Na bolničkom groblju, 22. siječnja 2022. godine

Trbuh ga je zabolio 1938. godine i odveli su ga doktoru, a ovaj ga je poslao u bolnicu u Osijeku. Valjda je vidio da on ništa ne može, a da bi ga tamo možda i mogli spasiti. Umro je nakon pet dana, još posve mlad, u četrdeset petoj. Poslali mu ženi iz osječke bolnice pismo da dođe po njega i da ga odveze. Tko zna koliko je pismo putovalo do sela, a i kad je stiglo nisu znali što bi. Gola sirotinja, žena i petero djece, nemaju ni čitavih gaća na guzici, a kamoli da plate prijevoz mrtvaca iz Osijeka. Jedva čvarak masti imaju da ono trave što su jeli malo zamaste. Ali su svejedno nekako skucali malo para da odu do bolnice, ona i muškić od osam godina. Ona se valjda nadala da će im tamo netko pomoći.

A njega su već bili ukopali, nisu mogli više čekati. Bolničko groblje bilo je zavučeni komadić dvorišta kraj šume, blizu otpada i smeća, gdje su privremeno ukopavali najveću sirotinju, pod sklepanim drvenim križevima s daščicama na koje bi olovkom imena napisali. Mali je pročitao očevo ime nad humkom koji više i nije bio svjež i pokazao ga majci da zna gdje će onaj komadić svijeće što je isprosila zapaliti. Rekli su onim doktorima u bolnici da će se brzo vratiti, da ga u Posavinu odvezu, čim dogovore da ga tko otkopa, preveze i ukopa u selu.

Nisu se vratili pune tri godine. Ona je švercala kavu i duhan iz Hercegovine, ali je slabo šta zarađivala jer bi joj žandari svako malo svu robu oteli. Taman kad su kupili nekakav sanduk i našli tko će ga za ono malo para prevesti je i rat počeo, trebalo je požuriti.

A u Osijeku križa s imenom više nije bilo. Mali je skakutao oko onog mjesta gdje je prije tri godine bilo napisano ime njegovog ćaće i pokazivao majci da je baš tu, evo baš tu bio, a sad ga nema. Bili su tamo neki drugi humci i druga imena, a i dvije otvorene rake, ali njegovog groba više nije bilo. Rekli su im u bolnici da više nisu mogli čekati, da ljudi kod njih svaki dan umiru, a da je groblje malo i da po većinu onih koje na njemu ukopaju nitko nikad i ne dođe. Raskopaju stare grobove pa otvore nove, a daščice s imenima bace. Ionako se s njih više ništa ne može ni pročitati.

I tako su krenuli natrag. Trešnje su već pogubile latice i na mjestima napunile njima jarke kraj puteva. Trava je zazelenjela i još se jedna godina počela uzdizati u sjaju i snazi. Mali je gledao neki drukčiji svijet i kuće koje su mnogo ljepše od njihove, a ona je gledala u svoje šake, jednu u drugoj i opazila kako joj se koža posve sasušila i problijedjela, a vene kroz nju progledale, nekako više sive nego plave.

<< Buđenje Ljudi kojih nema >>

Zadnji put osvježeno: 22. siječnja 2022. godine.