Kraj ljeta (29. kolovoza 2016. godine)

Počinje, naravno, s kosovima. Kos nije bilo kakva ptica, kos je umjetnik. Egzibicionist. Kad slijeće na bor, nikad ne slijeće negdje u dubinu krošnje, zaštićen od pogleda zainteresiranih. Ne, kos slijeće uvijek na sami vrh krošnje, jer njegov je posao da bude viđen. I da ga čuju. Jer nitko ne pjeva ljepše od kosa, i on to dobro zna. Zato slijeće uvijek na sami vrh krošnje, na najvišu točku koja može podnijeti njegovu težinu pa čak i ako je malo nestabilno i ljulja se. A onda zapjeva.

Pjev kosa je ljekovit. I najavljuje vrijeme topline i svjetlosti, baršunaste kože bakrenog sjaja. Kad čujem kosa, znam da dolazi još jedno od onih ljeta koje mi je preostalo - doba godine za koje živim, koje sanjam u danima zagrebačkih magli i smeđeg stiropornog snijega. Kad čujem kosa želim oživjeti.

A onda sve to prođe kao da nije ni bilo. Svaki put. I svaki put se nađemo pred tim prizorom ljeta koje vene, ljeta zažutjele i tople crvene svjetlosti za koju znamo da najavljuje kraj. Indian summer. Još malo, i gotovo.

Na brzinu pokupljeno rublje pred kišu
i nestalo je svjetla s tom bjelinom.

Još malo šetnje uz more i gotovo;

Arsen Dedić, iz "Ne daj se Ines"

Ni kosova više nema. Zamijenile su ih vrane, koje dobro znaju šta se sprema.

KRAJ LJETA

Umjesto kosa
Na vrhu bora vrana.
Šuti.

Antonio Šiber (2016)

Ostalo je još malo riječi i pokoja mrljava skica, posve nedostojni zapis kolovoške svjetlosti, negdje na stijeni, pod suncobranom, u uvali za koju smo mislili da je posve nedostupna. A nije. Uvijek se nađu oni s jahtama i čamcima.

Kraj ljeta.

Uvala Sv. Juraj. Krk.
<< Jung o kurikularnoj reformi Alan Watts o novcu >>

Zadnji put osvježeno 29. kolovoza 2016. godine