Watts o patnji, samoubojstvu i neovisnoj kulturi (30. travnja 2021. godine)

Zar je konačan ispit karaktera samo to koliko patnje može podnijeti? To uvijek ovisi o tome koliko ste osjetljivi. A biti čovjek iznad svega znači biti osjetljiv. A to, ja mislim, znači i da mjerilo karaktera postaje, između ostalog, kvaliteta umjesto kvantitete nečije patnje. Najhumaniji ljudi sposobni su za najizuzetniju patnju, ali ne predugo.

Sve me ovo vodi do jedne posve drukčije stvari s kojom želim završiti ovu emisiju. Siguran sam da svi dosad znate da je Lewis Hill*, čovjek koji je utemeljio i vodio ovu radio stanicu tako dugo, nedavno sebi oduzeo život. Ne, rekao je, zbog bijesa ili očaja, nego zbog mira. Znam da ima onih koji su prijekorno odmahnuli glavom govoreći šteta što to nije mogao podnijeti. Jer nas su istrenirali da prihvaćamo ideju kako je oduzimanje svog života u suštini kukavičko rješenje problema.

Lewis Hill bio je čovjek koji je jako vjerovao u važnost i nužnost borbe na duhovnom planu i to toliko da smo se oko toga često prepirali. Međutim, u isto je vrijeme bio pacifist i pjesnik i veliki humanist. A ovime želim reći da je bio izuzetno osjetljiv. On nije bio stvoren da "podnosi", kao da je ljudska vreća za boks. I tako ga je život prisilio da otkriva ono što je Chesterton nazivao predivna ograničenja bivanja čovjekom. Jer su dubina i kvaliteta ljudske svijesti ocrtane i definirane njenim granicama iza kojih postoje stvari koje ne može podnijeti. Tako su upravo naše slabosti naša snaga. I kao što je Lao Tse rekao: suptilnost i nježnost su pratiteljice života, krutost i tvrdoća su pratiteljice smrti.

Vjerujte mi, nije lako voditi uistinu maštovitu i kreativnu instituciju u ovim vremenima. Ne samo da upravo onim ljudima koji imaju mašte i kreativnosti često nedostaje puke poslovne ili administrativne prepredenosti, koju danas svaka institucija čini se stječe, nego je i sami vrag naći adekvatan novac za bilo koji kulturni pothvat koji se ne klanja tome da bude akademski i društveno korektan, a što zapravo znači dosadan. Premda Lewis Hill nije bio poslovni čovjek, imao je izuzetan dar da nađe nužna sredstva i njegov je genij mnogo puta spašavao KPFA** od kolapsa. A sad se, prijatelji, ovaj genij povukao i koliko god da su neki od vas umorni od slušanja toga, budućnost KPFA je opet u opasnosti.

Koliko ja znam, ne postoji druga radio stanica, ne samo u SADu, nego ni u cijelom svijetu na kojoj se može govoriti tako slobodno ili toliko duboko kao na KPFA, a kamoli čuti takvu glazbu, dramu ili poeziju. Postojanje ove stanice je jedinstveni privilegij područja San Francisca [Bay Area], jer u tome imate kulturno postignuće u kojem je jedino ovdje moguće uživati. A održavanje KPFA nije skup luksuz. To košta najviše bijednih 100000$ godišnje, a možda bi se moglo i za manje. To je manje od cijene jednog borbenog zrakoplova. To je čak manje i od godišnjeg proračuna nekog obrazovnog drobilišta u malom gradu, koje nazivaju učilištem. Čudno je to što bi bilo jednostavnije naći sredstva za KPFA da njeno održavanje košta milijun dolara godišnje, ali možete biti sigurni da u tom slučaju to ne bi bila ista vrsta institucije.

Mogu li onda uputiti vrlo jednostavan zahtjev: mislim da nema nikoga tko je do ovdje slušao i posvetio ovome svoju pažnju tako dugo, a da mu ova vrsta programa ne predstavlja značajnu vrijednost. Mogu li onda zatražiti da svi koji sad slušate, a mislim uistinu svi, skupite 5$, stavite ih u omotnicu i pošaljete ovoj stanici u uspomenu na hrabrog čovjeka, vrlo osjetljivog čovjeka koji se sedam godina borio da vama u sjevernoj Californiji omogući privilegij da imate jedinu uistinu slobodnu i besramno kreativnu i hrabru radio stanicu na svijetu.

Znate adresu: KPFA, Berkeley 4, California.

- Alan Watts, moj prijevod s engleskog odlomka iz emisije emitirane u kolovozu 1957. godine na radio stanici KPFA

* Lewis Hill (1919 - 1957) bio je suosnivač radio stanice KPFA, prve radio stanice u SADu koja se financirala doprinosima slušatelja. Završio je dvije godine vojne akademije koju je, prema riječima svoje supruge prezirao, a kasnije je studirao na sveučilištu Stanford. Pred kraj života patio je od spinalnog artritisa, a počinio je samoubojstvo 1. kolovoza 1957. godine (prema Wikipediji).

** KPFA je američka radio stanica koja je osnovana 1949. godine. Probijala je predrasude i stereotipe i često se bavila politički osjetljivim temama. Prvi intervju ikad emitiran s nekim iz pokreta za prava homoseksualaca emitiran je upravo na toj stanici. Pedesetih godina prvi su emitirali danas legendarnu, a tada silno kontroverznu pjesmu Howl Alana Ginsberga, zbog brojnih asocijacija na homoseksualnost i konzumiranje droga, kao i zbog šire kritike SADa i kapitalizma te mračne slike izgubljenosti cijele jedne generacije.

I saw the best minds of my generation destroyed by madness, starving hysterical naked,
dragging themselves through the negro streets at dawn looking for an angry fix,
Angel-headed hipsters burning for the ancient heavenly connection
to the starry dynamo in the machinery of night

(odlomak)

Šezdesetih godina vodstvo KPFA optuživano je da je pod kontrolom Komunističke partije.

Alan Watts je od 1953. pa sve do 1962. godine na stanici imao tjedne emisije koje je uređivao i vodio volonterski.

<< Nije bilo lako biti Bernhard Znanost spektakla i pandemije 2 >>

Zadnji put osvježeno: 30. travnja 2021. godine