Ljudi kojih nema (3. veljače 2022. godine)


Ono što je u obrazovanju novih generacija potrebno nije STEM, nego nešto mnogo suptilnije i neuhvatljivije, nešto što se čak i ne usuđujem nazvati obrazovanjem u uobičajenom smislu te riječi. Svijet nije u gigantskoj krizi zbog nedostatka onih koji znaju računati i projektirati, a takvi ga neće spasiti gradeći rakete kojima će se Musk i Bezos preseliti na Mars. Neće ga spasiti ni oni koji će naučiti kodirati algoritme za prepoznavanje pješaka i plastičnih vrećica na cesti u samovozećim automobilima. Je li, na kraju, spas za ovaj svijet uistinu u robotaksijima, personaliziranoj medicini i raketama? I tko će se od svega toga na kraju "spasiti"? Mantra o STEMu je samo još jedan od izdanaka tehnokratske bajke o tome kako za svaki društveni problem postoji tehnološko rješenje i kako će nas kao društvo spasiti nekakvi tehnološki genijalci-mesije kao Musk ili Sahin koji će u tom procesu postati još bogatiji, a mi ćemo im to i te kako odobravati jer su nas sve spasili. Trebamo se još samo malo strpiti, budućnost samo što nije stigla. Radi se o ideologiji koja se pravi da je tehnologija.

Djecu zapravo treba učiti novim vrijednostima, treba ih učiti da prepoznaju nepravdu u svim pojavnostima, uključujući i onu ekonomsku. Kod nas se u školama uči posve suprotno. Umjesto solidarnosti, ravnopravnosti i empatije uči se o kompeticiji i poduzetnicima koji, kao Rimac, skupljaju milijune prije punoljetnosti. Nije, dakle, vrijedno zalagati se za zdravlje i dobrobit slabijeg, treba skupljati milijune, što više i čim prije. Treba biti kao Musk ili Bezos (odn. Rimac, kako piše u hrvatskim udžbenicima) kojima se slijevaju milijarde dolara koje troše da lansiraju raketu u obliku pimpeka i da potpomažu istraživanja genskih terapija protiv starenja. Treba biti super-heroj u batmobilu, uzeti sve, izdignuti se iznad onih koji za tebe rade, bez obzira na njihove probleme i bolesti, u interesu zamišljenog društva budućnosti u kojoj će tehnologija u koju oni ulažu sve riješiti. Trebaju nam, dakle, rakete u obliku pimpeka, genske terapije za zategnutu kožu, neuralinkovi i robotaksiji.

Ono što generacije treba učiti je da se tu radi o ideologiji koja šteti upravo njima. Da obožavanje spasitelja svih vrsta nužno vodi do njihovog ropstva. Da svijetlu budućnost ne treba tražiti u raketama nego u boljem, zdravijem i ravnopravnijem životu svih građana. Da je velika vrijednost kad netko ima dobar ručak i grijanje i kad nitko ne mora spavati pod mostom – onda i sve nas to manje boli. Da je lijepo kad je čovjek zadovoljan onime što radi i kad osjeća da time ponešto i vraća zajednici od koje uzima. Da od života treba očekivati više od suludog tempa i utrke za novcem i prestižem i da to nije vrijednost nego podvala. Sve je to mnogo važnije od STEMa. To je neka vrsta radne, ekološke i ekonomske etike, no to o čemu govorim nadilazi jednostavnu kategorizaciju. To je obrazovanje i za slobodu i za empatiju, za ljude koji odbacuju svijet robova i gospodara i koji znaju da je drukčiji i bolji svijet moguć.

Nemam, nažalost, nade da ću doživjeti takvu školu i takve generacije zato što za takav odgoj i obrazovanje nije potreban nekakav građanski odgoj nego posve drukčije društvo. Radi se o povratnoj vezi – društvo se mijenja obrazovanjem, no i samo društvo mora biti dovoljno kvalitetno da omogući obrazovanje koje će ga promijeniti nabolje. Mi smo vrlo daleko od toga, iako je slično posvuda. Efekt koji ja primjećujem u društvu je da sve manje ljudi prepoznaje očite psihopate, da ih takvima nešto privlači i da takvima posvuda kliču. Radi se o nekakvoj društvenoj traumi koja je djelomično posljedica širih društvenih okolnosti, ali je svakako i posljedica propalog školstva koje obrazuje ljude nesposobne da uoče pojedinačnu i društvenu patologiju, nego je zapravo pojačavaju. Takvom obrazovanju nisu potrebni STEM i građanski odgoj, potrebni su mu potpuno drukčiji ljudi. Kojih nema.

<< Na bolničkom groblju Karlo >>

Zadnji put osvježeno 3. veljače 2022. godine