Teorija neobrazovanosti reformatora hrvatske znanosti (30. lipnja 2016. godine)

"Za društvene i humanističke znanosti kobnom je postala okolnost da se je njima moguće baviti bez velikih materijalnih troškova. Kad pribavljanje dodatnih sredstava postane kvalitativnim kriterijem neke znanosti, zakazat će onaj kome ta sredstva uopće ne trebaju, jer je dovoljna glava koja misli. Jedan mali humanistički znanstveni institut koji košta jedva nešto više od jednog profesora i njegovih asistenata [...] mora zbog toga biti zatvoren iz financijskih razloga; onih nekoliko stotina milijuna eura što za loše planirani tehnološki institut onako usput biva bačeno u vjetar ne privlače, naprotiv, nikakvu daljnju pozornost.

Ono što toliko smeta u slučaju nove koncentracije obrazovanja u znaku izvrsnosti, težišta i elitnosti nipošto nije ideja da u znanost treba težiti za izvrsnim rezultatima što ih valja podupirati savjesno i što se bolje zna, nego je to loš duh u njenoj pozadini koji se u konačnici ne bavi pospješivanjem istraživanja nego planiranjem znanosti prema zadanim ciljnim predodžbama. Investira se u područja u kojima se predviđaju tržišta bliske budućnosti, po cijelom se svijetu, koliko god to dopuštaju novčana sredstva, kupuju "najbolji mozgovi" kako bi se nekoj instituciji pribavila težina i reputacija, a sve to pokreće se diktatom ranglista. Sve drugo pritom nužno dospijeva u drugi plan."


Konrad Liessmann u svojoj knjizi "Teorija neobrazovanosti" otprije deset godina opisuje tipičan profil znanstvenog reformatora u Hrvatskoj, što samo govori koliko oni kaskaju za usvajanjem loših svjetskih trendova ☺. Zanimljivo je u hrvatskom kontekstu primijetiti:

[1] Da se trend napuhavanja financijskih potreba "primijenjene" znanosti ne obija samo o glavu društvenim i humanističkim znanostima nego i teorijskim prirodnim znanostima kojima velika financijska sredstva nisu potrebna - zato znanstvenici iz ovih područja "ne privlače projektna sredstva", a pravilnici ih (npr. pravilnik Instituta Ruđer Bošković) izravno zbog toga penaliziraju jer se konkretne sume "dobivenih projektnih sredstava" navode kao uvjet za napredovanje. Preostaje im jedino da nekorektno preuveličavaju potrebe i troškove svojih istraživanja, a to se i događa.

[2] Da se "kupovanje najboljih mozgova" u hrvatskom kontekstu obično odnosi na "mozgove" iz dijaspore ili hrvatske "mozgove" u inozemstvu- isto je to i danas (npr. na IRB-u), kao što je bilo i u vrijeme npr. ministra Dragana Primorca koji je zagovarao povratak hrvatskih znanstvenika iz dijaspore.

[3] Da su hrvatski "znanstveni menadžeri" obično blijeda slika zapadnih znanstvenih menadžera, a da sveopća korupcija u hrvatskoj znanosti, uključujući i raspodjelu projektnih sredstava na sumnjive načine, dovodi do toga da je njihov poguban utjecaj u hrvatskom kontekstu daleko izraženiji.

Note
<< Znanost pečenja ćevapa Jung o kurikularnoj reformi >>

Zadnji put osvježeno 30. lipnja 2016. godine