Jung o kurikularnoj reformi (7. kolovoza 2016. godine)

Naslov je naravno šaljiv, ali čitajući nedavno Jungove članke često sam mislio o našoj kurikularnoj reformi o kojoj nema šta već nije izrečeno. Čini mi se da bi Jungova razmišljanja mogla u tom smislu biti vrlo korisna. Uostalom, procijenite sami (ispod):

Tko želi odgajati treba i sam biti odgojen. Danas još uvijek prakticirano učenje napamet i mehanička primjena metoda uopće nije odgoj, ni za dijete, ni za samog odgojitelja. Neprestano se govori o tome da dijete mora biti odgajano u osobu. Ja se, naravno, divim ovom visokom odgojnom idealu. Ali tko odgaja te buduće osobe? To su na prvom i najvažnijem mjestu obični, nekompetentni roditelji, koji su često i sami cijelog života napola ili sasvim djeca. Tko će naposlijetku očekivati od svih tih običnih roditelja da budu "osobe" i tko je ikad mislio na to da smisli metode kojima bi se "osobnost" mogla usaditi roditeljima?

...

U prigušenoj slutnji svog defekta on se dokopao odgajanja djeteta i oduševljava se dječijom psihologijom na osnovu omiljene pretpostavke da u njegovom vlastitom razmišljanju i dječijem razvitku mora da je nešto išlo naopako, nešto što se može izgladiti u sljedećim generacijama. Ova namjera je, doduše, hvale vrijedna, ali se razbija o psihološku činjenicu da na djetetu ne mogu korigirati nijednu grešku koju još uvijek i sam činim.

...

Za sve ono što želimo promijeniti kod djece, trebamo najprije pažljivo provjeriti da to nije nešto što bi bilo bolje promijeniti u nama, tako, naprimjer, naš pedagoški entuzijazam.

...

Za mlade ljude, koji su pedagogiju odabrali za svoj životni poziv, pretpostavlja se da su i sami odgojeni. Nitko vjerojatno neće tvrditi da su istovremeno svi odreda i osobe. Oni su sve u svemu imali isti defektni odgoj kao i djeca koju trebaju odgajati, i u pravilu su jednako tako malo osobe kao i ova djeca. Naš odgojni problem općenito pati od jednostranog ukazivanja na dijete koje se treba odgojiti kao i od isto tako jednostranog zataškavanja neodgojenosti odraslih odgojitelja.

...

Osobnost ne može odgojiti onaj tko je sam nema.

...

Kao nigdje drugdje ovdje vrijede riječi: "Mnogo zvanih, malo odabranih", pošto je razvitak osobe iz njenih klicnih začetaka do potpune svjesnosti milost a istovremeno i prokletstvo - njena prva posljedica je svjesno i neminovno izdvajanje jedinke od nerazličnosti i nesvjesnosti stada. To je usamljivanje, i za to nema utješnije riječi. Od toga ne oslobađa nikakvo, pa ma koliko uspješno prilagođavanje ili ma kako glatko uklapanje u postojeći poredak, nikakva obitelj, nikakvo društvo i nikakve pozicije. Razvoj osobnosti je takva sreća da se mora skupo platiti."

C.G. Jung, "O postajanju osobnosti" (1932).

Galebovi
<< Teorija neobrazovanosti reformatora Kraj ljeta >>

Zadnji put osvježeno 7. kolovoza 2016. godine