Nad Sevnicom (24. travnja 2018. godine, materijal iz 21.4.2018.)

Teško je reći što točno sačinjava pamćenje. Slika je svakako važan dio pamćenja, ali i posve nedovoljan. Kako bih vam, recimo, mogao dočarati svježinu Gračnice, vrelog svibanjskog dana prošle godine, kad nas zrak ohlađen nad vodom miluje po licu, a pjev ptica i klokot toka smiruje i zaustavlja? Stani. Stani!

Kažu da su tako stali i Gali kartuzijanci, u Jurkloštru, prvom mjestu izvan Francuske u kojem 1170. godine sagradiše samostan, na mjestu izdvojenom od svijeta, gdje galama užurbane okolice ne dopire, a tihi glasovi se bolje čuju. Ne znam doduše što su pustinjaci Gali čuli i je li se radilo o nekom mističnom iskustvu ili o, samo za one koji ništa ne čuju, "najobičnijoj" pjesmi kosa. Ja sam prošle godine u svibnju čuo ptičice, okusio zrak i vidio cvijeće. Življih boja nego inače (iznad). Zato što pije Gračnicu, valjda.

Nema još mnogo takvih dana i nema još mnogo takvih mjesta, tu, na dohvat ruke, a opet tako daleko za one koji ne vide i ne čuju, ne mogu omirisati svježinu zraka i ne mogu ti reći ništa o tome. A bili su tu. Kao da i nisu. Trebalo bi naći nekog dobrog poznavaoca, a taj ne mora nužno znati svaku stopu šumskog puta, svaki zavijutak rječice i svaku vodenu biljku (iznad). Dovoljno je da osjeti. Što točno, ne mogu baš reći, ali to je onaj dio koji sačinjava sjećanje i o kojem mogu samo filozofirati, a ne mogu ga posve opisati, jer je i slika, i zvuk, i miris, i svježina, a opet je mnogo više. Imam samo riječi, a to nije dosta. Imam samo znanost, a čak ni to nije dosta.

Žao mi je što ne poznajem pustinjake koji bi mi odali tajne zbog kojih su zastali i ostali, otišli i opet se vratili. Uostalom, pustinjaci i jesu pustinjaci po tome što ih malo tko poznaje i odmeću se od svijeta. Ako su pravi. Tako moram sam. Skrenem ponegdje pogrešno pa se nadam da ću otkriti nešto što je svima bilo pred nosom, a opet nisu vidjeli. Dogodi se ponekad, ali nema još mnogo takvih dana i nema još mnogo takvih mjesta, pa treba opet krenuti. Vratiti se.

I tako smo ponovo krenuli u Jurklošter, skrenuli opet negdje "pogrešno", negdje nad Sevnicom u brdo, tražeći Gračnicu koja se na nekom tajnom mjestu odvaja od Savinje, ali je ovaj put nismo našli. Radovi na cesti. Blokirano. Pa smo onda opet skrenutli pogrešno, opet u brdo, sve dok se uski asfalt nije pretvorio u gozdnu cestu kojom, naravno, vozite na lastno odgovornost, i koja se uspinje na planinu Liscu. Sve više i više, dok put ne postane opasno strm, a kamenje pod kotačima posve slabo uporište. Postoji, naravno, i drugi put do vrha Lisce, asfaltiran, ali oni koji skreću pogrešno takve stvari nauče tek kasnije. Na sreću, uglavnom. Jer bi im inače mogle promaknuti milijarde svjetlosnih jedara, što uzimaju sunce i odašilju ga unaokolo, smekšavajući njegov sjaj da svjetlost ne zavrišti. Krošnja (iznad). U cvatu.

Pa onda još jedna, a zapravo posve ista, ovaj put iz profila, s brdima i plavetnilom u pozadini (iznad). Penjemo se.

Treba stati, maknuti auto u stranu pa pješke do vrha. S Tončkovog doma na vrhu (oko 930 m nadmorske visine) vidi se Sava (iznad), a pogled svako malo prekidaju žive boje padobrana (ispod).

Žuti, crveni, plavi, na nevidljivim rijekama zraka čiji se tok osjeti samo u prstima koji drže užad (ispod).

Nitko ovdje bojama i jedrima nije oduševljen osim mene, koji trčim po terasi pokušavajući ih uloviti kako putuju na mjesec (ispod; >> kliknite na fotografiju da je prikažete u dvostrukoj rezoluciji).

Neki od njih očito neće uspjeti, barem ne danas (ispod). Vjetar je preslab.

Kad sam već toliko trčao po terasi, mogu još malo i njuškati unaokolo, više ionako nitko ne obraća pažnju na mene, a kava je prevruća. Na spomen-ploči pored vrata doma (ispod) piše:

Na tem mestu je bilo poleti l. 1938 prvo posvetovanje Politbiroja CK KPJ. Potem ko je tovariš Tito prevzel vodstvo.

A kad se vratimo negdje dolje, u selo Lisce, put zaobiđe vrh i blokadu puta i spusti se do Jurkloštra. S neke zaobilazne strane, ali Gračnicu smo namirisali izdaleka. Od kartuzijanskog samostana je malo što ostalo, pokoji ruševni zid i kameni toranj (ispod), ali ono što je zaustavilo pustinjake je i dalje tu. Barem smo ga mi našli.

Treba ga potražiti ispod kamenog mosta nad Gračnicom, samo oprezno, jer su stepenice skliske od vode koja nadođe pa se povuče (ispod). A ako ga ne uspijete pronaći, ja nisam kriv, može biti da i nije tu. Ne znam, ovisi valjda i o vama.

A mi idemo dalje produbljujući vijugu sjećanja. Ona vodi uzbrdo prema Vrhu nad Laškim, ali zavine pored livade s kapelicom i suncem u pozadini - već je ono doba dana kad svjetlost žuti (ispod; >> kliknite na fotografiju da je prikažete u dvostrukoj rezoluciji).

Tu smo bili i prošle godine, samo više nije bilo maslačaka (ispod). Travanj je. Laško je ispred nas. A onda Savinjom i Savom kući.

<< Spomen-dom i vila Kumrovec .

Zadnji put osvježeno 24. travnja 2018. godine