Meštrović u Gliptoteci (6. veljače 2016. godine)
Na izložbi "Skulptura i nagost – tjelesnost i erotika u djelima Ivana Meštrovića" u Gliptoteci HAZU u Zagreb mogu se vidjeti vrlo različiti Meštrovićevi radovi, iznenađujuće različiti prvenstveno po kvaliteti.
Vide se utjecaji raznih težnji: simetričnost i izduženost secesije, nervoza i bolesna, uglata ružnoća tijela nastala vjerojatno pod bečkim utjecajem s početka 20. stoljeća, ali i rodinovski naturalizam.
Što je to tako čudno u tjelesnosti s obzirom da je fascinacija oblikom tijela evolucijska zadatost? Jednako kao što prepoznajemo sićušne razlike u izgledu lica, evolucijski smo predodređeni i da nas tijelo zanima, a tjelesno uzbuđuje i uznemiruje.
Fascinacija tijelom i njegova umjetnička reprezentacija postoji valjda otkad smo postali ljudi - willendorfska Venera stara je tridesetak tisuća godina.
Nietzscheov poludjeli prorok Zaratustra kaže: "Više je razuma u tvom tijelu nego u tvojoj najboljoj mudrosti."
Na zapadu tijelo uglavnom smatramo "posudom za duh" i zato ga se ponekad i sramimo, smatramo da je ono "niže" od duha koji u njemu obitava. Posebno je takav stav čest u kršćanstvu.
1. Korinćanima
Zaratustra od toga poludi.
Naravno da Meštrović nije prikazivao golotinju zbog "boli" ili nekakve "veličine koja nadilazi puko tjelesno", barem ne isključivo. Naravno da su ga ženske stražnjice interesirale iz "evolucijskih" razloga - na ovoj se izložbi to odlično vidi iz nekoliko crteža na kojima detaljno planira pozu s obzirom na izgled stražnjice koju ta poza proizvodi.
Ipak, čak i kad prikazujemo tijelo prvenstveno zbog erotskih razloga, naravno da možemo načiniti izvrsnu umjetnost. Pravo je pitanje može li se kreirati nešto što je konstrukcija nad evolucijskom zadatosti i opsesijom, nešto što nije puka reprodukcija karnalnog (to bi vjerojatno bila pornografija, premda je granica komplicirana - odmah pomislim na ludog Egona Schielea).
Moram priznati da sam s izložbe otišao zbunjen. Umjesto o Meštroviću, stalno sam razmišljao o Branislavu Deškoviću i njegovim psima.
Koliko su samo Deškovićevi psi živi! Ne kažem da je Meštrović loš, samo kažem da mi u svemu tome nedostaje života.
Razmišljao sam o ljudima koje smatramo velikim i kako se dogodilo da ih počnemo smatrati velikim, da postanu vrijednosti koje više nitko ne propituje.
S takvim sam razmišljanjima otišao na web stranice Hrvatske enciklopedije Leksikografskog zavoda "Miroslav Krleža" i upisao nekoliko imena živućih znanstvenika čiju aktivnost i "veličinu" poznajem iz prve ruke. Smrznuo sam se kad sam vidio šta su o njima nadrobili. Smrznuo sam se zapravo kad sam saznao da se u enciklopediji uopće nalaze.
OK, zločest sam prema Meštroviću koji naravno pripada u sve enciklopedije, ali svejedno ... Izložba je otvorena do 26. veljače. Ulaznica: 10 kn.
| << Lice iz križaljke | O Galileu za "Treći element" >> |
Zadnji put osvježeno 6. veljače 2016. godine