Alan Watts o novcu (29. rujna 2016. godine)

Alan Watts, dio predavanja 'Money, Guilt and The Machine'. Na hrvatski preveo Antonio Šiber.

Novac je cirkulacija informacija i po sebi nema vrijednosti. Zlato, naravno, ima neku vrijednost - ima neku vrijednost za industriju, zubarstvo i nakit, ali je kao sredstvo razmjene dobara i usluga u svijetu jednako primitivno kao što su poštanski konji za prijenos pošte. Moramo, prema tome, shvatiti da je novac čista apstrakcija.

Bio sam na TV showu nedavno s Tedom Sorensenom i Raymondom Moleyem i oni su dugo raspravljali o nečemu što je zvučalo kao da se odvija u dimom ispunjenim stražnjim prostorijama šefova političkih stranaka. Govorili su o očekivanjima od republikanaca i demokrata u 1968. godini ... A onda su prešli na pitanje automatizacije i probleme nezaposlenosti koje to stvara i poteškoće u prijelazu radnika s onoga na ovo kad su obučeni samo za ono... Konačno sam rekao "Problem s vama, gospodo, je što vi još uvijek mislite da je novac stvaran.". A oni su me pogledali i počeli s "Ha, ha, ha, ha ... Eto nekoga tko misli da novac nije stvaran, a kao što svatko zna, novac je novac i vrlo je važan." Ali, zapravo on uopće nije stvaran jer ima jednak odnos prema stvarnom svijetu tj. prema stvarnim dobrima i uslugama kao što riječi imaju prema značenjima, kao što riječi imaju prema fizičkom svijetu. A kao što riječi nisu fizički svijet, novac nije bogatstvo / obilje. On je samo knjigovodstvo dostupne energije, ekonomske energije. Sad, što se onda događa kad uvedete tehnologiju u proizvodnju? Proizvodite enormne količine dobara uz pomoć tehnološke metode, ali u isto vrijeme ostavljate ljude bez posla.

Mogli biste reći "Oh, ali to uvijek stvara nove poslove.". Da, uvijek će biti novih poslova, ali većina njih će biti beskorisni. To će biti poslovi stvaranja svih vrsta tričarija i nepotrebnih sprava, a bit će istovremeno potrebno i zavarati javnost tako da osjećaju da te potpuno nepotrebne stvari, koje čak nisu ni lijepe, trebaju i žele. I prema tome potrebno je stvoriti ogromnu količinu besmislenog zapošljavanja i rada, birokratskog i ostalog, da bi ljudi bili zaposleni, jer, kao dobri protestanti, vjerujemo da za besposlene ruke vrag nalazi posla. Ali osnovni princip cijele stvari nije uopće uočen - da je svrha stroja učiniti dosadan i iscrpljujući rad nepotrebnim. A ako mu ne dozvoljavamo da postigne svoju svrhu, onda živimo u stalnom stanju frustracije. Tako da ako neki proizvođač automatizira svoje postrojenje i otpusti svoje radnike, a oni moraju živjeti od iznimno smanjenih prihoda, proizvođač odjednom shvaća da ljudi nemaju načina da kupe njegove proizvode. Prema tome, on je investirao u tu skupu automatiziranu mašineriju bez ikakve svrhe. I zato se, očito, javnosti moraju dati sredstva za kupovinu onoga što strojevi proizvode.

Ljudi će reći "To nije fer! Odakle će doći novac?! Tko će za to platiti?!" Odgovor je - stroj. Stroj plaća. Jer stroj radi za proizvođača i za društvo. Ovo nije etatistička, komunistička ideja o eksproprijaciji proizvođača kojemu kažete "Ne možeš posjedovati i dalje voditi ovu tvornicu, odsad to radi država", ovo samo govori da vlada ili ljudi trebaju biti odgovorni da sami sebi izdaju dovoljno kredita zbog cirkulacije dobara koje proizvode i da uravnoteže mjerni standard novca s bruto domaćim proizvodom.

To znači da je oporezivanje nepotrebno. Potpuno nepotrebno. To bi trebalo ići na drugu stranu, kao što Theobald ističe, tako da svaki pojedinac bude osiguran minimalnim dohotkom. Vidite, to užasava većinu ljudi. Kažu, "Svi ti besposličari, ti ljudi koji nemaju posla zato što su zbilja lijeni, da im damo novac?!" Da. Jer inače strojevi ne mogu raditi. Dolazi do blokade.

Ovo su bile okolnosti Velike depresije kad smo, u materijalnom smislu, vrlo bogata zemlja s obiljem polja, farmi, rudnika i tvornica, sve je radilo ... ali smo odjednom zbog psihološke barijere, zbog misterioznog brbljanja o ekonomiji, o bankarstvu, svi postali jadni i siromašni, gladovali među obiljem. Samo zbog psihološke barijere. A ta je barijera ideja da je novac stvaran i da bi ljudi morali patiti da ga dobiju. Ali cijela je svrha stroja da vas razriješi te patnje. To je njegova ingenioznost. Vidite, mi smo se psihološki vratili u sedamnaesto stoljeće, a tehnički smo u dvadesetom. I odatle potječe problem. Prema tome, ono što moramo naučiti raditi je promjena prihološkog pristupa novcu i bogatstvu, a nadalje i užitku, a i prirodi rada. I to je težak problem. On traži najbolje umove u odnosima s javnošću, u propagandi, u svim tim stvarima, u svim medijima, televiziji, radiju, novinama, svemu. Treba pokušati prenijeti tu poruku ogromnoj većini javnosti - o tome što je novac.

Vidite, ovo je poteškoća: kad javnost posumnja da je novac koji je izdan, dolarske novčanice koje izdaje vlada, samo papir, i predstavlja samo papir, počinju podizati cijenu i nastaju okolnosti za inflaciju. Što je više papirnog novca, više i više rastu cijene, što je vrlo glup psihološki manevar. A ljude treba uvjeriti, a najmanje učinkovit način uvjeravanja ljudi je donošenje zakona, ali nekako ih treba uvjeriti da ne podižu cijene nego da se ponašaju pošteno jedni prema drugima i zadrže neku vrstu standardnog odnosa između onoga koliko se proizvodi i koliko je kredita izdano.

Kip slobode. Resist.
<< Kraj ljeta Ma, čekaj malo, što je to uopće boja ?! >>

Zadnji put osvježeno: 29. rujna 2016. godine