenu po članku na svijetu. Koju plaćaju oni koji imaju milijune milijuna. A te milijune dobivaju od agencija kojima su urednici i znanstvenici rekli da je to s pipcima stvarno užasno, užasno važno, a to su potvrdili i drugi znanstvenici, pogotovo oni koji bi mogli sa strane uloviti nešto od tih milijuna milijuna. A ako i ne ulove, dobro će doći i njima da se tu troši para jer i oni sami "istražuju" pipke. Točnije bi zapravo bilo reći da privlače sredstva za istraživanje pipaka. Tu je naravno i farmaceutska industrija kojoj godi prestiž naj-naj znanosti i uglednih znanstvenih tijela, časopisa i akademija. Sveučilište u Oxfordu je to, nema veze što cjepiva ne valjaju. Bitno je da se naručuju u milijunima milijuna.

Tako je znanost postala kao i burza - mešetarenje na očekivanjima i bacanje milijuna milijuna u PR i reklamu, povođenje za trendovima i onime u što drugi ulažu. Vrag sere na veliku hrpu i tako proizvodi kriterije koji se umnažaju kao samoispunjujuće proročanstvo. Kao i burzovni baloni. Znanstveni burzovni baloni s člancima, citatima i privučenim sredstvima.

Nakon sveg tog mudrog odlučivanja što treba financirati, vođenog financijskim kriterijima i već uloženim novcem, privlačenjem sredstava i tako to, imamo Europu koja pita Ruse da joj prodaju cjepivo. I to poslije milijuna milijuna uloženih u najbolje znanstvenike koji proizvode lijekove za rak i viruse, svakih nekoliko godina ispočetka.

Vrhovno mjerilo znanstvene kvalitete je kad uloviš milijune za neki projekt.

Pa i kad od tih svih milijuna napraviš isprint biološke dobi za hipohondre.

To se zove primijenjena znanost, a primjenjuje se zato da se para vrti. Ako se i ne vrti, bitno je da se pokazuje kako se u znanost ulaže, i to po kriterijima kvalitete. Koja se mjeri u milijunima.

Kad je izmišljen citat, njegova je plemenita zamisao bila da se navedu one ideje i ljudi od kojih smo nešto preuzeli, koji su nas inspirirali i koji su time djelomično zaslužni za napredak koji smo i mi načinili.

S vremenom je citat, međutim, postao oznaka sociološke interakcije i pozicioniranja, postao je nešto vrlo slično naklonu kojim se ugledni znanstvenici u uglednim akademijama jedni drugima naklanjaju, skupljajući tako silnu naklonost i tapšanje po ramenima u stotinama uglednih tisuća.

Mnogi su mislili da znanost nije uzajamno milovanje idiotskih glava, ali ih vrijeme opovrgava.

<< Susjeda s četvrtog kata Nije bilo lako biti Bernhard >>

Zadnji put osvježeno: 19. travnja 2021. godine.